Alfa Romeo Giulia SWB Zagato kao povod za prakticiranje nudizma
Ako ovo nije savršenstvo u pokretu, onda stvarno ne znam što jest…
Neki auto-entuzijasti uživaju u vožnji. Neki uživaju gledati svoje automobile dok stoje parkirani. Neki pak stvari odvlače u totalno drugu i apsolutno neprikladnu dimenziju, pa od svoje automobile u najkraćim crtama pretvaraju u partnerice s kojima prakticiraju ekstremno vruće seksualne eskapade. Mislim, vruće zbog topline ispušnog sustava u koji… Ajme majko… Nemam želudac za nastavak opisivanja, pa u ovom trenutku prestajem.
No ima i onih koji iz čiste zezancije, tj. kako bi u superlativu naglasili koliko im se neki automobil dopada, za dotični kažu da bi ga vozili goli.
OK… Priznajem. Taj sam. I to sam rekao kada se jednom prigodom postavilo pitanje koliko mi se dopada Pagani Zonda F.
Iskreno govoreći, ako se mene pita, osim Zonde F na svijetu nema puno automobila u kojima bih se bez ikakvog problema vozio gol. Tj. samo u čarapama i tenisicama.
Stoga je interesantno (ako nikome drugom, a onda samo meni) da na mojoj listi automobila za prakticiranje nudizma u vožnji izuzev Zonde F stoje dvije Alfe koje to i nisu.
Hm… Jesam li ikada na ovim stranicama napisao išta čudnije?
Hmmm…
Prva Alfa koja to i nije zapravo je produkt tvrtke Carrozzeria Touring u kojoj je 2013. godine nastala moderna interpretacija Disco Volantea. Znate, onog koji svoje korijene vuče tamo negdje iz 1952. godine.
Dotična je Alfa toliko čudna da je fascinantna. Toliko je ružna da je prelijepa i toliko je čudna da je apsolutno unikatna i neponovljiva. I ako se mene pita, ujutro prije polaska na vožnju (jer u slučaju da imam za ovakav automobil sigurno ne bih išao na posao) između jutarnjeg tuširanja i sjedanja za volan ne bi bilo oblačenja.
Da… Ovaj je automobil toliko poseban da bih bez ikakvog razmišljanja dozvolio slučajnim prolaznicima i ekipi u tramvaju da krepava od smijeha gledajući muškarca sredniih godina koji gol sjedi za volanom kričavo crvenog automobila nalik svemirskom brodu.
I taman kada čovjek pomisli da se tijekom svojih imaginarnih ludorija više nikada neće dogoditi niti jedan takav automobil, na svijet je upravo ovih dana stigao još jedan automobil u kojem bih se bez ikakve zadrške vozio gol kao od majke rođen.
I pazite sad: opet je u igri Alfa koja to i nije.
Ovo u što upravo gledate zapravo je Alfa Romeo koliko i nije. U bazi se radi o jednom primjerku Giulije Quadrifoglio, ali je na kraju svoj potpis na ovaj automobil stavio studio Zagato. Time je službeni naziv ovog automobila postao Alfa Romeo Giulia SWB Zagato. I ako već to samo po sebi nije posebno, onda ili ne volite Alfe ili nemate pojma o automobilima. Treće opcije jednostavno nema.
Dakle, ovo je automobil koji je svoj život započeo kao jedna „najobičnija“ Alfa s četverim vratima i petstotinjak konja pod haubom. Ali kako to obično biva, Zagato je ugrabio jedan primjerak ovog automobila i odlučio iz njega proizvesti unikat s kojim će proslaviti puno stoljeće partnerstva s tvrtkom Alfa Romeo. Partnerstva koje je tijekom godina u svijet automobila donijelo savršeno čudan i apsolutno predivan „Il Mostro“, odnosno Alfu SZ (i RZ) te onu s oznakom TZ3 Stradale koja je uz sufiks „by Zagato“ itekako fascinirala svijet automobila i njegove poklonike.
Zagato je tijekom godina i godina postojanja odradio i uljepšao hrpetinu automobila drugih proizvođača poput Aston Martina, BMW-a i mnogih drugih. Ali kada se Zagato uhvati posla oko neke Alfe, već i vrapci na granama znaju da će konačni produkt tjerati odrasle ljude da sline i plješću poput klinaca od 3 godine. Ili pak da nekontrolirano ispuštaju neke druge tjelesne tekućine. Ali o tome ovom prigodom ne bih.
