Dragi naši Toyota i TRD, koji vam je vrag?
…da ne pitam nešto gore (ili barem prostije) od toga…
Ako ste zaljubljenik u Toyotine modele ili pak ako ste kojim slučajem zaigrali neki od nastavaka igre Gran Turismo, sigurno vam tvrtka TRD nije prošla ispod radara.
Toyota Racing Development (odnosno TRD) još tamo negdje od devedesetih godina djeluje kao tvornički „tjuner“ i Toyotine modele čini bržim, jačim, ljepšim i upravljivijim pripadnicima svijeta automobila. Uostalom, sjetimo se samo Sports M verzije posljednje generacije Celice i sve je manje-više jasno.
U svijetu utrkivanja TRD također ima svoje prste,i upravo je ta divizija zaslužna za razvoj nekih od najpoznatijih modela koji su svoj imidž gradili na stazama diljem svijeta. Tome u prilog ide nekolicina više ili manje poznatih serija utrkivanja poput Super GT (odnosno JGTC), CORR-serija, raznorazni kupovi pojedinih Toyotinih modela na prostoru Japana, te nekolicina trkaćih serija koji se održavaju na prostorima SAD-a, od kojih je vjerojatno najpoznatija ona pod nazivom NASCAR.
Dakle riječ je o Toyotinoj produženoj ruci koja je do danas već skupila oveći broj fanova i koja je u stanju modele te slavne marke uvijek prikazati u najboljem svjetlu.
Samim time se vrijedi zapitati što im se dogodilo tijekom proteklih godina…
U današnje vrijeme TRD više ne preslaguje i ne dorađuje Celice, MR2-ke i slične sportski-orijentirane modele, već je njihov logotip najčešće moguće naći na nekom Pick-up kamionetu ili SUV-u.
No čak niti to ne bi bilo toliko strašno, da na tržište donosi išta zanimljivo i vrijedno hvale.
Realno gledano, TRD-ovi su dijelovi za cestovne automobile uvelike vezani za nazivno sportsku orijentaciju, no automobili na kojima se isti nalaze s riječju „sport“ nemaju baš pretjerano puno veze, te je na nedavno završenom Tokyo Auto Salonu upravo ta teorija dokazana po tko zna koji put.
Tijekom trajanja te japanske automobilističke manifestacije, TRD je na svom izlagačkom prostoru prikazao ukupno šest svojih uradaka. No od svih šest, samo je jedan moguće okarakterizirati posebnim i poželjnim, a to je GT86 u verziji 14R-60, odnosno automobil s kojim je Toyota odlučila proslaviti šezdeset godina svog Techno Crafta.
Paralelno s tom slavljeničkom i poprilično opakom GT86-icom, na izlagačkom se prostoru TRD-a našla još jedna u obliku 86 TRD Rally Concepta 4, ali ta je varijacija na temu moderne izvedenice „Hachija“ apsolutno usmjerena prema prljavštini i utrkivanju, pa tako s cestovnim automobilom nema pretjerano puno veze.
Ostatak izlagačkog prostora popunjavali su modeli Hiace TRD Concept, koji izgleda poput kombija na kojem su se izredali mehaničari i tvrtke koje za glavnu okosnicu poslovanja imaju izradu i lijepljenje naljepnica na automobile. Samim time spomenuti Hiace već na fotografijama djeluje smiješno – isto kao i Hilux Revo TRD AXCR2016 koji sufiksom nazivu modela zvuči poput nekog promašenog kompjutera iz osamdesetih.
Dotični je Hilux inicijalno zamišljen kao trkaći automobil kojem je mjesto u sklopu azijskog Cross Country natjecanja, pa kao takav možda jest demonstracija sile i tehnologije u svijetu Rallyja, ali na cesti nema što tražiti, pa samim time i nije pretjerano vrijedan spomena.
Dakle GT86-ice i ova dva primjerka prijevozničko-putničke filozofije utrkivanja ni približno ne prate vremena u sklopu kojih je TRD fascinirao „obične“ ljude s isto tako „običnim“ automobilima.
No to svejedno ne znači da nisu pokušali.
