Upoznajte Pontiac od 3,4 milijuna eura
Da, dobro ste pročitali naslov, no prije nego nastavite s čitanjem upozoravamo da bi vas neke od fotografija mogle natjerati da osnujete udrugu čitatelja koji pate od glaukoma i započnete prosvjed u šatoru negdje u Savskoj ulici u Zagrebu.
Neki sam se dan kroz prvi tekst u sklopu „projekta“ pod nazivom „maturalna radnja“ dotakao jednog od meni najdražih automobila svih vremena. Dotični je nazvan Pontiac Firebird Trans Am i godištem je smješten u kasne sedamdesete godine prošlog stoljeća, a zemljom proizvodnje „preko bare“, odnosno u SAD. Uglavnom, ljudima koji paralelno prate svijet automobila i filma ovaj model ne treba pretjerano puno opisivati, već je dovoljno reći kako u svijetu američkih „sportskih“ automobila, upravo Trans Am uz Corvette, Mustang, Camaro i još poneke ima kultni status. Većina tog kulta koji se veže uz ovaj produkt jedne od najvećih korporacija na svijetu vezan je uz film „Smokey and the Bandit“, koji je (vjerovali ili ne) treći najgledaniji film svih vremena, te u sklopu čijeg je trajanja od nekih sat i pol vremena upravo Trans Am odradio neke od najluđih scena vožnje na filmskom platnu. Stoga ne čudi fascinacija klinca od samo par godina starosti, no ono što možda čudi jest činjenica da fascinacija i dan-danas traje.
Uglavnom, Pontiac Firebird Trans Am svoju premijeru bilježi tijekom 1969. godine, tj. prije raznoraznih kriza i političkih akcija koje za propagandu imaju korektnost i međusobno uvažavanje. To je automobil koji bi u današnje vrijeme mogli opisati poput Zorana Šprajca na četiri kotača i s tetovažom ogromne ptičurine na čelu, jer je Trans Am iz sedamdesetih jedan od onih automobila koji prkose inicijalnom datumu proizvodnje, te i dalje slovi kao sposoban, zanimljiv i prodoran tamo gdje treba. Tako to barem ja vidim.
Doduše, nakon prve dvije generacije tog modela stvari lagano kreću nizbrdo i čak ni vječna „fudbalerka“ na glavi Davida Hasselhoffa za volanom Firebirda iz osamdesetih nije bila pretjerano fascinirana ičime vezano uz taj automobil.
Cijeloj priči nije baš pretjerano pomoglo ni nekoliko redizajna upakiranih u treću generaciju modela, s obzirom na to da je najjača verzija ovog automobila (odnosno Trans Am GTA) početkom devedesetih trošila goriva koliko naša predsjednica svih građana i građanki danas troši na stranku nakon izbora. No ono najgore za Trans Am tek slijedi, jer su se Ameri odlučili svijetu ponuditi i četvrtu (tj. posljednju) generaciju ovog modela koja je samo pomogla zabiti čavle u lijes za ovaj model, no i za tvrtku koja ga je proizvela.
Dotični automobil već na prvi pogled nema nikakve veze s ičim što je Pontiac vezano uz Firebird Trans Am imao na umu. Sam dizajn više kroji odjel marketinga nego netko s olovkom u rukama, pa stoga ne čudi kako se posljednja generacija ovog automobila nije dopala nekom većem krugu ljudi, pa je kao rezultatno stanje pala i prodaja. Doduše, redizajnima i specijalnim verzijama pokušalo se na neki način ispraviti propuste, no četvrta je generacija čak i najzagriženije ljubitelje ovog modela otjerala u Fordove i Chevroletove salone iz kojih su izlazili za volanima Mustanga i Camara. To je naravno povijest, te Firebird Trans Am ne samo da ne postoji kao model, već je politička „odgovornost“ prije nekoliko godina presudila i samom proizvođaču, te tvrtka Pontiac više ne postoji.
Samim time ne postoji ni razrada novih ideja, a ugašena je i posljednja nada oko nedavnih medijskih naklapanja u sklopu kojih se nekolicina renomiranih tvrtki s područja tuninga i restauracije trebala udružiti i proizvesti novi Trans Am koji bi parirao aktualnim retro-čudima poput Mustanga, Camara i Challengera. Dakle Pontiac Firebird Trans Am je izumrla vrsta, odnosno jedan od onih automobila koji su svoje mjesto našli na stranicama povijesti, te u današnje vrijeme služe samo kao podsjetnik kako je nekada izgledao jedan pravi američki „sportski“ automobil.
E sad…kako je u Horror-filmovima obično bolje neke stvari pustiti na miru (što npr. tvorci serijala filmova „Paranormal Activity“ očito nikako ne mogu shvatiti), isto u pravilu vrijedi i za svijet automobila, no ovaj čovjek to očito nije shvatio, te se odlučio na poprilično lošoj bazi izgraditi totalnu katastrofu.
Naime, čovjek na fotografijama zove se All Naeemi i rodom je iz Irana. Doseljenik je u njemački grad Nürnberg, gdje se bavi…ma nebitno.
Ono bitno svodi se na to da je dotični gospodin prije jedanaest godina kupio Pontiac Firebird Trans Am iz 2002. godine za nekih 38,000 eura i krenuo demonstrirati svu silu svojih sposobnosti i ukusa. Uglavnom, tako je svoje početne faze preslagivanja započeo ovaj konkretni Trans Am.
