Ova mala Toyota je zakon
Najozbiljnije to mislim, a evo i zašto.
Oni koji nisu stranci u svijetu Rally natjecanja jako dobro znaju da je Toyota skoro oduvijek bila jedan od najvećih „igrača“ u tom prljavom i blatnom svijetu brzine. Sve je počelo sada već davne 1972. godine, kada je Toyota Celica nastupila na RAC-Rallyju, te nakon tog devetog mjesta za Toyotu kreće Rally-era po kojoj je tvrtka itekako poznata.
Kroz godine je Toyota ostvarila više od 60 pobjeda na raznoraznim podlogama, te je u službenom dijelu WRC-a tri puta bilježila prvo mjesto na tronu najboljih u ukupnom poretku za konstruktore.
Imena za volanom raznoraznih Celica, Corolla i Supri sežu od relativno nepoznatih poput Ovea Anderssona, pa sve do Rally-legendi poput Juhe Kankkunena, Didiera Oriola i Carlosa Sainza, pa je bez ikakve zadrške moguće zaključiti kako se radi o jednom od najpoznatijih imena u tom prljavom i napornom svijetu utrkivanja.
Naravno da je tijekom svih tih godina bilo mjesta i za pojedine kontroverze vezane uz Toyotu, no od svih je najpamtljivija ona koja je Toyotu od svijeta Rallyja odmaknula na godinu dana (uz oduzimanje bodova zarađenih tijekom sezone 1994. godine) zbog varanja na restriktoru usisa.
Sporni (tj. bolje rečeno ilegalni) restriktor bio je dijelom motora za mnoge i dan-danas najljepšeg Rally-automobila svih vremena, odnosno Celice GT-FOUR šeste generacije, pa se dotični automobil zapravo nikome nije pokazao u svom punom sjaju. No po isteku embarga na natjecanja, Toyota se vratila s ružnom Corollom WRC i 1999. godine još jednom osvojila titulu najboljeg konstruktora unutar sezone WRC-a.
Danas kada je Grupa B već odavno zasjela na stranice povijesti, te kada FIA iz godine u godinu za svijet Rallyja izmišlja sve više restrikcija, mnogi su od tog blatnjavog, prašnjavog i brzog svijeta utrkivanja odustali. Gužve uz prljave dionice svakog pojedinog natjecanja više nisu česta pojava, vozači više brinu o tome što će reći sponzori, nego što govori publika, a sami automobili usprkos svim tehnološkim postignućima djeluju nekako bljedunjavo.
Doduše, tijekom posljednjih nekoliko godina se ipak poradilo na atraktivnosti ove grane auto-sporta, no u usporedbi s najslavnijim vremenima može se reći da usporedbe zapravo i nema.
Današnja konkurencija konstruktora podrazumijeva proizvođače automobila poput Forda, Citroëna i Volkswagena (koji u bojama Red Bulla već neko vrijeme doslovno uništava konkurenciju), no već se neko vrijeme sprema i ponovni ulazak Toyote u taj svijet blata, znoja i suza.
Iako sam se već dotaknuo te teme, i spomenuo Yaris WRC koji bi prema planovima od sljedeće sezone trebao krenuti u boj za sam vrh trona svjetskog prvenstva u Rallyju, moram priznati da sam s opakom dozom rezerve pratio cijelu priču…sve do prije nekoliko dana, kada se na bespućima interneta pojavio ovaj 4-minutni video-uradak s testiranja u Španjolskoj.
Naime, glavni akteri cijele priče su Toyota Gazoo Racing ekipa, koja je odgovorna za razvoj Yarisa WRC, dok je posao testiranja ovog malenog i nervoznog bolida prepušten u ruke Jarma Lehtinena i Rally-legende Tommija Mäkinena.
Iako se još uvijek ne zna kako će se Yaris pozicionirati unutar konkurencije, ne bih ni htio biti u ulozi vidovitog Ivana i proricati sudbinu uspomoć jeftinih trikova i još jeftinijih pretpostavki. Umjesto toga mi se jednostavno čini isplativijim uživati u zvukovima ovog malog monstruma, jer ako ćemo iskreno, živčaniji automobil nisam čuo već godinama i tijekom pregledavanja ovog video-uratka nisam imao ništa protiv opcije privremene gluhoće.
Mislim, kada bih krenuo opisivati zvukove koji dolaze iz motora i ispušnog sustava ove malene natjecateljske Toyote, ne znam ni odakle bih uopće počeo, jer se ovaj Yaris na momente čuje kao kombinacija grmljavine koja se valja po nekoj akustičnoj metalnoj kutiji i nekog filmskog čudovišta od 78 metara visine, a zatim prelazi u domenu zvuka koja podrazumijeva razbješnjelog penzionera, koji promuklim glasom pokušava vikati na doktora opće prakse.
Dakle, gluhoća je u smislu ove Toyote definitivno jedna od opcija, no za razliku od inače, u ovom se slučaju oko toga nimalo ne bunim.
Uglavnom, kako vam ne bih kvario doživljaje tih nekoliko minuta divljanja po španjolskom makadamu, radije ću vas cijenjene čitatelje prepustiti senzacijama sirove slike i još sirovijeg zvuka.
Samo bih za kraj preporučio da pojačate zvučnike do kraja, jer bolji zvuk još neko vrijeme nećete imati prilike čuti – barem do 2017. godine, kada se Toyota vraća u ovaj prljavi oktanski spektakl.
