Koliko još života…?
Šokiran, u nevjerici i istovremeno ljut, ne mogu si pomoći, a da ne napišem pokoji redak o dvojici frendova koji su ovog vikenda smrtno stradali na auto-cesti kod Kutine. Unaprijed se ispričavam zbog potencijalnih i sporadičnih ispada subjektivnosti, no s obzirom na to da sam ovaj tekst krenuo pisati u maniri tijeka svijesti, nadam se da mi to nitko od cijenjenog čitateljstva neće zamjeriti.
Kažu ljudi da je svaka ljubav u životu istovremeno veselje i prokletstvo. Tako onda možemo opisati i ljubav prema automobilima, vožnji i brzini.
Iskreno govoreći, tome sam svjedočio već mali milijun puta – što iz vlastitih tenisica, što iz onih tuđih, tj. mojih prijatelja, poznanika i pripadnika šireg društva čijim venama teče krv s oktanskim vrijednostima. Na automobile zajedno s tom hordom zaljubljenika u oktane, kotače i volane od malih nogu dijelim iste afinitete. Trošim na iste stvari i veselim se istim detaljima i globalima koji zbog truda, vremena i ljubavi prema automobilu krase (i) mojih četiri kotača s volanom. No u sredini ove tragične priče ne stojim ja, već dvojica auto-entuzijasta čijim je afinitetima i životima presudio tek jedan udar, te ih uz prasak ispratio na vječna lovišta.
Kada su u ranojutarnjim satima krenuli prema Osijeku, Alen Benšek i Hrvoje Paun veselo su u „kockici“ grabili kilometre prema još jednom nastupu na utrci ubrzanja koja se u Čepinu već tradicionalno održavala ovog vikenda. No prešavši nekih 110 kilometara prema krajnjem cilju i nastupu u sklopu još jednog organiziranog festivala brzine, na njihov je put nadomak Kutine stao 44-godišnjak u Toyoti njemačkih registarskih oznaka. Dotični je iz nekog nepoznatog razloga svoju Toyotu odlučio voziti u suprotnom smjeru auto-ceste i nitko ne zna što mu se u tim momentima motalo po glavi, koliko je točno kilometara prošao i koliki su ga automobili i kamioni upozoravali na taj krivi i koban smjer kretanja. No to je u ovom momentu sasvim nebitno, jer je i njemu ovo bila posljednja vožnja u životu – baš kao i simpatičnom dvojcu u BMW-u čiji je još jedan lijepi dan tek trebao zasjati u punom sjaju.
Dakle dva su mlada života izgubljena sasvim uzaludno i na najgluplji mogući način, tj. zbog tuđe pogreške.
Samim time me s jedne strane u glavi bocka ona stara i opće poznata floskula koja kaže „o mrtvima sve najbolje“, no s one druge strane glave stoji onaj logički sklop koji ne misli tako.
Dapače, negacija te izlizane krilatice koja poziva na toleranciju i dobar odgoj pada u vodu onog momenta kada se sjetim da zlih mrtvaca kroz povijest ima itekako puno, pa je jednostavno nemoguće takvog što prihvatiti kao način razmišljanja.
No ovaj vozač Toyote vjerojatno nije zao. Dapače, možda je čovjek u tim momentima tek bio dekoncentriran, umoran ili jednostavno nedovoljno iskusan za volanom. Samim time za frontalni sudar zbog vožnje u suprotnom smjeru auto-ceste možda možemo okriviti glupost i dekoncentraciju, no opet ostaje gorak okus u ustima, jer naplatu svega toga čovjek nije podnio sam, već je sa sobom odnio još dva života, što je apsolutno tragično, iz kojeg god se kuta cijela ova priča gledala.
Zbog toga usprkos svemu ne mogu isključiti onaj logičan dio samog sebe i jednostavno reći sve najbolje o ovom mrtvom čovjeku, jer bi to bilo direktno protiv mene samog i to bi bilo lažno, krivo i licemjerno. Zato niti neću.