Naime, „civilni“ modeli koje je TRD predstavio na TAS-u ove godine svedeni su na dvije varijacije na temu Toyote C-HR, odnosno automobila uz koji Nissan Juke izgleda poput najljepše manekenke u svemiru. Samim time je već u bazi sve krenulo naopako, jer Toyota C-HR doista nije lijep automobil.
Dapače, ne sjećam se kada sam posljednji puta sjedio ispred monitora i u nevjerici gledao u fotografije automobila koji me umjesto u „urbani život“ (kako su to lijepo u obliku slogana opisali djelatnici marketinga) natjerao da zaplovim prema WC-u.
Iako iskreno vjerujem da postoje ljudi kojima se ovaj automobil sviđa, isto tako ne mogu shvatiti razloge, jer osim dizajna koji praktički vrišti „gledajte me kako sam čudan i urban i moderan i super“ ni motorizacija ne predstavlja ništa vrijedno spomena, pa je za pretpostaviti kako C-HR izuzev demonstracije sve te urbanosti iz slogana zapravo i nema realnu svrhu.
Uostalom, tko bi normalan ostao fasciniran 1,6-litrenim motorom sa 116 konja ili pak s onim Hibridnim i „ekološki svjesnim“ pogonskim strojem koji raspolaže tek sa šest konja više?
Uglavnom, TRD se iz ovog ili onog razloga odlučio pokazati što zna i umije upravo na modelu C-HR, pa su na TAS-u predstavljena čak dva primjerka.
Prvi je nazvan C-HR „Aggressive Style“ i osim ružnjikave baze donosi hrpetinu plastike u obliku prednjeg branika, nekoliko spojlera, pragova i (pazite sad) difuzora u sklopu stražnjeg branika. Time je ideja (pretpostavljam) bila predstaviti agresivni izgled kojem je mjesto prvenstveno na stazi, a tek onda na ulici, no s obzirom na gore navedenu motorizaciju doista ne znam o kakvoj bi se to stazi trebalo raditi i čemu bi konkretno ovaj automobil na njoj mogao poslužiti.
I opet vrijedi reći kako apsolutno vjerujem da će se nekome ovaj automobil dopasti, ali istovremeno i dalje ostajem u nevjerici zbog hrpetine isprekidanih linija i uglatih detalja koji iz nazivno skladne cjeline čine apsolutni kaos.
Drugi je C-HR nazvan „Extreme Style“ i u pravilu je priča manje-više ista kao i kod gore navedenog „agresivnog“ brata, samo što ovaj svojom pojavom prije djeluje kao terenac, nego kao cestovni automobil.
To prvenstveno vrijedi zaključiti zbog nedostatka pragova, te poprilično manjih kotača, a zatim i zbog crnih rubnjaka izvedenih od plastike koji bi u nekom paralelnom svemiru (i opet pretpostavljam) trebali služiti kao zaštita od udaraca kamenčića i sličnih prirodnih materijala.
Samo moram reći kako mi nije jasno zašto je pobogu ovaj „ekstremni“ C-HR toliko nizak.
Od dodataka standardnom popisu opreme, TRD se potrudio na C-HR „Extreme Style“ montirati 16-inčne kotače i sustav za praćenje tlaka u gumama, sportske navlake za sjedala (što je u 2017. godini jednostavno smiješno), te zastavice koje štite od blata. Dakle, opako su se potrudili, zar ne?!
Uglavnom, kada se sve zajedno stavi na hrpu i pomnoži sa sedamnaest, TRD je na ovogodišnjem TAS-u predstavio jedan zanimljiv i jedan čudan automobil, a oba su stajala rame uz rame s dva trkaća koncepta i dvije rugobe od kojih je doista teško razabrati koja je uvredljivija za oči.
Stoga bih kao zaključak cijele ove priče mogao reći kako TRD u današnje vrijeme fascinira tek s jednom šestinom svojih mogućnosti – barem ako je suditi prema nekim prošlim vremenima tijekom kojih je fascinacija pojedinim modelima i doradama na njima prelazila i 120%.
To naravno ni približno neće označiti smak svijeta ili bilo kakvu veću ili manju katastrofu, ali isto tako vjerujem da će TRD s ovakvim idejama mnoge štovatelje Toyotinih modela natjerati da uzdahnu od tuge umjesto od oduševljenja.