Renault ima novog konja za utrku
…odnosno točnije 275 njih, no o tome u nastavku teksta.
Odmah na početku ovog teksta moram priznati da mi na svaku najavu nekog novog brzog Renaulta istog momenta prorade crijeva, jer već unaprijed znam da opet kreću ratovi brzine u klasi sportski-orijentiranih modela kompaktne klase. Zapravo čak i nije riječ o ratovima, već bi se cijela priča mogla nazvati Sizifovim poslom od kojeg na kraju profitiraju samo odjeli marketinga pojedinih proizvođača automobila. No gdje se u toj priči zapravo nalazi Renault?
Na samom početku.
Naime, tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća je Renault ušao u krizu identiteta kojoj je predstavljanjem tek polu-interesantnih modela pokušao doskočiti, ne uviđajući pri tome da je konkurencija otišla nekoliko koraka dalje. Proizvodili su se modeli s oznakom 16V uobličeni u Renault 19, da bi početkom milenija Renault Mégane Coupé preuzeo štafetu. No tek je druga generacija Méganea sa svojom pianino-filozofijom dizajna (ako pogledamo stražnji kraj nalik mini-klaviru) uspjela kroz svojevrstan šok i objavu rata konvencionalnosti privući kritičnu masu kupaca i nametnuti se kao jedan od lidera unutar klase.
To je naravno presudilo daljnjem tijeku ne samo za Mégane, već i za Renault kao tvrtku, koja se i opet posvuda mogla hvalisati svojom nekonvencionalnošću i sportskom orijentacijom.
Bravo Renault.
Kako je vrijeme nezaustavljivo teklo, te kako je na tržištu klasa sportskih kompakata u potpunosti vraćena iz mrtvih, tako je Mégane Sport krenuo u pohod osvajanja svog mjesta pod suncem, gazeći pri tome konkurenciju poput Napoleona koji je stoljećima prije gazio Europom.
Uglavnom, malo pomalo je Renault Mégane postao sinonimom za „hard-core“ kompakt koji se izuzev skoro maničnom orijentacijom prema brzini mogao pohvaliti i apsolutnom ovisnošću prema tehnologiji.
Doduše, sva ta tehnologija često je reklamirana kao „korak do svijeta Formule 1“, no to nisam bio u stanju provariti ni pod razno, te mi je dobrim dijelom upravo zbog toga (a i zbog dizajna) cijela priča oko Méganea počela ispadati smiješnom.
No to je sve danas povijest…
Sadašnjost je za Mégane donijela svojevrsnu superiornost, te su sportski-orijentirane izvedenice tog modela istovremeno plijenile pozornost kupaca i medija koji su Renault zbog brzih vremena na stazama ubrzo počeli brkati s celestijalnim tijelima. No to je u redu kada za to postoje razlozi i opravdanje, a za Renault Mégane je sva ta hvala dolazila u sklopu serijske opreme.
Doduše, s vremena na vrijeme je statusu najbržeg kompakta čak i priprijetio pokoji proizvođač automobila, no ljepota Méganea bila je u rezervama snage i mogućnostima dodatnog olakšavanja karoserije, što drugi jednostavno nisu imali na raspolaganju (tj. barem se tako činilo).
Uglavnom, nakon sve sile Opela, Volkswagena, Seata, Fordova i kojekakvih drugih proizvođača automobila može se slobodno reći da je Renault s ovim sportskim kompaktom ipak uspio o(p)stati na tronu najbržeg na stazi, pa je odjel marketinga i opet zadovoljan.
No je li to dovoljno?
Pa iskreno govoreći, rekao bih „kako kome“, jer iako cijenim automobile kojima kompromis nije u sklopu popisa opreme, takvi automobili u pravilu najbrže počinju ići na živce. Uglavnom, takav je slučaj i s Méganeom.
Što se mene tiče, automobil je za početak pretjerano krut i tvrd. Zatim je tu sva sila plastike izvana i iznutra, što mi pak nikako ne odaje dojam sigurnosti, ma koliko zračnih jastuka i sigurnosnih sustava „automobil s pet zvjezdica“ imao iza sebe. No ono najgore je vezano uz dizajn u sklopu kojeg ispada kao da se Renault malo previše trudi i „wow-efektom“ pokušava doprijeti do svojih kupaca usprkos svim pozitivnim atributima koje ovaj automobil ima.
