I debeli ljudi trebaju pomoć za volanom
Ne… Ovo nije prvotravanjska pošalica. Jer ispada kako debeli ljudi doista trebaju pomoć za volanom.
I to samo zato što se uz normalne i ne baš toliko normalne vozače i debeli ljudi nalaze za volanom…
Pokušajte se sjetiti kada vam je netko od nastavnika u školi ili na fakultetu rekao da ste glupi.
Ili pak još bolje… Pokušajte se prisjetiti kada ste zadnji put stali na vagu tijekom nekog sistematskog pregleda ili nečeg sličnog, te od liječnika čuli rečenicu „(pre)debeli ste“.
Ja se iskreno ne sjećam kada sam zadnji put doživio takvog što. Ali s obzirom na to da sam itekako svjestan da svijet oko mene nije idealan, sklon sam razmisliti i zapitati se imam li možda ipak određeni višak kilograma.
Prema kalkulatoru na koji sam neki dan naletio na Internetu, moje je tijelo negdje u sredini, tj. indeks mase mi je 28 od 40, što se pak smatra povišenim, no istovremeno i u granicama normale.
E sad… S obzirom na to da u ovom trenutku kao jedan autor teksta na portalu posvećenog automobilima možda zvučim smiješno, eto i razloga zašto sam odabrao napisati ovakav uvod…
Naime, u današnjem politički i sociološki-korektnom svijetu više nije u redu nekome direktno izraziti svoje mišljenje. Samim time je nekorektno nekoga nazvati primitivnim, glupim, neinteligentnim, ružnim, smrdljivim, debelim i slično. Pogotovo u medijima. Jer mediji izuzev raznoraznih više ili manje inteligentnih pravila imaju i svoje stranice na društvenim mrežama. A na tim se društvenim mrežama skupljaju dežurni komentatori. Odnosno ljudi koji su u stanju radi puke i direktno izgovorene istine potpisnika dotične istine razapeti sa svojim komentarima.
No znači li to da debeli, glupi, stari i ružni ljudi više ne postoje?
Naravno da ne.
Skoro svakodnevno kroz posao i u privatnom životu nalijećem na pojedine gore spomenute kategorije ljudi. No čini se kako dotični tih pridjeva koji ih itekako opisuju jednostavno nisu svjesni.
Razloga tome ima izuzetno puno, ali da bi ih u ovom času išao nabrajati treba jako puno vremena i volje, dok s druge strane nisam baš siguran koliko bih mogao biti objektivan. Stoga ni neću pokušavati.
Dapače, u ovom času je dovoljno konstatirati da zapravo svi mi živimo u svijetu u kojem su se stvari izokrenule naopačke.
Kako bih to elaborirao na najjednostavniji mogući način, spomenut ću najpoznatiju televizijsko-glazbenu kuću na svijetu, odnosno legendarni MTV.
Svi mi koji imamo raznorazne usluge digitalne televizije u svojim domovima tu i tamo smo poželjeli s MTV-a čuti neku laku notu dok se npr. spremaju stvari i briše prašina po kući. To mi se nekako čini savršeno normalnim i znam da sam takvog što itekako prakticirao, jer je u protivnom tijekom takvih kućnih radnji bila prisutna nervoza.
Dakle kada se upalio televizor i kada se među programima našao MTV, mogao sam zaboraviti na postojanje daljinskog upravljača i uživati u pjesmama koje su se u sklopu raznoraznih top-lista ili pak nasumično vrtjele u eteru.
No pokušajte takvog što napraviti danas.
Najozbiljnije, pokušajte.
Nema teoretske šanse da u tom naumu uspijete, jer u današnje vrijeme MTV više ne prikazuje spotove i ne pušta glazbu koja ih prati, već je krcat polu-retardiranim ljudima koji nerijetko ne znaju ni pričati kako treba, a glavni su akteri raznoraznih serija i reality show-programa.
…u prijevodu, od muzike ni „M“.
Pa što nam to govori? Jednostavno – stare stvari su ljudima postale dosadne, a novih baš i nema toliko, jer su za njih zaduženi ljudi bez intelekta i interesa. Stoga u programu te slavne televizijske kuće više nema glazbe, već je sve prepušteno u ruke polu-idiotima koji „imaju želju i pravo biti slavni“ (što je rečenica koju sam doista čuo u sklopu jedne od najava za jednu od reality-serija).
