Europski automobili postaju najsigurniji na svijetu
Tako barem slovi ideja oko najnovijeg sustava koji će se ugrađivati u automobile na prostoru Eunije, no vjerujem da će iz cijele priče izniknuti i pokoja teorija zavjere.
Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća je svijet automobila obolio od opsesivno-kompulzivnog sindroma vezanog za sigurnost u prometu. U sklopu automobila nalazi se mali milijun strujnih krugova koji su zaduženi vozača učiniti sigurnim u svakoj situaciji na cesti i nevezano uz to koliko dotični zapravo zna voziti. Tako izuzev onih korisnih dijelova sigurnosnih sustava poput zračnih jastuka i zavjesa, te sustava za kontrolu proklizavanja pogonskih kotača auto-industrija na raspolaganju ima i hrpetinu onih koje je moguće klasificirati jedino kao nebuloze.
Kako već dugi niz godina pratim(o) trendove auto-industrije, svako se toliko dogodi da se jednostavno nasmijemo nekom sustavu poput onog koji kontrolira brzinu i količinu udisaja vozačevih udisaja u minuti. Zatim nas nasmijava pojava sustava koji prate prometne trake, a u praksi skoro svakodnevno krepavam(o) od smijeha kada neki od novijih automobila sa svjetlima u braniku namiguje kod skretanja na nekom raskrižju.
Mislim, čemu sve to? Je li doista potrebno osobu čije je jedino zaduženje upravljati s automobilom kroz sve te „sustave sigurnosti“ odvajati od procesa vožnje? Ispada li doista nužnim da auto-industrija brine o tome je li vozač umoran ili pijan, te zna li u kojoj se prometnoj traci nalazi?
Hmmm…nekako mislim da ne, no u svijetu u kojem je edukacija ljudi na zadnjem mjestu usprkos svim pametnim telefonima i ostalim napravama, tako je auto-industrija uzela stvari u svoje ruke i rukom pod ruku s pojedinim legislaturama malo pomalo počela uvoditi svoja pravila.
A zašto? Samo zato što smo svi zajedno često umišljeni i „znamo voziti“, pa kao rezultatno stanje imamo pogibelji i ozljede na svakom koraku u sklopu ovih „sigurnih“ vremena.
Realno gledano, sva sila nezgoda događa se upravo zbog ljudskog faktora, jer mi kao ljudi često na cesti izigravamo vozače Formule 1, ili smo pak toliko nezainteresirani prema procesu vožnje, da ne vidimo znakove i ne znamo parkirati automobil. Zato nam i trebaju svi ti senzori i elektronička pomagala, jer ispada kako je za volanom nekom prosječnom vozaču u današnje vrijeme vožnja zadnja na pameti. Bitnije je pričati s ljubavnicom na mobitel, ili pak objavljivati statuse na društvenim mrežama, nego držati volan u rukama i paziti što se i kako u prometu radi.
Samim time sav „trud“ auto-industrije i sve te sigurnosne sustave smatram nepotrebnima, jer ono što se zapravo treba promijeniti nije automobil, već svijest onoga tko s njime upravlja.
Sve ostalo su gluposti i bezvezno trošenje vremena i zraka, jer nema te sile koja će mi objasniti da npr. umoran čovjek nije svjestan da je umoran, te da mu za to treba znak upozorenja u kabini automobila.
Uglavnom, kad se već ponašamo kao hrpa dezorijentiranih mrava na cesti, nimalo ne čudi da se malo pomalo intenzivno radi na uvođenju nekih pravila oko proizvodnje automobila u nekim budućim vremenima.
Tako su se prije nekoliko godina počele širiti glasine koje podrazumijevaju neku vrstu „crnih kutija“ u automobilima, koje bi kao osnovno zaduženje imale pratiti sve bitne i nebitne parametre jednog automobila tijekom vožnje.
Bilježila bi se maksimalna brzina (u kombinaciji s ograničenjima na pojedinim prometnicama koja bi definirao GPS-sustav), lokacije koje na dnevnoj bazi automobil prolazi, te sva sila drugih parametara koje bi u slučaju nužde mogli koristiti ovlašteni servisi, osiguravateljske tvrtke i policija.
