Oprez! Divljaci su među nama
Ponukan naslovom u jednim od dnevnih novina, i opet sam odlučio prikupiti nekolicinu glupih i zajedljivih komentara, no mislim da nema smisla šutjeti.
Za početak bih se zapitao što definira dobrog vozača? Poštovanje znakova i ograničenja brzine? Poštovanje drugih sudionika u prometu? Koncentracija?
Hm…rekao bih sve i ništa od navedenog, jer je to sve samo teorija, a od teoretiziranja si još nitko nije puno pomogao.
Rekao bih da dobrog vozača prvenstveno definira kombinacija kulture, odgovornosti i realna procjena samog sebe i okoline u sklopu koje se vožnja odvija.
Samim time nije prijeko potrebno poštovati ograničenja brzine, kad su ionako često nelogična i još češće postavljena samo da bi policija bila u pravu kada vas kazni zbog prekoračenja ograničenja brzine od 40 km/h.
Nije prijeko potrebno ni gmizati po cesti i usporavati promet zbog prestrojavanja iz trake u traku, jer vozačka kultura kod nas baš i nije na nivou, pa je prava rijetkost da vas netko pusti ispred sebe kada date žmigavac.
No sve su to neke najobičnije dnevne situacije u sklopu kojih se velika većina nas jednostavno koprca i nastavlja voziti svoja prometala na dnevnoj bazi.
Realno gledano, u današnje vrijeme se na cestama uzduž i poprijeko lijepe nam naše nakotio nenormalan broj automobila, pa stoga ne čudi kako se svako toliko događaju manje ili veće nezgode u prometu. S druge strane auto-škole taj trend povećanja količine automobila na cestama nikako ne prate, već provode programe osposobljavanja vozača kojima je mjesto u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, pa stoga nimalo ne čudi kako je velik broj mlađih vozača u današnje vrijeme pomalo izgubljen za volanom. No to je nešto što se uz malo volje i pokojim dobrim zakonom vrlo lako može riješiti i sve što je potrebno je malo truda i inteligencije aktualne vlasti.
Drugi je „par rukava“ što živimo u zemlji u kojoj narod služi političarima, a ne obrnuto, pa se takve „revizije“ jednostavno ne događaju, ali možda i taj dio priče o svakodnevici nekad dođe na red.
Osobno nemam problema s gore navedenim „pomalo izgubljenim“ vozačima, jer svi mi učimo cijelog života, pa tako i oni.
Prema takvim vozačima u prometu najčešće samo uputim neku psovku, zaobiđem ih i ubrzo zaboravim da su se uopće našli na cesti uz mene. No postoji jedna kategorija vozača s kojom itekako imam problema.
Nekad su takve ljude definirali pojmom „tatinih sinova“, jer se radilo o djeci bogatijih roditelja koji su svojoj djeci bez razmišljanja i dobre procjene uvijek kupovali sve najbolje. Tako su dotični „tatini sinovi“ često vozili automobile o kojima je većina „drugih sinova“ mogla samo sanjati.
Tu i tamo se znalo dogoditi da se neki od tih razmaženih balavaca zabije u nešto ili nekoga, no to baš i nije bio pre čest slučaj, tj. ako i jest, o tome se nije pisalo u novinama, a Interneta još nije bilo, pa samim time ni društvene mreže nisu brujale o tome.
Takvu se ekipu kažnjavalo tu i tamo, te je kazna često bila prešutnog tipa – ovisno o tome tko je s kime i koliko dobar, no ovo što se danas događa više nije normalno.
Naime, kako u današnje vrijeme svi imaju svoja prava, tako jedan dio ljudi na takav način postavljeno društvo itekako eksploatira. Tu više nije riječ o „tatinim sinovima“, već o priglupim ljudima prepunih kompleksa koji s niskim strastima sjedaju za volan i pri tome misle da su najbolji vozači na svijetu.
