Tužna vijest – Brock Yates više nije među nama
Ako kojim slučajem ime i prezime iz naslova ne djeluje poznato, rekao bih samo ovo: prije dva dana je preminuo jedan od najvećih i najvjernijih svjedoka razvoju i čestim posrtanjima auto-industrije.
Kada netko s nepunih 16 godina prvi puta objavi tekstove u magazinu i svijet ga shvati ozbiljno, to je velika stvar. No kada netko svojim idejama i razmišljanjima doslovce promijeni svijet, jasno je da se radi i o velikom čovjeku.
Brock Yates je oduvijek bio „glas razuma“ i glavni kritičar američke i svjetske auto-industrije. Bio je prvi pripadnik medija koji je još davne 1968. godine pod naslovom „The Grosse Pointe Myopians“ do temelja iskritizirao američku auto-industriju, njene menadžere, gazde i sve one koji se takvima osjećaju. Time je g. Yates zauvijek označen kao osoba koja zna što priča, te kao kritičar koji umjesto pukog senzacionalizma i pretpostavki nudi ne samo stvarne dokaze, već i prezentaciju istih na jedan sveopće prihvatljiv način.
Tijekom svog radnog vijeka, Brock Yates je prvenstveno poznat kroz svoj dugogodišnji rad na mjestu izvršnog urednika renomiranog američkog magazina „Car and Driver“, ali i kao voditelj televizijskih prijenosa i raznih emisija posvećenih svijetu auto-sporta.
No ono po čemu će Brock Yates ostati jednom od najpoznatijih osoba unutar svijeta automobila i brzine dogodilo se 1971. godine, kada su Brock Yates i Dan Gurney kao tada poznati vozač utrka i pobjednik na 24 sata Le Mansa, odlučili zajednički odati počast jednom čovjeku i ideji slobode na cesti.
Naime, početkom šezdesetih godina je zbog pojedinih trendova na američkim cestama krenulo manično izglasavanje zakona vezanih uz sigurnost. Tada su uvedena prva rigorozna ograničenja brzine na pojedinim prometnicama, a policiji su date veće ovlasti pri kažnjavanju kršitelja zakona. No nije prošlo dugo vremena do prijelomnog momenta kada su ograničenja brzine u pojedinim dijelovima SAD-a postala apsolutno besmislena i nametnuta, pa se Brock Yates sjetio legendarnog vozača pod imenom Erwin George Baker, koji je još davne 1933. godine prešavši cijelu Ameriku u jednom potezu postavio rekordno vrijeme. Vrijeme koje je puna četiri desetljeća ostalo nepromijenjeno.
Erwin George Baker imao je i nadimak „Cannon Ball“, pa je upravo po tom nadimku g. Yates odlučio nazvati svoju utrku od jedne do druge strane Amerike i tako je nastao „Cannonball Baker Sea-to-Shining-Sea Memorial Trophy Dash“.
Ukratko, radilo se o svojevrsnom protestu protiv besmislenih ograničenja brzine na američkim prometnicama, odnosno o ideji ponovnog uživanja u slobodi koju automobil i brzina nude. Stoga ne čudi ni izbor automobila s kojim su Brock Yates i Dan Gurney postavili novo najbrže vrijeme prelaska SAD-a – Ferrari 365 GTB/4 Daytona.
Te su slavne 1971. godine jureći uzduž i poprijeko kontinenta njih dvojica za volanom svog plavog Ferrarija od New Yorka do Los Angelesa stigli za 35 sati i 53 minute, odnosno nekih dvadesetak sati brže nego što je to učinio originalni Cannon Ball skoro četrdeset godina prije. Po završetku tog suludog natjeravanja, Brock Yates je napisao priču koja neke od štovatelja svijeta automobila fascinira i dan-danas.
Uostalom, kako ne bi bilo zabune, cijela je ta priča poslužila za stvaranje scenarija legendarnog filma iz 1981. godine pod nazivom „The Cannonball Run“, a glavni je scenarist (i jedna od cameo-uloga u samom filmu) bio upravo g. Yates.
„The Cannonball Run“ je tijekom svoja tri nastavka na ekrane donio apsolutno neobaveznu zabavu i hrpetinu konja u kombinaciji s četiri kotača i volanom. Onima koji niti jedan od nastavaka ovog filma nisu gledali rekao bih da su time propustili puno, ali možda će kao potvrda toj rečenici bolje poslužiti lista glumaca i glumica koji su unutar tri nastavka ovog filmskog ludila kroz Ameriku sudjelovali.
