Pogledajte jedan “poseban” Mercedes CLS
Moram priznati da mi ponekad jako fali nekadašnje izdanje studentskog života.
Svi oni koji su ikad vidjeli aulu fakulteta nakon upisa zasigurno su doživjeli onaj „wow“ faktor koji istovremeno podrazumijeva zbunjenost, ponos i sreću zbog jednog novog početka koji bi trebao garantirati bolji posao i samim time manje problema u životu.
Naravno, to nepisano pravilo tijekom posljednjih godina sve manje primjećujem, jer upisati fakultet više nije toliko stvar prestiža i osobnog uspjeha, već nešto pomodno i sasvim normalno u današnje vrijeme.
Takvo postavljanje stvari i generiranje „akademskih građana“ u pravilu smatram krivim, jer koliko vidim iz velikog broja primjera u svojoj okolini, na taj se način ne stvaraju stručnjaci, već samo izgubljeni ljudi s diplomom i bez imalo interesa prema zanimanju za koje ih je fakultet profilirao.
Zapravo moram priznati da zgrade fakulteta češće doživljavam kao svojevrsne modne piste ili pak neko kazalište lutkica, nego što u cijeloj toj priči vidim želju za znanjem, stručnosti i ostalim ideologijama kojima bi današnji studenti trebali stremiti. No i to je u današnjem svijetu sasvim normalno, tako da bilo kakva kritika s moje strane takav način razmišljanja ionako neće preokrenuti ni milimetra.
Dakle završiti fakultet već odavno nije dovoljno samo po sebi, jer s jedne strane diploma sama po sebi ne govori ama baš ništa o intelektu, pameti ili kulturi dotične diplomirane osobe.
Tome u prilog ide i činjenica da pronaći posao s diplomom ili bez nje u današnje vrijeme ispada nemogućom misijom, osim ako niste pripadnik „zlatne mladeži“, sin ili kćer istaknutog dužnosnika neke političke stranke ili pak osoba čiji roditelji jednostavno imaju hrpetinu novaca i ne znaju kuda bi s njima, a to pak jednostavno govori o tome da pojam „akademskog građanina“ već odavno nije na cijeni.
E sad…u moje se vrijeme tu i tamo studiralo na fakultetu, no iskreno govoreći, većina je studenata s mog fakulteta svoje znanje stjecala po obližnjim barovima i terasama ispijajući kave i planirajući izlaske…a tako je bilo i na ostalim fakultetima, te s većinom studenata.
To je naravno jednim dijelom sasvim u redu, jer u vremena tijekom kojih Bologna sa svojim pravilima nije stajala kao giljotina iznad glave nisu bila toliko teška za studente.
Doduše, novaca je često itekako nedostajalo, no izlasci na kave i alkoholno-bazirane manifestacije nikada nisu propadali radi tako nebitnog razloga. Poanta je bila u društvu koje je homogeno djelovalo i na fakultetu i izvan njega, što danas sve češće baš i nije tako.
U današnje vrijeme ispada kako je sve ono bitno najčešće vezano uz prezentaciju samog sebe – od „stilskog izričaja“ koji podrazumijeva odjeću i ostalih komponenata koji je sačinjavaju, preko cool-stava, glazbe koja se sluša, mjesta na koja se izlazi i naravno automobila koji se vozi.
U toj se maniri na parkiralištima fakulteta za razliku od starih kanti kakve su studenti u moje vrijeme (većinom) vozikali unaokolo, danas često nalaze novi i poprilično skupi automobili koje roditelji nemilo kupuju djeci.
Pravog razloga za taj trend zapravo i nema, no pretpostavljam da se kupnjom automobila u vrijednosti cca. tridesetak tisuća Eura (još uvijek) djetetu od dvadesetak godina od strane roditelja nešto pokušava kompenzirati. Tako je u nekim takvim slučajevima automobil kompenzacija za odgoj, ili pak pokušaj pomoći pri rješavanju nekog kompleksa, no pravila doista nema. No poanta je ista – česti primjeri nemara i umišljenosti budućih akademskih građana koji se po svim kategorijama savršeno uklapaju u današnji svijet.