Takvi ne samo da mi se gade, već ih se pomalo i bojim, jer im je znanje o vožnji često itekako upitno, dok s druge strane imaju automobile koji itekako dobro mogu „potegnuti“, te u momentima zabijanja u nekog ili nešto takvi najčešće prežive. E sad…lako za to što prežive, no u ovoj bijednoj državi sa skoro pola milijuna nezaposlenih ljudi takvi uzrokuju materijalne štete i gubitke života.
A zbog čega? Hmmm…
Takvih sam tekstova dosad pročitao već milijun, te se čini kako svako toliko neka budaletina u prometu misli da je vrjednija od svih ostalih, te se ponaša kao da je cesta njegova (ili njezina).
I da…takvih je ljudi uvijek bilo i uvijek će ih i biti, no iskreno ne znam gdje se to takvima pogoduje na sve moguće i nemoguće načine, te ih se uporno ne kažnjava za svoja divljanja koja nerijetko imaju i pogubne posljedice.
Mislim, nije baš da imamo moralne vertikale koje bi barem propagirale drugačije ponašanje za volanom, jer ako se samo malčice vratim u povijest, istog momenta napamet padaju Željko Kerum, Mladen Grdović, Niko Pulić i nevini zagrebački gradonačelnik Milan Bandić – ljudi koji su pijani, glupi i umišljeni sjedali za volan i radili gluposti, no zbog njih nikad nisu kažnjeni.
Dapače, Grdović je nakon serije pijanstava uvijek ispadao „simpatičnim pjevačem koji voli čašicu“, uvaženi nam zastupnik i bivši gradonačelnik Splita otvoreno priča kako „nikad ne vozi ispod 200 na sat, jer je to najsigurnija brzina“, dok Niko Pulić javno obara brzinske rekorde u tunelima i onda na televiziji tupi kako mladima trebaju uzori.
U toj maniri se ponio i Bandić nam svagdašnji, koji je za početak pijan bježao policajcu, zatim bio bezobrazan prema tom istom policajcu i odbio platiti kaznu. Zatim je dotičnog policajca dao suspendirati s posla, da bi se nakon toga na tek nekoliko mjeseci sam „kaznio“ odstupanjem na radno mjesto dogradonačelnika.
U takvom društvu dakle ne možemo ni očekivati da ljudi poštuju zakone, kad ih ne poštuju ni oni koji ih pišu, zar ne?!
Dakle samim time je za sve nas manje ili više otvorena opcija divljanja po cesti, pa stoga nimalo ne čudi kako to mnogi itekako dobro iskorištavaju.
Naravno, kako ne želim ispasti dvoličan i skakati po drugima, dok i sam nisam baš najčišće zlato na svijetu, reći ću da sam i sam u svojim prošlim danima itekako znao divljati posvuda, jer sam bio mlad i blesav, no nikada mi nije palo napamet bježati policajcima, te kad sam dobio kaznu, istu sam i platio.
No danas je bježanje policiji nešto sasvim normalno, plaćanje kazni se svodi na žalbe, odugovlačenja i zastare, a kad se spomene pojam odgovornosti i vozačke kulture, onda su odjednom svi krivi i opravdanja ima mali milijun.
Za početak je uvijek policija kriva, jer „Što oni mene imaju zaustavljati bez veze?!“. Zatim su zakoni glupi i „Tko se sjetio postaviti znak 60 na toj cesti?!“ postaje rečenica odabira zbog koje je sasvim opravdano kršiti pravilo ograničenja brzine i kriviti policiju zbog toga što je prekršaj uočila.
Onda dolazimo do one magične rečenice „Dräger je bio namješten, jer se jednostavno ne možeš napiti od tri pive?!“, jer svatko od nas ima pravo popiti koju viška kad u subotu navečer ode van s dečkima, pa nije u redu da se ta prava sankcioniraju kaznama.
Divljanje po cesti je također savršeno moguće opravdati najjednostavnijim objašnjenjem na svijetu koje glasi „Jer mogu“, a u toj maniri se upravo prije nekoliko dana dogodila i svadbena povorka „ s najviše konja“, zbog koje je jedan najobičniji vozač Ford Fieste morao u ponedjeljak s automobilom na popravak.
