Kako dobiti 3 godine zatvora za prekoračenje brzine?
Odgovor je jednostavan – preselite se u Hrvatsku i ako niste političar ili neki razvikani poduzetnik, to će vam se dogoditi bez problema.
Prije nekoliko mjeseci sam se iz nekog razloga sjetio punih pet godina koje su prošle otkako se na auto-cesti Zagreb-Rijeka kod dionice Bosiljevo dogodila nesreća koja je trajno zapečatila jedan mladi život i na sud dovukla još dva.
Tom sam se prigodom osvrnuo na apsolutni manjak kompetencije čak petorice vještaka, koji su svjedočili svakojake nebuloze iz kojih se na sudu nije moglo zaključiti baš ništa. Isto tako sam se dotaknuo i medijskih napisa koji su na jadan, neukusan, krajnje odvratan i senzacionalistički način Ivanu Obad (kao nažalost preminulu sudionicu te užasne nesreće) opisivali krasnim opisima, imenicama i pridjevima.
To bi naravno bilo plemenito i lijepo, da se kroz takve opise, imenice i pridjeve jednostavno ne pokušava javnosti zamutiti vid i prodati pokoji primjerak novina viška, no to je pak jednostavno odraz javnog morala u državi, pa s toga zapravo i ne čudi – ma koliko jadno bilo.
Uglavnom, cijeli proces u trajanju od 56 mjeseci (do datuma pisanja članka o kojem pričam) ovijen je u neznanje, glupost, nesposobnost i ostale opise kakvima je naše „reformirano“ pravosuđe bez problema moguće opisati.
Naravno da sam svjestan kako će neki od cijenjenih čitatelja reagirati s negodovanjem prema takvim izjavama s moje strane. No ako samo malčice pogledamo unazad i primijetimo „slučajnosti“ i „procedure“ koje su rezultirale puštanjem našeg dragog bivšeg premijera na slobodu, te ulaske i izlaske u Remetinec raznoraznih Mamića, Bandića, Čačića, Vidoševića i njima sličnih „poštenjaka“, potvrdit ću teoriju u sklopu koje naše sudstvo smatram korumpiranim i nesposobnim.
Naravno, u tom dijelu priče valja dodati i pridjev „bezobrazno“, jer ne znam kako bih drugačije opisao puštanje slavnog poduzetnika Horvatinčića na slobodu uz samo tri godine uvjetne kazne za ubojstvo dvoje ljudi. No to su sve samo detalji i kapljice u moru kakve na kapaljku „cure“ u medije i pametnom čovjeku bez problema opisuju u kakvoj svi mi državi zapravo živimo.
U toj maniri vrijedi spomenuti i nepravomoćnu presudu koju je sudac zagrebačkog Općinskog kaznenog suda Miljenko Đaković izrekao prije nekoliko dana za Dalibora Opačka i Marina Čolaka: „Jedan i drugi, svaki na svoj način, doprinijeli ste ovoj nesreći. Vaša vožnja bila je bezobzirna i grubo ste prekršili propise. Pokazali ste sebičnost i potpunu nebrigu za druge sudionike u prometu. Osim toga, kod vas nisam uočio ni trunke iskrenog žaljenja. Samo kurtoazno kajanje, a izgubljen je jedan mladi život”.
Lijepo, zar ne?!
Naravno da bi bilo još ljepše da tom izjavom nije izjednačena odgovornost jednog i drugog aktera sporne nesreće koja se na potezu Zagreb-Rijeka dogodila u studenom 2010. godine.
No nažalost upravo to je zaključak ove 5-godišnje farse koja se u maniri najlošije tv-sapunice odigravala na sudu.
E sad…ako isključim činjenice da oba vozača osobno poznajem (i to jako dobro) i da sam upoznat s nekim detaljima oko toga što se tog dana događalo na auto-cesti Zagreb-Rijeka, te cijelu priču prepustim zdravoj logici, rekao bih da je Čolak apsolutno kriv za nesreću, dok je Opačak jednostavno žrtva okolnosti, vlastite gluposti i ega.
Samim time je presuda u sklopu koje se odgovornost za pogibiju Ivane Obad izjednačava po meni jedna notorna glupost.
Zašto?