Za početak tu su Burt Reynolds, Roger Moore i Dom DeLuise, a onda su tu i Dean Martin, Sammy Davis Jr., Frank Sinatra (odnosno onaj izvorni „Rat Pack“), zatim Farrah Fawcett, Jackie Chan, Peter Fonda, Telly Savalas, Shirley MacLaine, John Candy, Donna Dixon, Peter Boyle, Eugene Levy, Brooke Shields, Alyssa Milano, Michael Spinks (da, onaj boksač), Carl Lewis (da, onaj atletičar) i još mnoge druge glumačke ikone iz nekih danas minulih vremena.
Uglavnom, kada se sve skupa zbroji na hrpu i u miks dodaju i automobili poput Ferrarija 308 GTS, Lamborghinijevog vječnog poster-materijala (s dva komada u sklopu interijera) uobličenog u model Countach, te sva sila Corvetta, Trans Amova, Mustanga, BMW-a i ostatka pripadnika onog fascinantnijeg dijela svijeta automobila, otprilike je jasno o čemu se radi.
No svega toga ne bi bilo da Brock Yates sa svojom ekipom nije od 1971. do 1979. godine s utrkama kroz Ameriku vlastima i svijetu pokazivao da vožnja i brzina ne moraju nužno biti uzrok smrtnim slučajevima i ozljedama.
Sama utrka je i dan-danas rado spominjana u javnosti, dok je ovaj mini-serijal filmova u cijelu priču oko utrke povezao i svijet estrade, pa stoga i u današnje vrijeme svake godine svjedočimo Cannonballu, Gumballu i još hrpetini sličnih natjecanja s istom osnovnom idejom brzine i uživanja u vožnji, gdje god cesta vodila i koliko god bio dugačak put.
Tijekom svog života, Brock Yates je doista postigao puno i svojom pojavom u sklopu bilo kojeg medija donio i pohvale i kritike. Stoga je među kolegama i čitateljima uživao ogromno poštovanje i zato nije nimalo krivo ustvrditi kako auto-novinarstvo bez ovog čovjeka, autora i trkača više nikada neće biti isto.
Doduše, tijekom posljednjih godina svog života, g. Yates više nije bio aktivan u poslu kao nekad. U tome ga je sprječavala teška bolest koja ga je na kraju i odvela s ovog svijeta.
Oko tog žalosnog događaja oglasio se njegov sin Brock Yates Jr., koji je tek kratko izjavio kako „Danas, nakon posljednjih 12 godina borbe s Alzheimerovom bolešću, moj se otac konačno predao. Tijekom života je dotaknuo mnoge živote, ali to nažalost više neće moći učiniti“.
Brock Yates je umro u 82. godini života i iza sebe ostavio ne samo ženu i sina, već i ostatak obitelji, ali i milijune čitatelja i štovatelja koji su tijekom njegovog rada imali prilike kroz riječi osjetiti stvarnu ljubav prema automobilu i svemu što je ta naprava s četiri kotača i volanom u stanju ponuditi.
Uostalom, i sam se u ovim momentima prisjećam svog prvog doticaja s riječima ovog genijalnog autora i čovjeka, tj. scene kada sam kao klinac od nepunih dvanaest godina pročitao njegov test Pontiacovog legendarnog Firebirda Trans Am iz 1981. godine i ostao fasciniran.
Naravno da je od tog momenta do danas puno ljudi i hrpetina automobila učinila da ta fascinacija traje i dan-danas, no ako bih morao birati autora čije sam tekstove i testove s najvećim guštom čitao, onda je g. Brock Yates uvjerljivo na prvom mjestu i daleko iznad svih.
…i znam da sam odlaskom u domenu filma, glumaca i tridesetih godina prošlog stoljeća malčice zabrazdio, te ovaj tekst otegnuo na oveći broj rečenica, no sve je to samo mikronski dio onoga što je ovaj čovjek učinio za svijet automobila i puno više od toga.
Stoga se samo nadam da su ga u nebo umjesto dosadnih fanfara, zvona i limene glazbe ispratili urlajući motori i vrištanje kompresora, te da su ga vrata raja dočekala ukrašena oblacima gustog dima iz spaljenih guma.
Hvala ti na inspiraciji i svakoj riječi koja me približila svijetu automobila.
Počivao u miru – barem 300 na sat.