Naime, kako nisam bio na licu mjesta, već sam o spornom događaju pročitao kratak tekst u dnevnim novinama, ne mogu reći tko je i kako sudjelovao u cijeloj priči. No s obzirom na to da se u društvu ljubitelja automobila krećem još od malih nogu, ne bi me čudilo da poznajem osobu koja je na ovakav način ispala kompletnim idiotom.
No bilo kako bilo, nije mi jasno zašto bi netko „palio gume“ nasred jedne od najprometnijih ulica u Zagrebu, te pobjegao s mjesta nesreće, nakon što se zbog svoje vlastite gluposti zabio u drugi automobil.
No baš da takve poteze i razumijem, i dalje mi ne bi bilo jasno koliko čovjek mora biti bez karaktera da pobjegne s mjesta nezgode i time u krajnjoj liniji oštećenom vlasniku Fieste samo zakomplicira život, umjesto da preuzme odgovornost za vlastitu glupost, ostane na licu mjesta i plati kaznu.
Mislim, nije baš da je čovjek divljao s 24 godine starim Yugom, već je riječ o Maseratiju GranTurismo, koji nije baš jeftin automobil, pa vjerujem da bi se i za kaznu našla koja kuna, no takav bi potez od takvog slona vjerojatno bilo previše za očekivati, pa eto…
I ne samo da je dotični pametnjaković izvodio ludorije po ulici, te nakon sudara pobjegao s mjesta nezgode, već se nakon svega navodno na forumu i društvenim mrežama još odlučio i pohvaliti sa svojom idiotskom eskapadom.
Uglavnom, čemu pripisati takvo ponašanje jednog od članova „najjače svadbene povorke u ´rvata“?
Mikropeniji? Kompleksima iz djetinjstva? Obijesti? Nebitno.
Takvog je čovjeka jednostavno najbolje opisati pojmovima majmuna, idiota i kretena, jer ako ćemo svoditi stvari na pomalo priglupu bazu, onda bi već biti vlasnikom Maseratija GranTurismo samo po sebi trebalo biti dovoljno za uživanje u vožnji, a kako to ovdje baš i nije slučaj, onda za takvog čovjeka jednostavno nema drugačijeg opisa.
No i to je nebitno.
Ono što pak jest bitno svodi se na činjenicu da takvih blentona ima posvuda i svakodnevno se vozikaju među nama i izmišljaju svoja pravila. No to baš i ne bi bilo tako da policija doista radi svoj posao, jer kako sam u daljnjem tekstu gore navedenog teksta u novinama pročitao, „policija još uvijek traga za počiniteljem“.
Mislim, koliko je teško u Zagrebu pronaći vlasnika Maseratija?!? Ima li ih doista toliko da je evidencija skroz krcata upravo takvim automobilima, ili se pak (i opet) radi o nesposobnosti, nemaru i letargiji kojoj smo u određenim momentima svi mi zajedno jednostavno prepušteni?
Možda sam u krivu i umjesto nemara i nesposobnosti jednostavno radi o lijenosti…ili gluposti…ili kombinaciji svega toga. Odgovor naravno ne znam, no s obzirom na naš „rođo-sustav“ vrednovanja stvari u državi, ne bi me nimalo čudilo da se radi o još jednom prenapuhanom tikvanu koji će umjesto kazne dobiti prešutno tapšanje po ramenu, jer mu tatica poznaje nekog „na položaju“.
Uostalom, takvih je primjera već bilo napretek i koliko znam, niti jedna od tih „povlaštenih jedinki“ nikada nije platila za počinjeno „djelo“, a bilo ih je doista svakakvih.
Uglavnom, koliko god voljeli automobile i brzinu, te divljali s automobilima unaokolo, mislim da za ovakve stvari i ljude jednostavno nema opravdanja.
No kako zaključiti ovo čišćenje savjesti i dalje ostaje nepoznanicom – baš kao i vrijeme u sklopu kojeg će takve eskapade prestati ili će se barem početi kažnjavati kako dolikuje, jer koliko vidim, ovako nećemo daleko stići.