No ubrzo nakon tih glasina oglasili su se i dušobrižnici koji zagovaraju pojam „privatnosti“ (i zatim stavljaju slike na Facebook koje na sebi imaju označenu lokaciju gdje je fotografija „okinuta“) i od tada se traži neko „alternativno rješenje“ s kojim bi pod paskom „sigurnosti“ i „spašavanja života“ svi nekako došli na svoje. Naravno da za to nije trebalo puno vremena.
Rješenje u obliku tzv. „eCall“ sustava izglasano je od strane Eunije za obaveznu upotrebu u sklopu novih automobila, i to od 31. ožujka 2018. godine.
E sad…ukoliko se pitate „koji je vrag taj eCall?“, eto kratkog objašnjenja:
„eCall“ je ukratko sustav koji u pozadini prati uvjete na cesti i za osnovno zaduženje ima automatsko javljanje nekoj od hitnih službi (odnosno policiji, vatrogascima ili pak hitnoj pomoći) ukoliko neki od senzora javi opasnost.
Senzori na koje bi „eCall“ bio spojen u pravilu su oni sigurnosni poput kontrole zračnih jastuka, te bi isti u komunikaciji sa sustavom bili u mogućnosti bez poziva vozača unaprijed javiti podatke o nezgodi koja se dogodila. Pod poimanjem „podataka“ podrazumijevaju se oni vezani uz lokaciju, vrijeme i ostale čimbenike koji su „kumovali“ nezgodi (da citiram jedan od klasičnih izraza iz „Crne kronike“), koji bi svi zajedno u obliku poveznice audio-linka u automobilu i broja 112 bili javljeni nekoj od službi nevezano uz svijest i mogućnosti vozača.
Prema unaprijed razrađenim statistikama, takav će sustav ovisno o regiji i gustoći prometa značiti za oko 40-50% kraće vrijeme odaziva hitnih službi na lice mjesta neke prometne nezgode, te bi na godišnjem nivou trebao spasiti oko 2,500 života. Krasno, zar ne?!
No postoji problem…
Naime, neke se vlade pojedinih država bune na sustav koji metodom predviđanja prometne nezgode istu uzima „zdravo za gotovo“, te kontaktira neku od hitnih službi bez realne potrebe. To je naravno savršeno ispravna primjedba, jer kako realnost pokazuje, proroci u većini slučajeva ispadaju samo šarlatanima koji govore ono što ljudi žele čuti, pa tako apsolutno vrijedi ona stara narodna mudrost koja kaže „pretpostavka je majka svih za***a“. No auto-industrija spremno odgovara kako oko takvih „lažnih“ pretpostavki neće biti problema, jer se parametri uvijek daju podesiti kako treba.
Drugi problem je cijena takvih uređaja, koja će se (naravno) lomiti na leđima krajnjih kupaca automobila. Doduše, predviđa se kako bi cijena „eCall“ sustava trebala iznositi oko 100 eura po komadu, no s obzirom na gramzljivost današnjih proizvođača automobila iskreno ne bi čudilo da dotični sustavi postignu i peterostruko veću cijenu, kako bi se maksimalizirao profit.
Naravno, ne treba ni spominjati činjenicu da dotična komisija Eunije nije definirala najvišu moguću cijenu takvog jednog uređaja u automobilu, već je donijela samo odluku o obaveznoj ugradnji od gore spomenutog datuma nadalje, dok je taj dio vezan uz cijene prepustila proizvođačima na volju.
Što se pak nas koji nemamo novaca ni potrebe voziti nove automobile tiče, još je uvijek u razradi priča oko naših obaveza po pitanju „eCall“ sustava u našim polovnim automobilima, no pretpostavljam da će neka obavezna priča zakačiti i „polovnjake“.
Doduše, u kojoj mjeri i po kojim pravilima, u ovom je momentu teško reći, no siguran sam da će naše političke sile s veseljem dočekati upisivanje nekog takvog akta u pravilnike o sigurnosti u prometu – usprkos programima auto-škola koji sežu u doba konjičkih zaprega, te usprkos činjenici da stanice za tehnički pregled pod paskom zabrane i dalje više provode samovolju, nego dodatnu edukaciju vozača.
Uglavnom, kako se čini, uskoro nas sve zajedno očekuju jako sigurna vremena, zar ne?!
