Možda i ne čudi zapravo, jer ovo je prvi put da sam sama išla registrirati auto.

Idemo iskreno i po redu; volim voziti, najviše na mirnom otvorenom autoputu što na mene djeluje terapeutski – ne pričam na telefon, često čak ni ne slušam glazbu, samo tišina na par sati. Meditativno. Za razliku od gradske vožnje, gdje često i pjevam.

Volim čist auto, znam koji mi je auto lijep, koju boju volim, ali traži me da napumpam gume – nije da ne bi znala, ali zlo mi od same te pomisli. (A i smetaju mi nokti.) Dakle, to ne radim.

Popravci, registracije, osiguranja… Iskreno priznam da je meni to sve tlaka. Kod mehaničara sam samo kad mi gori neka crvena lampica i tada zovem nekog tko zna njemački da mi prevede ono što mi auto napiše na zaslonu. Nervira me i namjestiti sat u autu. Znači, kad sve bude digitalno, ja ću možda na Kubu, izgleda da mi bolje odgovara takav vozni park. Ni ovi novi na struju me nimalo ne oduševljavaju, da osvojim Teslu na nekoj nagradnoj igri odmah bi ga prodala, jedino bi za Taycana možda razmislila.

U trenutku kad sam se sama počela brinut za auto, preko Youtube-a sam naučila kako nadolijevati ulje, a punomoć kumu i slične kombinacije su me spašavale osobnih odlazaka na registraciju…

I sve tako do ove godine, kada sam otišla sama napraviti tehnički i – pala! Moje vatreno krštenje. Imala sam osjećaj da ću pasti, jer nešto je lupalo na ovjesu. Rekla sam to mehaničaru kod kojeg sam bila par mjeseci prije, čak snimala zvuk mobitelom, ali očito da svi popravci nisu bili adekvatni jer dva mjeseca poslije gospon kaže „Gospođo draga, ne mogu vas pustiti da prođete, možete se ubiti“.

Nastala je tišina. Gledam u njega i sto misli u sekundi… Kako mi može opet riknuti ono što sam popravila, jesu li krive rupe u cestama koje su posvuda…  Ne znam jel’ sam u tom trenutku imala pogled „A la što ću sad, još i ovo…“ ili suzne oči s onim „Dosta mi je, hoću privatnog vozača koji brine o autu…“, ali čovjek je samo radio svoj posao. Mene je to pogodilo kao kad sam prvi put pala ispit na faksu.

Da skratim, priča ima sretan kraj, bila sam neko vrijeme bez auta, malo taxija, malo šetnje iz vrtića i prođe i to.

Da, da se zna, može se i bez auta, ali nisam taj tip. I ne, neću pasti i sljedeće godine na tehničkom, nego sam zbog ovoga potražila i top mehaničara i poželjela novi auto. Jer ovom mom četverokotačnom ljubimcu je ionako vrijeme da ga kao štafetu predam dalje.

A vi, koja su vaša iskustva na tehničkom!?