Naime, čisto za usporedbu spomenimo Volkswagen Golf i Opel Astru koji na tržište pristupaju iz sasvim suprotnih kuteva; Golf kroz tradiciju i „GTI-revoluciju“ s kojom je još krajem sedamdesetih redefinirao poimanje „malog“ automobila, dok se Astra pokušava ugurati s ogromnim količinama snage i okretnog momenta uz imidž „uličnog borca“ obučenog u potkošulju i nove traperice.
Mégane se zapravo u cijeloj toj priči nalazi otprilike u sredini, no ogroman broj detalja na praktički svim dijelovima automobila jednostavno odaje dojam svojevrsne nesigurnosti – barem u smislu dizajna.
S druge strane, imidžu apsolutnog pobjednika ovom automobilu nitko ne može ni prismrdjeti, te se oveća količina zaljubljenika u današnje RS-modele kune u superiornost nad svim ostalim pripadnicima unutar klase brzih kompakata. Dijelom su svi ti obožavatelji u pravu, no to ispada nebitnim dijelom priče o ovom Renaultovom modelu, jer glavnu riječ oduvijek vodi tehnologija iza njega, te evolucija koja je iz godine u godinu sve očitija.
Naime, iako je aktualni model Méganea s nama već neko vrijeme, u Renaultu se svako toliko odluče još nešto doraditi u smislu porasta snage i olakšavanja samog automobila. Samim time i performanse iz godine u godinu bivaju sve uvjerljivije, pa stoga ne čudi da je i uz ovu najnoviju izvedenicu Méganea RS vezana ista priča.
Dotični je nazvan Renault Mégane 275 Cup-S i kao takav predstavlja novu, izoštreniju i jaču inkarnaciju samog sebe koja će biti aktualna tijekom 2015. i 2016. godine. Sastojci su manje-više poznati i pomalo reciklirani otprije, no već je u globalu jasno da se radi o dobro promišljenom projektu – pogotovo kad se uzme u obzir svih 275 konja koje Renault izvlači iz dvolitrenog Turbo-motora.
Iako je sam motor zapravo preuzet iz Trophy-R verzije Méganea (poznatoj zbog vremena od 7:56.34 koje je dotični postigao na legendarnom Nordschleifeu), sam automobil je nešto civiliziraniji od te poprilično ekstremne verzije. Razlog? Jednostavno u tome što su se inženjeri u Renaultu odlučili ovoj verziji podariti dva moda upravljanja. Jedan je civiliziraniji, te vozaču na raspolaganje nudi 250 konjskih snaga i ne izbija oči, uši i bubrege, dok drugi mod uspomoć Renault Sport Dynamic sustava otvara skladište pod haubom i nudi još 25 konja više, kako bi vozač mogao cijelom svijetu pokazati koliko je lud, napet i nabrijan.
Tome u prilog idu i brojke koje u teoriji definiraju performanse, tj. koje s vrijednostima od 6 sekundi od 0-100 km/h i maksimalnom brzinom od ukupno 254 kilometara na sat barem otprilike pojašnjavaju karakter ovog automobila, dok neke stavke s popisa opreme opravdavaju ostatak.
Naime, izuzev ergele rado-galopirajućih konja pod poklopcem motora, Mégane 275 Cup-S može se pohvaliti i s odličnim diferencijalnom, odnosno „šperom“, a tu je i tzv. „Cup Chasis Pack“, što otprilike u prijevodu znači toliko čvrstu šasiju da besplatno razbijanje bubrežnog kamenja tijekom vožnje postaje realnost za sve one koji se odluče sjesti za volan i napraviti krug.
To je naravno sve divno i krasno, no nekako mi se više dopala ona „normalna“ priča koju ovaj Mégane ima na raspolaganju.
Uglavnom, kada se sve zajedno stavi na hrpu, Renault Mégane 275 Cup-S ispada itekako uvjerljivim i zanimljivim automobilom, no u usporedbi s ostatkom konkurencije i dalje ostaje dojam da se jednostavno mrvu previše trudi.
