Dva savršena poklona za rođendan, BMW X4 M-Sport i Ferrari 599 GTO
…pogotovo ako ste ženskog spola i povod za poklone je vaš šesnaesti rođendan.
Svijet bogatih i slavnih je nekad bio svijet elegancije, pameti i fascinacije za one koji su aspirirali prema nečem boljem od onog što imaju, dok su istovremeno živjeli svoje živote na najnormalniji mogući način. Neovisno o spolu je u tim prošlim vremenima bilo jako teško izdvojiti najelegantniju ženu čiji lik i djelo muškarci obožavaju, ili pak muškarca koji svojom markantnošću u ženama budi „leptiriće“.
Dapače, spomenuti glumačke ikone poput Ave Gardner, Elizabeth Taylor i Bette Davis, ili pak muški dio legendi hollywoodskog glumišta poput Jamesa Deana, Clarka Gablea ili vječno štovanog Humphreya Bogarta i dan-danas među štovateljima filma nailazi na itekako pozitivne reakcije, što je desetljećima nakon njihovih „najslavnijih dana“ itekako posebno dostignuće.
Vokalno-instrumentalni dio estrade tog vremena također je krcat ikonama čija se glazba i glasovi putem radija ili iz privatne kolekcije i dan-danas slušaju u velikom broju domova diljem svijeta, što pak i opet puno govori samo za sebe. No kako ne bi nabrajali sve zvijezde koje su tijekom godina obilježile ta dva dijela estrade, možda je najbolje prebaciti se u aktualno stoljeće.
Početak novog milenija je za mnoge obilježio svojevrstan strah, jer smo svakodnevno bili bombardirani lošim vijestima i „vibracijama“ oko svega onog što se početkom 2000. godine trebalo dogoditi.
Ratovi, smakovi svijeta, padanje kompjuterskih mreža i napadi hackera na državne ustanove bili su samo dio onoga čime su mediji iz dana u dan malo pomalo trovali ljude diljem svijeta. Stoga ne čudi da jednim dobrim dijelom čovječanstvo više nema puno straha od onog što se stvarno događa u svijetu, te se u današnje vrijeme svatko brine samo za vlastito dupe.
No vratimo se estradi…
Za razliku od umjetnika koji su obilježili vrijeme u sklopu kojeg su živjeli, u današnje vrijeme svi samo nešto kopiraju i prtljaju bez nekog pretjeranog smisla.
U sklopu današnje glazbene scene je na prste moguće nabrojati umjetnike koji doista znaju što rade i to rade s guštom, dok je sve ostalo podređeno ideologiji „guzica i sisa“, te bijesnih lokacija i skupih automobila i brodova na kojima se snimaju video-spotovi. I ne samo to, već se svako toliko događa neki „fenomen“ koji umjesto da svojom glazbom fascinira mase, jednostavno odlazi u ekstreme i „šokira“ svojom pojavom i(li) načinom života. U toj maniri bih se npr. mogao prisjetiti Lady Gage, koja je svoju karijeru započela lažima oko definicije vlastitog spola, te nastavila „šokirati“ cijeli svijet svojim ekstravagantnim ponašanjem (koje je vrlo brzo prešlo granicu gluposti), da bi se u sklopu te „šok-terapije“ za medije jednostavno jednog dana obučena u svježe meso pojavila u javnosti.
Dakle, ako ćemo realno gledati, glazbeno je riječ o vrlo diskutabilnoj osobi, dok je u smislu kontroverznosti upravo ta „diva“ na prvom mjestu.
S druge strane medalje postoje oni koji misle da je jako super biti „gangster“ i uz neku jadnu i najčešće kopiranu glazbenu podlogu pričati u mikrofon o svojim pothvatima u svijetu love, drolja, seksa i općenito lascivnog i pretjerano hedonističkog ponašanja.
Takvi (najčešće tamnoputi) pripadnici glazbene scene najčešće dolaze iz nekih sirotinjskih kvartova u kojima su na ovaj ili onaj način preživljavali kao klinci, te su nekako uspjeli svoju priču opjevati i prodati pokoji primjerak albuma, te postati poznati. Naravno da je to za mnoge urodilo milijunima dolara od prodanih nosača zvuka i tantijema koji se uz njih vežu, pa su dotični svijetu kroz nekolicinu materijalnih dobara odlučili pokazati koliko su zapravo uspješni. U tom dijelu priče prvenstveno se podrazumijeva kuća s krajnje nepotrebnim brojem soba i kolekcijom filmova u sklopu kojih obavezno mora biti „Scarface“. Zatim se novac troši na imidž, što podrazumijeva velik broj odjevnih predmeta, te hrpetinu zlatnine kojima se takvi ljudi vole ukrašavati.