Kada je gore spomenuti primjerak Giulije stigao u Zagato, tamošnji su majstori za početak odlučili skratiti je za nekolicinu centimetara. Zatim su se poigrali s prevjesima i pretvorili je iz limuzine u predivan Coupé. Odnosno GT-automobil ako bismo bili precizniji u opisivanju osnove dizajna s kojim se ovaj Zagatov uradak može pohvaliti.
Nakon toga je u posjetu svratio g. Alejandro Mesonero i usprkos tome što je Giulia u svom originalnom izdanju nastala pod njegovom ravnateljskom palicom, čovjek se nakon pogleda usmjerenog prema Giuliji SWB najvjerojatnije samo okrenuo na peti, zahvalio na materijalu za mokre snove i otišao bez riječi.
A ako kojim slučajem nije, iskreno vjerujem da je trebao. Jer s obzirom na unikatnu ljepotu s kojom SWB očarava već na prvi pogled, ne vidim oko čega bi dizajner ovakvog kalibra mogao imati prigovor. Jer ovaj automobil doista predstavlja unikatan komad karbonskog savršenstva polakiranog u zelenu boju. I vjerovali ili ne, nije mu potrebno u sklopu prednjeg dijela montirati dva velika krumpira i potom uposliti djelatnike odjela marketinga da u medijima mjesecima objašnjavaju zašto je to super i fora.
Dizajn ovog automobila nije samo originalan, već je dobrim dijelom i retro-orijentiran. A to je pak vidljivo prvenstveno prema krovu s dva „mjehura“ koji je već odavno jedan od potpisa na Zagatove automobile. Zatim su tu trostruki farovi koji imaju zadatak podsjetiti na one s kakvima je Alfa Romeo SZ stigla u svijet automobila. A onda je tu i stražnji dio koji usprkos (nazivnim) sličnostima s automobilima poput TVR Sagarisa i Shelbyjeve Cobre Daytona izgleda savršeno.
Naravno, kako legendarnih Alfi doista ne fali kroz povijest, naravno da ovaj Zagatov uradak donosi još podsjetnika na slavnu povijest. Stoga se od detalja na Giuliji SWB našlo svega i svačega – od podsjetnika na Montreal, preko TZ3 u obje iteracije, pa sve do onih detalja koji nemaju nužno veze s nekim modelom, već s nacionalnim ponosom koji Talijani na svojim automobilima svako toliko posebno naglašavaju.
Gledano s boka nije teško primijetiti još nekolicinu sličnosti s Alfom SZ, ali niti s onom Alfinom legalnom pornografijom na četiri kotača u obliku modela 8C Competizione. Dvobojna kombinacija izgleda odlično i s crnim krovom zaokružuje automobil u cjelinu, što je na ovakvom automobilu poprilično teško za izvesti.
No kako je ipak riječ o Zagatu, naravno da je izvedeno. I to samo tako.
Što se motorizacije tiče, Zagato je otišao još korak dalje, jer pod predivnim i dugačkim poklopcem motora ne stoji klasični 690T motor koji „nije Ferrarijev“, nego onaj malo jači iz Giulije GTAm. A to pak u prijevodu znači 533 konja i 600 „njutna“ s kojima se opterećuju stražnji kotači i s kojima ova očvrsnuta, skraćena i stilizirana silueta do stotke dolazi za 3,6 sekundi.
To je zapravo najveći grijeh vezan uz ovaj automobil. Sporadični sretnici koji će imati sreće vidjeti ovaj automobil u stvarnom svijetu zbog tog seta performansi neće stići uživati u viđenome. I to samo zato što će ovu Alfu najvjerojatnije vidjeti tek u obliku zelene munje i čuti urlik tek sekundu prije nego na red stupi prašina. Ali i to je bolje nego da ovakav automobil ne postoji te da svijet automobila i auto-entuzijasta ostane zakinut za jednu predivnu siluetu i nešto stvarno posebno.
Kako to obično biva u Zagatovom svijetu, riječ je o automobilu koji neće doživjeti nikakvu serijsku proizvodnju. Dapače, ako sam dobro shvatio, ovo pred vama predstavlja jedini primjerak koji će Zagato ikada proizvesti. I naravno da je dotični prodan (navodno) kolekcionaru koji „u svom vlasništvu ima oveću količinu Alfinih legendarnih modela“.
Tako barem kažu službene informacije.
Pa kad je već tome tako i ova predivna zelena Alfa nikada neće svratiti u prodajne salone, možemo barem biti sretni da postoji.
A što se mene tiče, za sad u prometu ostajem odjeven.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
