Alkotest nas svagdašnji – povijest otkrivanja alkohola kod vozača

Danas alkotest možemo koristiti čak i za kućnu uporabu. Bilo bi dobro i za saborsku, ali što je tu je. Kako je to sve izgledalo u prošlosti?

Uzdravlje! Ili ne.

S vremena na vrijeme uočimo vrišteći novinski naslov koji pokazuje nekog novog uhvaćenog rekordera koji je bio ljubazan ugostiti puno promila alkohola u sebi za vrijeme vožnje. Brojke koje bi običnog smrtnika natjerale u komu i/ili pretvaranje u truplo utreniranim pojedincima predstavljaju mačji kašalj pa su u tom stanju sposobni čak govoriti i voziti. Primijetite da nismo rekli „uspješno voziti“. I dok danas neki Amerikanac, Poljak ili Štef na Martinje imaju supermoć čak blokirati alkotest zbog bizarno velike prisutnosti alkohola, kako je to izgledalo nekoć davno?

Ne u smislu onih alkoholiziranih pojedinaca koji zbog kombinacije lude sreće i poduže alkoholne karijere s 8 ili 14 promila pišu povijest kao medicinska čuda, nego općenito po pitanju povijesti alkotestiranja. Jeste li znali da je prvi alkoholizirani vozač uhvaćen davne 1897. godine?

Bio je to londonski taksist George Smith koji je nakon udarca u zid automobilom novčano kažnjen za vožnju pod utjecajem alkohola. Naravno, nitko to nije mogao dokazati, ali je prvi alkoholni debitant upravo tako izgledao policiji. A i malo se… zabio u zid. Pomoglo je i to što je taksist skrušeno priznao da je pio. Vesela je to crtica iz prošlosti o praocu svih (uhvaćenih) automobilskih pijanaca koja, srećom, nije završila kobno. Prije standardiziranih alkotestova policajci su vozače najčešće testirali hodom po crti, dodirivanjem nosa ili ušiju zaklopljenih očiju te ostalim trikovima neposrednog opažanja.
Porast brzine i težine automobila su doveli do sve većih opasnosti u prometu u slučaju nesavjesnog „rukovanja“ automobilima. Nakon konzumacije alkohola, primjerice. Tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je rapidno rastao broj osobnih automobila (te preko bare još ranije, nakon ukidanja prohibicije), 50% smrtnih slučajeva u prometu uključivalo je alkoholiziranost vozača, a danas je to blizu 30%. Prije nije bilo mobitela, koji su danas vozačima jako privlačni. Svejedno, i danas uz svu tu tehnologiju i mobitel koji besramno mami na rukovanje u automobilu – i dalje imamo “oldschool” ljude koji još uvijek vole popiti koju čašu previše. Ili flašu.

Formalizacija metode otkrivanja alkohola kod vozača započela je 1927. kada je Emil Bogen objavio rad o ispitivanju daha za prisutnost alkohola. Iako se znanja o testiranju alkohola u dahu mogu naći još od 1874. godine pa nadalje, ipak je Bogenovo istraživanje postavilo temelje za usporedbu koncentracije alkohola u dahu (BrAC) i koncentraciju alkohola u krvi (BAC).

Godine 1938. razvijen je instrument za ispitivanje alkohola u dahu (zvan „drunkometer“) od strane profesora Rolla Harger sa Sveučilišta Indiana. Taj uređaj je prikupljeni dah dodavao kemijskoj otopini koja bi promijenila boju ovisno o tome koliko je alkohola bilo prisutno. Korištenjem tog izračuna prisutnost alkohola je mogla biti samo ugrubo određena.

1954. godina se bilježi kao ona u kojoj je izumljen prvi pravi alkotest, tzv. “breathalyzer” kojim je Robert Borkenstein usavršio Hargerov izum (u koji je također bio upleten suradnjom). Rezultat je bilo prvo „prijenosno“ alkoholno testiranje na cesti i uređaj je postao standardna oprema svakog policijskog vozila. Zbog ekspanzije tadašnjeg problema alkoholiziranosti u prometu, Borkesteinov izum je nedugo nakon otkrića uveden u uporabu u Sjedinjenim Državama, Australiji i Kanadi, dok je Europa još dugo poslije rabila samo testove na ispitivanja uzoraka iz urina i krvi. Za potonje su ipak potrebni medicinski stručnjaci, što je i razlog važnosti breathalyzera – praktičnost i jednostavna uporaba testiranjem daha na cesti.

Borkenstein drži svoje čudovište

Sve je to dovelo i do zlokobne, ali slavne cjevčice kompanije Dräger, koja je iz Njemačke žarila i palila svuda uokolo utjeravajući strah u kosti nesavjesnim vozačima. Sve do dolaska modernijih elektroničkih uređaja. Simpatična je i „pijana“ priča o nastanku cjevčice. Glasnogovornik kompanije je ispričao da se na tu ideju došlo dan nakon jedne proslave kod njih u laboratoriju kada su se suradnici upustili u raspravu tko od njih još uvijek bazdi po alkoholu od jučerašnjeg pijanstva. Stvar, dakako, nije radila po principu smrada usne šupljine, ali to je svakako jedna pozitivna i topla priča iz koje se izrodila dobra cjevčica.

“hik”

MOGLO BI VAS JOŠ ZANIMATI:

1. Može li se prevariti alkotest?

2. Kako napisati žalbu za prometni prekršaj?

3Maturalna radnja: alkohol i vožnja