U toj se maniri propagiraju novonastale vrijednosti seksa bez zaštite i s bilo kime. Zatim i hrpetine alkohola koji se tijekom izlazaka nemilo unosi u tijelo, a onda i shopping kao novu religiju (što tako lijepo pokazuje gđica. Kim Kardashian).
Stoga ne čudi da su ljudi jednostavno zastranili, jer ih mediji konstantno bombardiraju s takvim sr**ima, pa su se jednostavno navikli na takav trend.
To naravno nije opravdanje, već samo činjenica i gola istina.
S obzirom na svu tu glupost koja izbija iz svih pora današnjih medija, bili oni papirnati, virtualni ili prikazivani kroz LED-žaruljice ekrana, zapravo nije ni čudno da se odjednom ispočetka definiraju pojmovi poput „bračne zajednice“ i sličnog.
Mislim, ako se mene pita, to nije ni poželjno ni ispravno. No oni s koliko-toliko sposobnim mozgovima i dovoljno moralno i politički podobni u sklopu današnjeg „razvijenog“ društva imaju „pravo“ na svoje mišljenje. Tj. propagandu koja gađa u one najprizemnije ljudske strasti i do kraja anulira pojmove poput „tolerancije“ i „ljudskosti“.
I sve je to sasvim dovoljno da se svako toliko u našim krajevima pojavi ideja oko nekog referenduma koji svi mi ionako (pre)skupo plaćamo.
Shodno tome se svako toliko na lokalnom i globalnom planu u javnosti pojavljuje i neka udruga ili organizacija koja se bori za ovo ili ono.
I od svih tih organizacija i udruga, kojih onako usput rečeno ima sve više i više, neke od njih definitivno nemaju nikakvog smisla. A iza nekih pak ne stoji niti zrnce pameti, već samo hrpetina ispraznih floskula s kojima se pokušava veličati neka različitost ili pripadnost nečemu. Stoga se često zapitam čime dotične poboljšavaju kvalitetu života, ili pak opću kulturu, napredak ili bilo koji drugi segment današnjeg društva.
Odgovora na to pitanje naravno nema. Jer kada bi ga i bilo, vjerujem da ne bi bio ni iskren ni direktan, s obzirom na to da smo na takav način odavno prestali komunicirati.
Dapače, vjerojatno bi bio upakiran u sto i jednu floskulu kakvima se danas služe ljudi s polovicom mozga i kvocijentom inteligencije ulja u fritezi. A paralelno s time bi se s one druge strane te medalje skrivala sva sila novaca koji se kroz takve udruge nemilo troše. I to na gluposti na koje samo rijetki uopće obraćaju pažnju.
U današnje vrijeme ljudi često više ne obraćaju pažnju prema sebi samima, pa se malo pomalo žitelji lijepe naše opisuju u sklopu negativnog trenda „pretilosti“ u sklopu kojeg ljudi nisu debeli. Umjesto tog jednostavnog opisa u službenim krugovima jednostavno imaju loš indeks tjelesne mase.
Hmmm…
No to je u redu. Jer i za takve „negativnim indeksom mase hendikepirane“ ljude postoje udruge koje od države uzimaju novce i stoje na raspolaganju za pomoć oko bilo čega. Odnosno najčešće oko ničega.
Dakle u prijevodu, možete bez problema imati tonu i pol i sa sendvičem od kilograma u rukama nazvati dotičnu udrugu i potužiti se da vam nije dobro. Neka će od takvih udruga promptno reagirati savjetom i vi ćete se usprkos pojedenom sendviču opet osjećati bolje.
Idilično, zar ne?!
Naravno da će potom resorno ministarstvo od strane suosjećajnih glava na čelu udruge zaprimiti vaš predmet i upogoniti mehanizme koji će motivirani plaćom i „kliznim“ radnim vremenom učiniti sve da vaš predmet stoji u ladici oko šest mjeseci. I to prije nego li vam se izda rješenje u kojem i dalje nećete biti debeli, već samo „limitiranih životnih sposobnosti uzrokovanih negativnim indeksom mase”.
No i dalje vam nitko neće reći da imate tonu previše i da samim time potpadate u kategoriju debelih ljudi. I u toj maniri vam nitko neće reći da bi zapravo bilo jako dobro kada biste stisnuli “pauzu” na daljinskom upravljaču i potom sišli s trosjeda i otišli u park trčati i raditi sklekove i trbušnjake.
Pa kako je takav trend već odavno prisutan izvan granica „lijepe naše“ i iz godine u godinu ispada sve manje modernim komunicirati iskreno i direktno.
