Najužasniji kabrioleti svih vremena su… (1. dio)
Usprkos “Koroni” stiglo nam je i ljeto. Pa se u maniri sunca i plavog neba koje bismo usprkos kišama i oblacima ipak uskoro mogli dočekati uz maske na glavama vrijedi baciti u vode kabrioleta.
No prije svega vrijedi reći kako je prava šteta samo utoliko što za volanom ovih kabrioleta nitko normalan ne može uživati.
Kada bismo se sjetili samih korijena auto-industrije, vrlo bismo brzo ustvrdili kako su kabrioleti zapravo njen najpopularniji i najzanimljiviji dio.
Jer u smislu kabrioleta nije riječ samo o automobilu i procesu vožnje koji podrazumijeva kretanje od točke „A“ do točke „B“, već i o svojevrsnom spajanju simbioze vozača i automobila s onom koja podrazumijeva vremenske prilike i ostale elemente okoline. I tako je praktički oduvijek.
Zlatna era kabrioleta zapravo ne postoji. Jer tijekom cjelokupne automobilske povijesti kabrioleti itekako postoje, te svojim postojanjem kombiniraju raznorazne klase i kategorije, te hrpetinu gradacija luksuza, posebnosti i sličnih pojmova i atributa.
Uz to isto tako vežu i neke senzacije poput vjetra u kosi i savršene zvučne podloge koju neki od kabrioleta bez ikakvog problema nude.
Stoga mi zapravo nije jasno kako netko može spustiti krov i tijekom vožnje uživati u roktanju Diesel-motora.
Ali to je već jedna sasvim druga priča.
Uglavnom, kabrioleti oduvijek unutar auto-industrije stoje kao jedna od najzanimljivijih i najopuštenijih klasifikacija, a tako je i dan-danas, kada se među tim topless-kreacijama nalaze i neki super i hiper-automobili kod kojih se otvaranjem krova zapravo otvara sedmo nebo ili pak vrata raja (ukoliko bismo bili religiozno-orijentirani u ovom momentu).
No ovo nije priča o performansama, dizajnu, zvukovima i žmarcima koji prolaze po tijelu tijekom vožnje. Nije riječ o nečem posebnom i nema spomena bilo čemu nazivno zanimljivom.
Ovo je priča o hrpetinama lima koji s krovom i bez krova nikome ne predstavljaju ama baš ništa posebno, te o generičkom pristupu koji viri iz svake pore.
Ukratko, riječ je o uvredama bez krova s kojima su pojedini proizvođači u nekom momentu pokušali biti zabavni, otkačeni, posebni i baš fora.
Pa krenimo s listom…
10. Lexus SC430
Za ovaj je Lexusov model rečeno kako su dizajneri istog mjesecima istraživali francusku obalu i gledali jahte koje su u konačnici presudile kao inspiracija za dizajn.
Ali s obzirom na finalni produkt, nekako mi se više čini da su dotični dizajneri fulali destinaciju i završili na Viru te su imali prilike vidjeti pokoju smeđu jahtu u svom prirodnom okruženju.
Jer Lexus SC430 kao automobil nema veze s vezom, a kamoli s jahtom.
Doduše, ako bismo ostali unutar poveznica s brodovima, iz nekih kuteva ovaj automobil djeluje poput trajekta. Samo s tom razlikom što prosječan trajekt nečemu praktično i služi.
Krutost šasije za ovaj se automobil mjeri u mikronima. Interijer je nalik nekom lounge-baru iz sedamdesetih (što uključuje i posljednji serijski kazetofon koji se ugrađivao u neki automobil), a stražnja sjedala imaju funkciju sličnu onoj Biblije u rukama porno-glumice.
Vozna svojstva također ne postoje, već se SC430 ljulja od zavoja do zavoja, pružajući savršeno kastrirani osjećaj ubrzanja i performansi. I zato ovaj automobil nije kabriolet, već jedan od onih suludih i sumanutih pokušaja smišljanja novih trendova i novih tehnologija s kojima su dotični trendovi potkrijepljeni.
Uglavnom, Lexus LS430 nema nikakvog smisla.
I to mu je najveći grijeh.
09. Yugo Cabrio
Poznati američki komičar Arsenio Hall jednom se prilikom na televiziji osvrnuo na Yugo bez krova. Tom je prigodom rečeno da je Yugo apsolutno najgori automobil koji je ikada zadesio Ameriku. Rečeno je i kako je prosječnom vozaču Yuga jako teško zadržati samopouzdanje, jer se vječno mora skrivati za volanom da ga nitko ne vidi dok vozi.
A u kabriolet-verziji Yuga se nije moguće sakriti.
Sve to možda i jest točno, jer Yugo kao automobil nikada nije kotirao pretjerano visoko izvan bivše nam države u kojoj se proizvodio.
Bio je plastičan, kockast, nepraktičan, kvarljiv i u vožnji se ponašao nešto bolje od prosječnog traktora. Ali je tih godina bio jeftin i „naš“, pa ih je na cestama uzduž i poprijeko Jugoslavije bilo mali milijun.
I zato smo mu opraštali sve mane kojih je itekako bilo na popisu.
Kabriolet-verzija nije bila popularna u našim krajevima pa ovih topless-Yugića baš i nije bilo puno za vidjeti na cesti. Ali za one koji su imali prilike ovaj automobil doživjeti u stvarnom svijetu, smijeh i nevjerica bili su obavezne reakcije.
