Je li ovo najružniji FIAT ikad?
Taksi s malo plave i puno bijele boje u kombinaciji s kromom, mahagonijem, aluminijem i tikovinom.
Zvuči li vam ta kombinacija u sklopu jednog Fiatovog prometala kao nešto poželjno ili ste se već počeli smijati?
Svijet automobila se u mnogim detaljima savršeno uklapa u ostatak svijeta koji nas okružuje. U tom svijetu prvenstveno mislim na ljude koji su doista svakakvi.
U ovom trenutku neki imaju loš dan, a neki izuzetno dobar. Neki sjede na poslu i pokušavaju na sve moguće i nemoguće načine preživjeti i u radni staž upisati još jedan dan posla, dok neki drugi leže negdje na suncu i odmaraju moždane vijuge.
Isto tako postoje i oni koji u ovom momentu proživljavaju predivne trenutke u krevetu (ili negdje drugdje), te svim čulima uživaju u seksu, no kako je ovo ipak jedan iznimno moralan portal, o tome ne bih išao u detalje.
Uglavnom, kako na svijetu postoje doista svakakvi ljudi, tako paralelno s tim svijetom postoji i onaj koji se sastoji od svakakvih automobila.
Kada bi se čovjek kojim slučajem mogao vratiti u povijest i odlučiti o postojanju nekih automobila, vjerujem da se mnogi od njih nikada ne bi pojavili na tržištu.
Npr. ako samo spomenem Packard Hawk koji se krajem pedesetih nekom poremećenom direktoru činio kao dobra ideja, ili pak odem u Francusku, gdje je tijekom šezdesetih odobrena proizvodnja jednog od najružnijih automobila svih vremena pod nazivom Citroën Ami 6, stvari pomalo postaju jasne.
Isto tako vrijedi spomenuti i sedamdesete u sklopu kojih su se na tržištu pojavljivale nakaradne umotvorine poput AMC Pacera i Gremlina, Datsuna F10, te Fordovog bijednog Mustanga opterećenog naftnom krizom i onom vlastitog identiteta, stvari postaju još jasnije. No ako ustrajemo na putovanju kroz vrijeme i odemo tek dvadesetak godina unazad i krenemo prema sadašnjosti, vjerojatno bi poželjeli spriječiti proizvodnju za Pontiac Aztek, Fiat Multiplu, Suzuki X90 i još nekolicinu doista odvratnih automobila koji su se tijekom devedesetih godina pojavili na tržištu.
Zapravo su ružni automobili u neku ruku konstantno prisutni tijekom evolucije same auto-industrije, te često ispada da dizajneri i njima nadređeni ljudi nikada nisu do kraja shvatili poantu svog posla.
Uostalom, kako drugačije opisati automobile poput BMW-a X6, Toyote Prius, Jeepa Compass i Nissanovog Pokemona među CrossOverima pod nazivom Juke?
Rekao bih ili ružnima ili još bolje nikako, jer sam opis podrazumijeva sjećanje na dotične modele, a onda slijede mučnine, glavobolje, povišeni očni tlak i probavne smetnje.
E sad…FIAT se u pravilu među ostatkom svijeta automobila zapravo poprilično dobro drži. Mislim, tijekom dugog niza godina postojanja koje Fabrica Italiana Automobili Torino iza sebe bilježi još od davne 1899. godine, dotična je tvrtka na tržište ponudila nekolicinu „limuna“, no većinom su automobili te marke ipak ugodni oku.
U današnje vrijeme FIAT i dalje gura manje-više istu priču, te na tržište većinom predstavlja dizajnom zanimljive automobile poput modela Cinquecento (ili bolje rečeno 500), Bravo i 124 Spider, ali dizajneri unutar zidova ove marke očito ne mogu odoljeti, a da na tržište svako malo ne „puste“ neku pokretnu katastrofu na četiri kotača.
Za to je možda najbolji primjer uobličen u model 500L koji usprkos nedavnom prestanku proizvodnje i dalje kroz sjećanja tjera na glavobolju, no gadna karoserija ovog automobila poslužila je svrsi u smislu inspiracije za jedan taksi.
Naime, dotični je taksi izmišljen da bi bogati i dokoni ljudi koji posjećuju južnu obalu Italije (odnosno otok Capri) što manje mozgali oko prijevoza.
Dizajn ovog smiješnog taksija pod nazivom 500L Tiberio Taxi potpisuje tvrtka Carrozzeria Castagna Milano, koja je svijetu već otprije poznata po nekoliko naknadnih stilizacija pojedinih automobila.
Najpoznatiji među njima zasigurno je FIAT 500 Tender Two, koji izuzev električnog motora pozornost plijeni i kroz nedostatak vrata, te krov nalik šatorskom krilu koji je moguće stavljati i skidati do mile volje.
Isto tako vrijedi spomenuti i Peugeot 508 RXH koji je u obliku hibridnog CrossOvera također prošao tretman stilizacije od strane ovih talijanskih ovisnika o drveću i plemenitim metalima, a tu je i dosadašnji taksi koji je u obliku Fiatovog modela Marea još od 1998. godine razvozio ekipu po klubovima, barovima i plažama ovog talijanskog raja na zemlji.
