Automobil koji je prvi imao pokazivač smjera (žmigavac) u retrovizoru
Pokazivač smjera ili “žmigavac” kako ga žargonski nazivamo, jedna su od onih stvarčica na autu koje ne samo da ostalim sudionicima u prometu “govore” kuda ste naumili skrenuti, već i ukazuju na našu prometnu kulturu. Nažalost živimo u nekim vremenima (čitaj Hrvatskoj), gdje se to treptajuće svjetlo slabo koristi, no u ovom tekstu bavimo se vremenima kad se ono prvi puta pojavilo na retrovizoru.
Krajem prošlog stoljeća u auto-industriji osvanuo je novitet koji nije bio posebno popraćen od strane medija, iako ga danas koriste gotovo svi proizvođači. Riječ je o pokazivačima smjera u retrovizoru, nešto što još jedino Dacia uopće ne koristi. Ostali proizvođači ih uglavnom stavljaju, no ne idu u sve modele, već u one više klase. U C-segmentu pokazivače smjera u sklopu retrovizora danas već svi imaju, B-segment je vrlo blizu 100 postotnom učinku, dok u A-segmentu postoji još nekoliko modela koji imaju tzv. „mačje oko“. Jedan od njih je i Suzuki Celerio.
Naravno, nisam vam odmah u početku rekao koji je auto prvi imao pokazivač smjera u retrovizoru, pa se udobno smjestite na još koju minutu da vidite kojem je automobilu pripala ta čast. Vratimo se nakratko u 1937., godinu kada još uvijek nisu postojali „žmigavci“ (u autoškoli nas uče pokazivač smjera, iako nikad nisam usvojio taj izraz i ne poznajem nikoga da ga koristi). Postojale su samo prednja i zadnja svjetla, pa su se u Buicku dosjetili kako bi bilo dobro pokazati u kojem će se smjeru auto kretati kada dođe u raskrižje. Buick Special iz 1938. godine bio je prvi automobil u povijesti koji je imao pokazivače smjera. I to kakve! Morali ste ih sami paliti i gasiti, budući da su automatski došli tek dvije godine poslije.
Od tada do 1998. proizvođači automobila su pokazivače smjera smještali gdje god su stigli po prednjem dijelu, a u Europi se tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća pokrenula rasprava o smještanju na bok automobila zbog bolje uočljivosti sa svih strana. Tada je nastalo, kako se u narodu kaže, „mačje oko“. Obično su proizvođači te bočne pokazivače stavljali ispod retrovizora, najčešće kao kockastu ili okruglu izbočinu. Tijekom devedesetih je počelo s dizajniranjem tog dijela automobila, pa je već bilo lijepih primjeraka. Osobno mi je najljepši onaj kod Porscheovog modela Carrera GT, uski, duguljasti sa svjetlima LED tehnologije. No to sam samo ja, dok i vi cijenjeni čitatelji zasigurno imate svog favorita u tom dijelu priče o automobilu, dizajnu i funkcionalnosti.
13. kolovoza 1998. godine predstavljena je Mercedes S-klasa s kodnim nazivom W220. Bio je to veliki zaokret u dizajnu nakon već pomalo istrošenog kockastog „Genšera“. Novi val Mercedesovih vozila najavila je A-klasa godinu prije, pa je uslijedila S-klasa, ML, itd…
E sad, zašto je odjednom bitan datum predstavljanja S-klase? Pa jednostavno zato što je W220 prvi automobil koji je imao ugrađene pokazivače smjera u retrovizorima i to postavljene duž cijele prednje površine zaštitnog poklopca vanjskog osvrtnog ogledala. Izgledalo je to zaista elegantno i vrlo suvremeno, a što je najvažnije, povećalo je preglednost, pa se tako sa suprotne strane automobila moglo vidjeti da svijetli. To prije nije bio slučaj.
Ubrzo nakon toga i E-klasa (tzv. „okaš“) je dobila pokazivač smjera u retrovizoru, no to je izgledalo pomalo nespretno izvedeno, budući da je staklo bilo zaista maleno i na samom rubu retrovizora, pa nije postignut efekt kao kod S-klase.
Za sam kraj valja napomenuti kako se ova ljepota u retrovizorima poprilično plaća kada dođe do oštećenja. Prije retrovizori nisu bili posebno skupi, pogotovo ne “mačje oko”. No sada je pokazivač smjera sastavni dio retrovizora, pa ukoliko dođe do oštećenja, cijena zamjene ni najmanje ne uveseljava. Još ako imate elektronski preklopive retrovizore, „jao i kuku“.