Jer Yugo Cabrio u svojoj je srži doista bio jedan užasan automobil, i svakoga dana u svakom pogledu nije napredovao ni pedlja.
08. Lada Samara Cabriolet
Tamo negdje početkom osamdesetih je Rusija imala viziju. Viziju koja odjednom nije podrazumijevala agresivnost i nuklearni program, već simpatičnost i svojevrsno okretanje prema zapadu.
Stoga su neki od tamošnjih proizvođača automobila pokušali ostvariti suradnju s nekim zapadnjačkim proizvođačima automobila te stvoriti novi imidž Rusije kao proizvođača pristupačnih i modernih cestovnih prometala.
VAZ-2108, odnosno Lada Samara bio je među prvima na popisu, pa je u stvaranju tog simpatičnog gradskog automobila krenula suradnja između Lade i Porschea. I to je u teoriji stvarno super, zar ne?!
Ali onda su Rusi odlučili da treba rezati troškove i odjednom se umjesto nečeg novog i modernog stvorio još jedan automobil kojem je mjesto u šezdesetima. A onda se pak netko pametan sjetio na Samaru montirati aluminijske kotače i s nje odrezati krov te joj pridodati nadimak „Natasha“.
Iskreno govoreći, na spomen „Natashe“ je prva asocijacija na onu koju u „Avengersima“ glumi prelijepa Scarlett. Stoga je prva asocijacija zapravo seksi. Ali „Natasha“ u obliku Samare nije seksi. Ni iz kojeg kuta, ni u kojem pogledu i ni na koji način.
I zato je ovaj automobil u svojoj topless-verziji moguće usporediti s pretilim dlakavim susjedom koji misli da stajanje na balkonu bez majice nikome nije uvreda za oči.
A to je pak za jedan kabriolet jako loša asocijacija, zar ne?!
07. Suzuki X-90
Zamislite si ovu scenu: sjedite na plaži i kraj vas se iz nekog razloga parkira prvi Suzuki Samurai te iz njega izađu dvije seksi plavuše u bikinijima.
To biste rado vidjeli, zar ne?!
Ili se pak nekim čudom nađete u situaciji da se kraj vas parkira prva generacija Vitare iz koje izlaze dva savršeno građena tipa i dvije još savršenije građene cure u bikinijima. I u tom biste pogledu mogli uživati, zar ne?!
A sada zamislite da sjedite na plaži i žvačete nektarinu, a kraj vas se parkira Suzuki X-90 i iz njega izađe Pamela Anderson u bikiniju.
Nekako mislim da Pamelu u tom momentu ne biste ni primijetili, jer bi nektarina istog momenta zapela u grlu i počela vas daviti. Ili bi se pak svi komadići dotične nektarine vratili nazad u grlo i umjesto pogleda na Pamelu bi oči očajnički tražile „Toi-Toi“ negdje na plaži.
Eto… To bi ukratko bila slikovita razlika između klasičnih Suzukijevih mini-terenaca i ove nakarade koja je na papiru zaživjela kao nešto novo, moderno, seksi i „kul“. Odnosno, sve ono što u praksi Suzuki X-90 nikada nije bio.
Plastika je obilježila postojanje ovog automobila zajedno s apsolutnim nepostojanjem ičega što bismo mogli nazvati praktičnim. Vozna svojstva graničila su s nemoralom, a performanse jednostavno nisu postojale.
I zbog svega toga je X-90 ugašen nakon samo dvije godine postojanja. Najvjerojatnije zato što na svijetu nije bilo dovoljno fetišista koji bi ga kupili.
06. Chrysler PT-Cruiser Cabriolet
Ajme majko… To bi otprilike mogao biti sažetak svih reakcija koje ljudi na ovaj automobil u pravilu imaju.
Jer skinuti krov s automobila koji je svojim generičkim (čitaj: jeftinim) pristupom na tržištu redefinirao neukus i škrtost, jednostavno je loša ideja iz kojeg god kuta gledali.
Realno gledano, PT-Cruiser je svoj život započeo kao genijalan i predivan konceptni automobil. Zatim je kao praktična retro-evokacija 30-ih godina prošlog stoljeća proizveden u kolaboraciji s Mercedesom.
Nakon toga je u SAD-u pokupio sve moguće i nemoguće nagrade te je 2001. proglašen američkim autom godine. Ali izvan sjevernoameričkog kontinenta nitko nije baš pretjerano doživio ovaj retro-model.
Razloga za to ima hrpa, ali najveći leži u supstanci koje za ovaj automobil jednostavno nije bilo. Motori su bili lijeni, a mjenjački sklopovi na umoru.
Ergonomski je PT-Cruiser bio na nivou modela s kakvima su europski proizvođači automobila na tržište dolazili tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a onda je tu i najgora verzija ovog modela: ona bez krova.
PT-Cruiser bez krova izgledao je užasno, a voznim je svojstvima bio užasan u svim aspektima.
Plastičan interijer s tipkama iz jeftinih Chryslerovih modela bio je sve samo ne oku ugodan, a kvaliteta izrade kompletnog automobila ispala je usporediva s izgradnjom prosječne šupe na vikendici na Kupresu. Stoga je zapravo teško zamisliti profil prosječnog kupca ove retro-nakarade bez krova.
No možda je tako i bolje.
Nastavak liste samo što nije…