Uglavnom, kako je Marea kao model već doista na sve moguće načine pregažena vremenom, tako je na red došao novi produkt u obliku Fiata 500L koji će s potpisom ove (iz nekog razloga) renomirane tvrtke tijekom sljedećih nekoliko godina služiti kao taksi.
Glavni i odgovorni ljudi na čelu ove male manufakture čudnovatih tvorevina na četiri kotača za Fiat 500L Tiberio Taxi kažu sljedeće:
„Bijele je boje s azurno-plavim detaljima koji naglašavaju obline. Zatim se na karoseriji nalazi nekolicina detalja izvedena od kromiranih detalja, tikovine i mahagonija.
Inspiracija je bila jednostavna – more. Zato dizajn sadrži i elemente koji podsjećaju na more i morski svijet. Zbog toga se pod detaljima prvenstveno podrazumijevaju nostalgični detalji poput zaobljenih krilaca i peraja, dok srebrni krov sjaji poput delfina.
Ukratko, ovaj novi taksi za svakoga će učiniti da se osjeća kao kakav imperator“.
E sad…pokušajte prvo pogledati fotografije ovog mobilnog užasa, a onda još jednom pročitajte ove navode i pri tome pokušajte ne puknuti od smijeha. Meni nije uspjelo, jer sam se na ovaj dio s delfinima jednostavno slomio od smijeha.
Mislim, ako je dio inspiracije uobličen u Delfine, onda mi nije jasno kakve su to deformirane Delfine uzgojene u laboratoriju grada Chernobyla ovi ludi Talijani uspjeli pronaći, jer ako to nije slučaj, onda apsolutno vjerujem da ekipa potpisnika ove katastrofe nikada nije ni vidjela delfina ili je pak jednostavno droga u kombinaciji s dva tjedna starim Pesto Genovese umakom bila „na tapeti“.
Bilo kako bilo, ovaj automobil nema veze s nikakvim delfinima, morem, nebesima i celestijalnim tijelima, a ponajmanje s imperatorima čiji su zahodi veći i ljepši od ove bijelo-plavo-kromirano-drvene nakarade.
Popis opreme izuzev tih predivnih boja i detalja od kroma, tikovine i mahagonija podrazumijeva i hrpetinu alcantare s kojom je presvučen dobar dio interijera.
Sam interijer proteže se od prednjih sjedala do prtljažnog prostora, a putnicima je na raspolaganju i ogroman platneni krov koji ih može čuvati od sunca, ili se pak montirati u fiksno stanje, te jednog od putnika udobno uvaliti u ležaljku na krov automobila, kako se ne bi propustila niti jedna prilika za dobivanje boje.
Isto tako vrijedi spomenuti i poseban rezervoar koji na sebi ima priključenu pumpu i crijevo, kako bi vozač ovog nenormalno gadnog taksija mogao cijelo vrijeme automobil držati čistim.
Dosuše, s obzirom na poslovičnu marljivost Talijana i njihove super ideje poput dvokratnog radnog vremena, nekako čisto sumnjam da će dotični tank zajedno s pumpom i crijevom ikome biti od koristi, no možda se i varam.
Uglavnom, što se motora, ovjesa, mjenjačkog sklopa i svih ostalih detalja tiče mislim da nema smisla ni krenuti u tom smjeru i spominjati ih, jer su apsolutno nebitni. No pretpostavljam da su performanse malčice narušene s obzirom na svu silnu količinu drveta i metala, te skoro pola metra lima sa svake strane, za koliko je 500 L Tiberio Taxi produžen.
Samim time kao pozitivnu stranu cijele ove priče mogu pretpostavljam da kao taksi ovaj automobil može poslužiti svrsi.
Isto tako mogu pretpostaviti i da je u izradu svih prerada koje su na najružnijem Fiatu u posljednjih nekoliko desetljeća našle svoje mjesto, a vjerujem i da se dizajnom ovaj automobil savršeno uklapa u pomodarski svijet otoka Capri i njegovih hotelskih kompleksa.
No to svejedno ne znači da je riječ o ukusnom i oku ugodnom automobilu, ma koliko se poetski nastrojeni Talijani iz tvrtke Castagna Milano trudili objasniti suprotno.
Ako se mene pita, moram priznati da bih se kao putnik u ovakvom taksiju osjećao poprilično neugodno već zbog samog dizajna, a kada se još sjetim i poslovične (ne)kvalitete koja se uz Fiat 500 L veže još u sklopu serijske opreme, mislim da bih radije išao pješke od hotela do plaže – i to po mogućnosti pijan, kako bih mogao ignorirati svu silu bogatih penzionera i nakvarcane ekipe oko sebe.
Stoga mislim da na Capri neću ići tako skoro, a ako i odem, radije ću izgledati kao metro-hipster na Vespi, nego provoditi vrijeme vozeći se u ovom pokretnom dizajnerskom užasu.
Sve drugo bilo bi suvišno za reći, zar ne?!