Stoga nije ni čudo da se debelim ljudima i dalje na raznorazne načine pokušava dodvoravati, umjesto da im se jednostavno pokaže put prema parku uz jednostavnu rečenicu „idi smršavi, jer si debeo“.
Tako se nedavno zbog sve većeg pritiska javnosti i legislative u Americi oko problematike „pretilih ljudi“ očitovao i direktor jedne od rijetkih tvrtki koje za opis poslovanja imaju proizvodnju tzv. „Crash Test Dummy“ lutki.
Za one koji ne znaju što taj pojam znači, eto i kratkog objašnjenja:
CTD-lutke su one lutke koje umjesto ljudi sjede u automobilima pri testiranjima kojima se mjeri otpornost prema udarima. Dakle, CTD-lutke imaju ulogu simuliranja vozača i(li) suputnika te primanja udaraca pojedinih dijelova automobila koji se gužvaju ili pucaju pri određenim vrstama sudara. I to zato da mi kao krajnji korisnici automobila ne bi trebali takvog što saznavati iz prve ruke.
Iako su CTD-lutke samo dio takvih testiranja, svojim izgledom nalik čovjeku i uspomoć sve sile senzora i elektroničkih pomagala na koja su spojene pomažu u klasifikaciji automobila prema indeksu sigurnosti. I tako između ostalog kupcima olakšavaju izbor pri kupnji automobila.
U pravilu su takve lutke već desetljećima manje-više iste. Proizvode se prema određenim standardima i specifikacijama, pa sam tim više bio iznenađen kada se nedavno za američku televizijsku kuću CNN oglasio Chris O´Conner kao direktor tvrtke „Humanetics“.
Naime, dotični je direktor suočen s problemom prekomjerne tjelesne težine koja izuzev drugih zemalja svijeta sve više trese i SAD. Samim time u sklopu pojedinih studija i testiranja postoje problemi. Jer klasične (da ne kažem mršave ili normalne) lutke nisu u mogućnosti simulirati ponašanje debelih ljudi pri sudarima.
Stoga je nakon sto godina manje-više istih lutki u planu tijekom sljedećih mjeseci poraditi na tome. I tako svijetu ponuditi nekoliko varijacija na temu „debljine“ lutaka koje služe za testiranja novih automobila pri udarima.
Ajme majko…
Kako se odjednom ne bi stvorio kaos u proizvodnji, prema riječima gdina. O´Connera bi se narudžbe od pojedinih tvrtki trebale zaprimati prema tipovima vozila i prema rezultatima istraživanja. Onih čiji bi indeks mase najčešćih kupaca pojedinih kategorija automobila bio jasnije definiran. Ali i onih u kojima bi različiti modeli unutar pojedinih klasa i kategorija mogli ponuditi razne nivoe u smislu faktora sigurnosti.
Razlozi tome su vezani uz sigurnosnu opremu koja većinom u smislu otpornosti i koeficijenta sigurnosti uzima neki prosjek. Ali s one s druge strane u današnje vrijeme zbog debelih ljudi taj prosjek više nije adekvatan.
Isto tako prema statistikama nekih zemalja postoji povećani faktor rizika od pogibelji debelih ljudi. I taj je indeks u odnosu na ostatak populacije s normalnim indeksom težine veći za oko 80%, što cijeloj priči oko ove tematike itekako daje povoda.
Stoga se postavlja jedno sasvim logično pitanje:
Je li doista jednostavnije mijenjati standarde nečega što je manje-više u identičnom obliku dosad spašavalo živote, ili bi pak ljudima bilo lakše barem pokušati objasniti da prestanu pretjerivati s hranom?
Naravno, pri tome ne mislim na potencijalno osnivanje još jedne u nizu lokalnih ili globalnih udruga ili pak inicijativu usmjerenu prema još jednim demonstracijama i referendumu, već jednostavnu propagandu koja glasi „koristite mozak i prestanite prežderavanjem ići protiv sebe“.
Ne bi li to bilo dovoljno jednostavno i razumljivo svima – imali problem prekomjerne tjelesne težine ili ne?
Odgovor na to pitanje najbolje znate sami. No kako živimo u ovim kastriranim i politički-zagađenim vremenima u sklopu kojih je iskrenost predmet osude, a direktna se komunikacija (pre)često tumači kroz prizmu loših namjera, pitanje je zapravo hoćete li si odgovor moći priznati.
A do tada jedimo sendviče i pustimo udrugama i tvrtkama da razmišljaju umjesto nas.
