Toyota i Mazda postaju partneri
Da…vijest je stvarna i upravo izašla ispod peke.
Ljubiteljima japanskih sfera proizvodnje automobila ne treba posebno opisivati tvrtke Toyota i Mazda, jer dotične u svijetu automobila datiraju još od davnina.
Iako je na prvi pogled onima koji japansku auto-industriju ne shvaćaju ozbiljno ili pak gledaju s prijezirom „sve to isti k…“, ove se dvije tvrtke već u bazi poprilično razlikuju, jer za početak Toyota na tržište nastupa sama za sebe, dok Mazda već godinama funkcionira u kolaboraciji s tvrtkom Ford, te modeli ovih dvaju tvrtki međusobno razmjenjuju komponente. Uglavnom, otkad ta suradnja funkcionira, za Ford se više ne može reći da je apsolutno sklon kvarovima, dok se s druge strane za Mazdu ne može reći da ima loš ovjes.
U maniri sve češćeg spajanja pojedinih tvrtki u raznorazne grupacije (što je svijetu automobila zorno prikazala tvrtka Nissan, koja se spojila s Renaultom, ili pak PSA-grupacija koja na europskom tržištu zajedničkim snagama pokušava ispadati konkurentna Volkswagenu), tako je i Toyota krenula u neke zajedničke pohode.
Prvo je na redu bio Subaru, te je u sklopu te vanbračne zajednice nastao trojac blizanaca u obliku Toyote GT86, Sciona FT86, te Subaruovog modela BRZ, a zatim je Toyota otišla korak dalje i sklopila partnerstvo s bavarskom tvrtkom BMW. Dotična suradnja prvenstveno podrazumijeva hibridne automobile, no kako se već mjesecima „šuška“ u kuloarima koji prate auto-industriju, to bi partnerstvo uskoro trebalo rezultirati i nasljednikom legendarnog Toyotinog modela Supra.
No kako se u cijelu priču uklapa Mazda?
Iskreno, to je teško reći, jer Mazda već godinama na tržište pokušava ponuditi neki poseban i hvale vrijedan model. Da, modeli 2, 3 i 6 su iz generacije u generaciju sve uvjerljiviji i bolji, no ako se mene pita, ključ ovog spoja nije u kvaliteti i performansama, već u dizajnu koji u Toyoti očito nema usmjerenje.
Iako će mnogi reći da to nije istina i da Toyotini modeli izgledaju super, te usprkos staroj narodnoj poslovici koja uporno tvrdi da se „o ukusima ne raspravlja“, dovoljan je samo jedan pogled prema pojedinim modelima ove slavne marke, da bi se vrlo brzo vidjelo kako Toyota zapravo pokušava pogoditi što tržište želi. Uostalom, samo pogledajte najnoviju generaciju modela Aygo, koji ni s čime iz Toyotine game nema neke veze, a onda pogledajte model Mirai koji se usprkos futurističkoj tehnologiji može pohvaliti dizajnom kakav bi eventualno nacrtao Fred Vogel nakon konzumacije oveće količine kokaina. Dakle, dizajn u Toyoti tijekom posljednjih godina definitivno nije jača strana ove tvrtke, dok s druge strane Mazdini modeli iz godine u godinu izgledaju sve bolje i bolje.
Uglavnom, kako sad ne bih zastranio u pristojne i u lijep celofan upakirane komentare koji stižu s obje strane priče o ovom ujedinjenju, zasad vrijedi reći kako s Toyotine strane ističu „Kodo“ usmjerenje prema dizajnu (koje u tradicionalno pjesničkoj maniri za Japance u smislu inspiracije i provedbe predstavlja dušu i pokret, te najvjerojatnije Samuraje, sushi i pokoju Geishu), dok s Mazdine strane oci tvrtke ističu naprednu tehnologiju koja je već dokazana kroz prijašnja partnerstva u sklopu nekih Mazdinih modela. Cijelu (i poprilično pjesnički.nastrojenu) izjavu za javnost možete pročitati na ovom linku, a budućnost ovog partnerstva ne treba uobličavati u riječi, već je možda bolje dozvoliti vremenu da presudi oko cijele priče.
Što se mene tiče, vjerujem da će nastavak ovog partnerstva uroditi s nekim interesantnim automobilima, no s druge sam strane siguran kako se neće dogoditi nikakva revolucija u sklopu koje bi se poput Feniksa u stvarnost vratili modeli poput RX-7 i njemu sličnih uradaka sklonih neobaveznom „bacanju guzice“.
…no bilo kako bilo, i taj ćemo dio priče vrlo ubrzo vidjeti, zar ne?!