Jednostavno zato što nije isto sumanuto jurcati po auto-cesti ili isto tako sumanuto jurcati po auto-cesti s dodatkom „sitnog“ detalja koji podrazumijeva činjenicu koja govori o tome da je u tom adrenalinskom idiotizmu napravljena vozačka pogreška zbog koje jedna obitelj više nema kćerku. Samim time nema ama baš nikakvog smisla obojicu osuditi na tri godine zatvora, jer je jedan od aktera kriv za prekoračenje zbog kojeg se dogodio sudar i za jednu osobu nastupila smrt, dok je drugi kriv za prekoračenje brzine.
Zbog toga bi bilo logičnije da je presuđeno da Čolak „odradi“ kaznu za smrt jedne mlade osobe, a da se Daliboru Opačku oduzme vozačka dozvola na tri godine (iako bi ta kazna bila kudikamo stroža da se mene pita), nego da mu je u obliku presude pod bor stiglo tri godine zatvora, zar ne?!
I da…naravno da mi je jasno kako niti jedna kazna nije dovoljna za roditelje Ivane Obad, jer za razliku od živih aktera ove užasne priče, iza mlade Ivane ostaje samo gorak okus u ustima i spomenik na groblju. Isto tako mi je jasno da u ulozi roditelja ove mlade djevojke osobno najvjerojatnije ne bih čekao sudsku presudu, već bih najvjerojatnije cijelu priču rješavao na vlastiti način. No kako u sferi prava nema mjesta emocijama, tako ih i ja u ovom momentu pokušavam isključiti i to smatram korektnim.
Također, ne stajem ni na jednu stranu, jer ako se mene pita, divljanju na cesti jednostavno nema mjesta ni za koga, niti za takvo ponašanje u prometu postoji opravdanje. No onda se opet sjetim i nekih svojih gafova u prometu, pa si pomislim kako bi i mene u nekim mlađim danima trebalo kamenovati i staviti na stup srama.
Uglavnom, tko nikada nije jurio bez razmišljanja, neka prvi baci kamen.
Rekao bih i kako u sposobnost suca Đakovića nemam razloga sumnjati, no ovakvo rezultatno stanje i sudsku presudu u svojoj glavi ne mogu opravdati ni na koji način, jer usprkos nedostatka „iskrenog žaljenja“ jednostavno ne mogu shvatiti kako su oba aktera tog užasnog događaja odjednom izjednačeni u smislu krivnje.
Mislim, s obzirom na nepobitnu činjenicu koja kaže da je Čolak tog dana uz preveliku brzinu presjekao put Opačku i time vlastiti automobil pretvorio u oganj iz Maranella koji je gorio pored ceste, vrijedi spomenuti i gume koje su na Ferrariju i prije sudara bile uništene do krajnjih granica (što nije spomenuto ni u medijima, niti tijekom vještačenja od strane petorice „stručnjaka“, već se u krugovima bliskim toj ekipi jednostavno zna). Stoga se čak ni o tehničkoj ispravnosti Ferrarija s kojim je Čolak tog dana upravljao auto-cestom ne isplati trošiti riječi, a kamoli trubiti o savjesti i brzinama od čas 182, čas 194, a čas 205,3 km/h (koliko je navedeno u dijelu postupka koji je ovih dana rezultirao konačnom presudom).
Opis događaja je stoga jednostavan: dvojica vozača zaraženih virusom brzine krenuli su na put prema Grobniku. Jedan je usprkos pretjerivanju s brojkama ispisanim na brzinomjeru znao što radi, dok je drugi samo mislio da zna. Zbog toga je jedan od aktera ovog događaja na sud stigao bez ijedne modrice i s tek minimalnim oštećenjima na automobilu, dok je drugi bio rekonstruiran u bolnici, te se na sudu pojavio bez automobila i bez suvozačice koja je s njim krenula na taj kobni put.
Sve ostalo su priče za malu djecu koje pišu pristrani ljudi iz krugova pravosuđa i medija.
Ivana Obad je tog dana u studenom zarobljena na suvozačkom sjedalu gorućeg automobila nažalost preminula na najgori mogući način i to je ono najtužnije u cijeloj ovoj priči. No ono što nastavlja razočaravati jest još jedno u najmanju ruku čudnovato tumačenje zakona, koje će umjesto jednog stvarnog krivca nažalost do kraja života obilježiti još jedan život kojem je realno bilo potrebno oduzeti tek vozačku dozvolu i naplatiti mu masnu kaznu.
No tako to u našim krajevima valjda treba biti – osim ako čovjek iza sebe nema milijune pokradenih kuna i eura ili pak stranačko zaleđe.
…i onda netko kaže kako je pravda ista za sve…