No onaj dio koji mene osobno najviše boli svodi se na automobile, čiji poznati „hip-hop“ vlasnici često nemaju ni trunčice ukusa, te iz praktički umjetničkih djela uobličenih u modele pojedinih marki jednostavno rade ruglo.
Ne bih unedogled navodio primjere, no kao asocijacija na „hip-hop-gangsta-madafaka“ tipove mi prvenstveno pada napamet g. Curtis Jackson, koji je uz jednostavno odvratnu i jadnu demonstraciju „sile“ kroz trpanje hrpetine novaca u prtljažnik svog Lamborghinija isti kasnije unakazio s optičkim detaljima kakve ni Stevie Wonder ne bi stavio na svoj auto.
Zatim se prisjećam i g. Seana Johna, koji je uspio svoj Ferrari prelijepiti u kromirano-zlatnu foliju, te time apsolutno unakaziti svoj automobil, a ni gđa. Missy Elliott nije daleko od opisa seljaštva i kompleksa, koja je svojevremeno na Lamborghini Murcielago uspjela nagurati 24-inčne kotače i svu silu detalja od 24-karatnog zlata, što pak možda i ne bi bilo toliko tragično da automobil nije kričavo-zelene boje.
Dakle ukus je za tu vrstu glazbenika očito apstraktan poput ideje oko skladanja vlastite podloge za pjesmu, umjesto konstantnog kopiranja i upropaštavanja tuđih.
U toj maniri vrijedi spomenuti i „umjetnika“ pod nazivom Lil´Wayne, koji također već godinama hvali samog sebe u mikrofon, te spletove samohvale naziva pjesmama. No u ovom slučaju me dotični tamnoputi dječarac nižeg rasta uopće ne zanima kroz svoj glazbeni opus, već kroz ideju za koju su on i njegova žena očito mislili da je baš super.
Dotična ideja podrazumijeva njihovu kćer Reginae Carter, koja se samo dan nakon svog 16. rođendana probudila i umjesto džeparca u ruke dobila ključeve od novog BMW-a X4 M-Sport i Ferrarija 599 GTO.
Da…dobro ste pročitali – cura od tek šesnaest godina od svoje mame je na poklon dobila jedan od najbržih automobila na svijetu, dok je ponosni tata odlučio kako to nije dovoljno samo po sebi, već je poklon „podebljao“ s gore spomenutim BMW-om.
No naravno da priča tu ne staje, jer je takve poklone očito jako bitno promovirati i u medijima, pa su se roditelji dogovorili usput upriličiti svečanu primopredaju ključeva pred oko 200 uzvanika, te od svega zajedno napraviti show-program koji je uz svoj opus glazbenih hitova (koji na sreću nikad nisam uspio čuti) vodila Nicki Minaj. Svemu su naravno nazočili i predstavnici medija, te se danima nakon toga pisalo o najboljoj rođendanskoj proslavi svih vremena, pa kako takve ideje jednostavno smatram jadnim i smiješnim formama samo-promocije, jednostavno nisam odolio o svemu zajedno nakucati pokoju rečenicu.
I ne, nisam ljubomoran, jer Ferrari 599 GTO zasigurno ne bih baš mogao iskoristiti kako treba, a i s obzirom na to da mi plaća ne pokriva ni par matica kojima su na glavčine pričvršćene felge, nekako si takav automobil baš i ne želim. No u tome niti nije poanta. Ono u čemu pak jest je jednostavno kritika društva u kojem je za bogate i slavne apsolutno sve dozvoljeno, dok u ostatku svijeta ljudi gladuju i stradavaju od političke i državne mašinerije na dnevnoj bazi.
Isto tako mi je jednostavno žao vidjeti da velik broj ljudi koji automobile obožavaju nikad neće imati prilike sjesti za volan ovakvog automobila, dok se s druge strane curica od šesnaest godina vozika u tako nečemu.
To ne smatram samo krivim u tisuću iz tisuću i jednog razloga, već i opasnim po život svih onih koji će se naći u blizini dotične curice kad konačno otkrije čemu služi ona velika pedala smještena na lijevoj strani poda. Tada će najvjerojatnije biti mrtvih i ranjenih, te će tata najvjerojatnije ispričati još pokoju pjesmicu i na tome „dići“ još pokoji milijun, dok dijete i ovako i onako neće iz tog iskustva ništa naučiti.
No tako to vjerojatno treba biti i tu očito pomoći nema.