Novi je Mad Max premašio sva očekivanja
…dobrim dijelom zato što osobno od tog filma nisam očekivao ništa više, osim da se nakon tridesetak godina čekanja konačno pojavi u kinima.
Najvjerojatnije vam se stoput dogodilo da se nakon odgledanog filma u kinu jednostavno morate barem na trenutak pretvoriti u filmskog kritičara i ekipi s kojom ste film gledali izreći svoje dojmove. Naravno da se to i meni događa svaki put kada izađem iz kina, pa pretpostavljam da tim svojim opisima i dojmovima dijelom pokušavam opravdati poprilično skupu kartu, još skuplje kokice i svu silu reklama koje naše ustanove posvećene filmu već godinama guraju ljudima u grlo usprkos tome što im je reklama sasvim dovoljno i na televiziji.
Nakon odgledanih dva sata najnovije instalacije sage o pobješnjelom Maxu, „Što je bilo za očekivati oko filma od kojeg ništa nisam očekivao“ bila je rečenica s kojom sam ovog puta komentirao cijelu priču. Uglavnom, evo zašto…
Za početak već preko desetljeća pratim razvoj situacije oko četvrtog nastavka ove legendarne sage o kataklizmi, nasilju, ljudskoj prirodi i hrđavim prijevoznim sredstvima, pa me tijekom tog puta u glavi više puta uveseljavala pokoja vijest o razradi vezanoj uz film. Veselio me odabir glumaca, lokacija, ekipe koja film u konačnici potpisuje, no najljepša je vijest bila objavljena prije nekoliko dana, kada su u javnost izašli neki automobili koje je u sklopu filma Mad Max: Fury Road moguće vidjeti. No automobili su u sklopu ovog četvrtog nastavka ispali samo jednim malim dijelom fascinacije, jer onaj veći za početak krade scenografija i hrpa fantastično „ispoliranih“ specijalnih efekata koji ovaj film čak i za one nezainteresirane prema Maxu i njegovim eskapadama čine savršenim za gledanje u kinu.
Tom Hardy je odlično odradio posao i bez ikakvih problema u ulozi Maxa Rockatanskog zamjenjuje Mela Gibsona. Charlize Theron je uvijek praznik za oči – čak i kad izgleda poput Sinead O´Connor s mehaničkim rukom, dok se Nicholas Holt u ulozi jednog od „Ratnih dječaka“ apsolutno iskupio za mučninu koju sam zaradio tijekom samo pola sata gledanja filma „Warm Bodies“ i njegovog filmskog zaljubljivanja usprkos činjenici da je postao Zombie. No apsolutno najveća zvijezda četvrtog nastavka sage o pobješnjelom Maxu svodi se na većini današnjih gledatelja relativno nepoznatog australskog glumca pod imenom Hugh Keays-Byrne. Gospodin Hugh je u ulozi lika pod imenom Immortan Joe briljirao još jače nego u prvom Mad Maxu, kada se pojavio u ulozi Toecuttera, odnosno vođe psihopata na motorima zbog kojih Max dobrim dijelom postaje olupina od čovjeka, i istog se momenta uvrstio među top deset najstrašnijih filmskih negativaca svih vremena.
Samu priču ne bih provlačio kroz tekst, jer jednostavno ne želim biti odgovoran za kvarenje dojma nekome od budućih gledatelja, no s druge strane sama priča ne samo da je tanja od popisa domaćih političara koji nisu kupili svoju diplomu, već je i totalno nebitna.
Ono bitno je od strane genijalnog Georgea Millera prvenstveno provučeno kroz 81,000 kvadratnih kilometara najstarije pustinje na svijetu, a zatim i kroz četiri najveća zla koja nas u današnje vrijeme tjeraju u propast: oružje, nafta, religija i veliki vođe koji (često) izuzev vlastitog ega i rezidencije nemaju ništa veliko što bi zapravo bilo vrijedno spomena. Time Miller na metaforički način prikazuje danas aktualne sile koje u današnje vrijeme malo pomalo uništavaju ono malo svijeta što je ostalo, dok na filmu (i u prenesenom značenju) u kombinaciji sa sveopćim ludilom tijekom dva sata uništavaju tračke humanosti koji se tek tu i tamo vide među rijetkim „pozitivnim“ protagonistima na filmu.
Time je zapravo Mad Max: Fury Road jedan poprilično brutalan film koji s jedne strane gledatelje fascinira predivnim igrarijama s kamerom i specijalnim efektima koji su za svaku pohvalu, dok se s druge strane tijekom sve te predivno upakirane akcije i brutalnosti moguće zapitati završava li doista na ovakav način put kojim svi zajedno idemo.
Uglavnom, kritika današnjem društvu u sklopu ovog je filma bez ikakve rezerve upućena na jedan inteligentan i metaforičan način, te time ovaj film ne mogu usporediti ni s kojim drugim hollywoodskim uratkom iz posljednjih godina. Dapače, s obzirom na to da u sklopu potonjih negativci zapravo i nisu baš toliko negativni, te u sklopu kojih dobro uvijek pobjeđuje, moram priznati da je ovakav utopistički film bez pravih pozitivaca i okovan apsolutnim ludilom zvanim preživljavanje jednostavno melem za mozak, dok za oči ostaje sva sila fantastično odrađene akcije i genijalno izvedenih scena u sklopu kojih se nalaze još genijalniji specijalni efekti.
Uglavnom, da rezimiram; Mad Max: Fury Road je film koji se u lice smije svim današnjim ispolitiziranim i sociološki prihvatljivim radnjama i pojedincima. Prisutna je oveća količina nasilja i u današnje vrijeme neviđena količina masovnog ludila kakvo je u sklopu današnjih filmova moguće pronaći još samo u pokojem celuloidnom uratku Freda Vogela ili Toma Sixa. No za razliku od tog dvojca i kaosa koji u svojim filmovima stvaraju nauštrb želudaca gledatelja, George Miller je vizualnu odvratnost zamijenio onom koja jednostavno postoji iza sve sile akcije i specijalnih efekata. Samim time bi svakog inteligentnog gledatelja ovaj film mogao ostaviti s upitnikom iznad glave i natjerati ga da još jednom razmisli koliko su smiješni i trivijalni današnji naslovi o ratovima, katastrofama i idolima zbog kojih u sukobima danas iz dana u dan ginu tisuće ljudi. Pa ako već ni zbog čega drugog, ovaj film definitivno ulazi na popis najboljih koje sam ikada imao prilike vidjeti, što je pak u moru super-junaka i moralnih načela koja gledamo na filmu tijekom posljednjih nekoliko godina jednostavno iznenađenje.