Samim time je bitnije izgledati dobro, nego biti svjestan da oko nas postoje drugi ljudi kojima izgled i dobar provod u životu nisu prva stvar na listi. No to je pak danas sve teže i teže očekivati.
Dakle studentski život u današnje vrijeme usprkos Bologni i ostalim pravilima koji ga u smislu fakulteta prate ispada poprilično lagodan i doista nije potrebno puno razmišljati da bi se u takav način života netko uspio uklopiti.
No što se događa kada uz hrpetinu novaca kojima tata i mama zamjenjuju kućni odgoj, indeks, lijepa odjeća i savršen izgled, te na kraju automobil koji sve to potvrđuje više jednostavno nisu dovoljni da bi bili primijećeni?
Jednostavno – pretjerivanje.
Naime, svijet u kojem su financijski problemi stran pojam često je sklon pretjerivanju, što je pak savršeno prikazano kroz jedan nedavni primjer.
U sredini dotičnog primjera nalazi se lijepa studentica Daria Radionova, kojoj bogati roditelji i svi atributi kojima raspolaže (a ima ih) nisu dovoljni da bi se uklopila u londonski Jet-set, pa je lijepa djevojka ruskog podrijetla odlučila svoje mjesto u društvu pokazati kroz automobil koji je tata nedavno kupio.
Dotični automobil je Mercedes-Benz CLS – automobil o kakvom većina nas s prosječnim mjesečnim primanjima može samo sanjati. No ne i Daria, koja je svoj primjerak jednostavno dobila za rođendan, što u maniri stare narodne poslovice koja kaže kako „nešto poklonjeno nema vrijednost“ cijelu priču oko ovog poprilično luksuznog Mercedesovog modela itekako dobro opisuje.
Naravno da Daria u Mercedesu nije vidjela neku posebnost, jer u krajnjoj liniji takvih automobila u Londonu ne nedostaje, pa se cura odlučila s tatinog računa podići još nešto novaca viška i u maniri danas već poslovičnog ruskog ukusa cijeli Mercedes optočiti Swarovski-kristalima.
Iako taj dio priče nije potvrđen, već je objavljen u sklopu britanske „žute štampe“, a s obzirom na fotografije koje Daria tu i tamo objavljuje na popularnim društvenim mrežama, ne bi me čudilo da izjava kako „ Mercedes jednostavno mora izgledati poput moje omiljene haljine“ ispadne istinita.
Nazvati takvu rečenicu valjanim razlogom uništavanja jednog ovakvog automobila i oko 20,000 Funti, koliko je ukupno milijun kristalića na karoseriji dotičnog Mercedesa koštao tatu, no očito se oko toga nitko ne buni.
Dapače, praznoglavci na društvenim mrežama sline nad Dariom i bacaju krajnje idiotske komentare kakvi i priliče današnjoj pomalo ispranoj generaciji „mladih na kojima budućnost ostaje“, dok tata jednostavno šuti i svoju princezu pušta da se vozika ulicama Londona u pratnji visokih „frendica“ i niskih dečkića s kojima se druži.
Dakle idilična priča u sklopu koje je Daria postigla sve što je htjela i svijetu pokazala da lijepo lice, lijepo tijelo, ogroman dekolte i hrpetina novaca jednostavno nisu dovoljni za punu sreću.
Krasno, zar ne?!
Realno gledano, u ovom sam trenutku apsolutno svjestan da ispadam čangrizav, ljubomoran i tko zna kakav još sve ne, te da ću zbog svog u današnje vrijeme čudnog načina razmišljanja i izricanja istog „bez cenzure“ naletjeti na mali milijun negativnih reakcija, no tu nažalost pomoći nema – baš kao ni ruskom izričaju ukusa, koji više ne pošteđuje ni lijepe mlade djevojke, te je iz godine u godinu sve gori.