Gospodin Naeemi je u maniri „slaganja pravog Muscle-Car automobila“ (kako sam kaže) prvo odlučio svijetu pokazati svoju vještinu baratanja s bojom, pa je Trans Am polakiran u metallic-zlatnu boju „s efektom“ (kako bi to naše prometne dozvole lijepo opisale). Za taj je pothvat stiglo i priznanje u obliku nagrade za najbolje polakiran automobil na jednom od tuning-evenata u Njemačkoj, te je to bio presudan moment u kojem je g. Naeemi odlučio istražiti krajnje granice vlastite sposobnosti i ukusa, te iz ovog inače poprilično neuglednog automobila napraviti nešto apsolutno posebno.
Prvo je priča krenula u smjeru nadogradnji eksterijera, da bi se ubrzo naglasak prebacio na interijer, a kada se već sve to odradilo, na red su došle i sve ostale komponente koje ovaj automobil sačinjavaju, te je ovaj konkretni Trans Am preobražen u nešto nadasve posebno.
Politički korektni ljudi se uvijek hvataju za poslovicu koja kaže da su ukusi različiti i da se o njima ne raspravlja, no ako ćemo iskreno, nikad mi nije bilo jasno zašto bi to tako trebalo biti. Za mene (a i mnoge druge koji to priznaju ili ne) nešto ružno jednostavno je takvo i tu pomoći nema. Isto vrijedi i za kič, te pretjerivanje u bilo kojem smislu vezano uz estetiku globala ili pojedine komponente. No g. Naeemi je iz već u originalu ružnog automobila uspio pomaknuti granice neukusa toliko daleko da mi je u jednom momentu gledajući fotografije njegovog uratka doista bilo slabo.
Naime, zlatna boja mi nikad nije bila lijepa ni draga, no tu i tamo sam je mogao tolerirati na nekom luksuznijem automobilu. Ali kad se na tu zlatnu boju doda još hrpetina kromiranih detalja, te mali milijun Swarovski-kristalića, te kada eksterijer i interijer postanu jedna velika kombinacija sjaja i apsolutno nepotrebnih detalja, samo bi slijepom čovjeku ovakav uradak mogao izgledati lijepo.
Ako ću pokušati biti politički korektan, te ipak pronaći neku dobru stranu ovoj kristalno-zlatnoj monstruozi na četiri kotača, možda bih upravo i izdvojio kotače (koji bi doduše bolje izgledali na nekom SUV-automobilu), no zato je sve ostalo jednostavno kaotično u svakom pogledu. Tome u prilog ide ogromna količina detalja kakvi ne samo da izgledaju kičasto, već su i razbacani bez nekog unaprijed osmišljenog reda, tj. „plana i programa“, a do interijera me čak i strah doći u razmatranju, jer već u globalu djeluje kao mjesto gdje bi čak i Avi Karabatić bilo neugodno sjediti.
Zapravo je nevjerojatno da tijekom desetak godina (koliko ovaj „projekt“ traje) nitko nikada nije ušetao u garažu i udario g. Naeemija mokrom krpom po glavi i objasnio mu da automobil izgleda užasno i da je uvreda za čak i najmanju količinu ukusa prosječnog sudionika televizijske emisije „Mijenjam Ženu“, a još više boli činjenica da je ovaj automobil nagrađivan.
Pitam se samo od strane koga i je li se možda bez prethodne najave dogodio spoj neke od naših „kvadratnih“ udruga s ekipom slabovidnih umirovljenika s japanske Bosozoku-scene, koji su u atomskom skloništu nekog kugom opustošenog grada organizirali natjecanje u stylingu automobila. Doista mi nije jasno za što je i po kojim kriterijima ovako uređeni Pontiac Firebird Trans Am mogao dobiti nagradu, usprkos ovećem broju krajnje stupidnih kategorija kakve poznajem iz nekih evenata styling-tipa kakvima se bave neki naši klubovi i udruge.
No čak ni taj dio priče o ovom automobilu nije onaj najgori i najsmješniji, jer je ta kategorija rezervirana za financijski dio priče koja se uz ovaj automobil veže.
Naime, g. Naeemi je prije nekoliko mjeseci odlučio prodati svoj „uradak“, te je na stranicama nekolicine njemačkih auto-oglasnika postavio par fotografija svog Firebirda i uz pomalo jadan opis (s obzirom na svu količinu preinaka) odabrao cijenu od 3,400,000 eura.
Za one koji ne vjeruju da su dobro pročitali brojku, tri milijuna i četiri stotine tisuća eura bila bi slovna izvedenica spomenute cifre koju ovaj nadobudni naturalizirani Nijemac traži za svoj automobil. Prevedeno na bilo koji jezik s kojim se služe normalni ljudi, ovaj Firebird prema ideji svog reinkarnatora vrijedi više od Bugatti Veyrona i Pagani Zonde zajedno, što pak ne da nema smisla, već graniči s poremećajem zbog kojeg su ljude na psihijatrijskim klinikama tijekom nekih prošlih vremena „liječili“ sedativima i elektro-šokovima.
Uglavnom, ako ste došli do kraja ovog teksta i uputili se u priču oko ovog automobila, pretpostavljam da se ili smijete, ili vam je slabo u želucu, ili pak imate pune oči suza i u glavi zazivate neko celestijalno tijelo. No kako god bilo, svaka čast na čitanju ovog teksta, jer uz popratne fotografije jako dobro znam da vam ni približno nije bilo lako.
Nadam se samo da će se g. Naeemiju osmjehnuti sreća (kad se već nije onaj koji mu je dijelio ukus) i da će se ovaj zlatno-kromirano-kristalasto-užasan Pontiac udomiti u garaži nekog novog vlasnika, jer ako je ovo bila priča za objavu, zamislite tek kako bi nastavak iste mogao izgledati.