Umjesto takvog načina „razmišljanja“ (tj. bolje rečeno prikrivanja istine zatrpavanjem s floskulama i plemenitim riječima čiji je autor netko drugi), jednostavno ću reći da je zbog tuđe gluposti svijet oktana u hrvatskoj izgubio još dva vjerna zaljubljenika i entuzijasta.
Tko je u ovoj priči kriv nikome ni nadaleko nije upitno, jer je krivac apsolutno poznat i vlastitim je životom platio svoju glupost. S druge strane uvijek postoji onaj „što ako“ dio priče, pa sad mnogi poput generala nakon bitke špekuliraju o nedovoljnom broju nadzornih kamera, upitnom pozicioniranju prometne signalizacije i tko zna o čemu još sve ne.
Neki „prometni stručnjaci“– da ih ne imenujem, jer mi se istinski gade (i opet) ne propuštaju priliku za samopromociju, navodeći sto i jednu nebulozu bez ikakve empatije prema stvarnim tragičarima cijele ove priče.
Dotični kao pouku ove nesreće navode probleme poput prekoračenja brzine, niskih iznosa kazni i višestruko manjkavih nadzora, no u srži problema nije niti jedna od tih (i tome sličnih) stavki, već jednostavno ljudska glupost i olako shvaćanje procesa vožnje, te potencijalnih po život opasnih posljedica.
Takvima bih poručio samo da ne laprdaju bez veze, jer osim što ispadaju glupi i puni floskula, istovremeno ispadaju i bezosjećajnim hrpama tkiva koje ne vide dalje od sebe i ne nude ama baš nikakvu utjehu za one koji ovih dana moraju pokopati svoju djecu, rodbinu i prijatelje.
Što se mene tiče, osim što gubitak ovog dinamičnog dvojca smatram tragičnim, isto tako se prisjećam još nekolicine takvih i sličnih situacija u kojima su glavni akteri bili ljudi i njihova glupost, nezainteresiranost i(li) ego, a ne znakovi, infrastruktura, policija i presretači, te ostali segmenti od kojih se sastoje ceste i putevi po kojima svakodnevno vozimo i sporadično gubimo živote.
…i to me istovremeno rastužuje i ljuti.
Da…znam… To su emocije kojima u sklopu tekstova na portalima ovog tipa ne bi trebalo biti mjesta. No kako sam uvijek prvenstveno čovjek, a ne novinar, tekstopisac, autor ili što već, jednostavno se ne mogu i ne želim oduprijeti nagonu da na najljudskiji mogući način izrazim ono što mislim da ne valja.
…a ne valja puno toga.
Auto-škole svojim kurikulumom još uvijek robuju sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nema psiho-testiranja, testova inteligencije, koncentracije i još nekolicine pozitivnih i dobrih indikatora s kojima bi se u praksi (tj. na cesti) regulirala nekolicina ljudi koji za upravljanje motornim vozilom ni nadaleko nisu sposobni.
Zatim su tu i zakoni – napravljeni da bi povlađivali onima boljeg imovinskog statusa, umjesto da budu jednaki za sve. Osiguravajuće kuće također izjednačavaju idiote sklone prekršajima, tj. zbog nečeg ili nekog povlaštene i isto tako umišljene veličine za koje zakoni ne vrijede, s nama koji pazimo što radimo za volanom, poštujemo pravila i ne gazimo ljude u pijanom stanju.
Policija nam također često ne ide na ruku, već u našem entuzijazmu prema svijetu automobila traži ono najgore i gleda nas poput kriminalaca samo zato što u svoje automobile ulažemo vrijeme i novac kupujući dodatke koji nam znače gušt bez granica.
Uglavnom, kad se sve skupa zbroji i oduzme, postoji razlog zašto su naše ceste među najnesigurnijima u Europi. Ne zbog brzine i ostatka sličnih i uvijek korištenih navoda, već zbog pomanjkanja interesa vlastodržaca prema prosječnom vozaču.
Bitno je samo da se svake godine u proračun kroz raznorazne namete izdvajaju ogromne svote novaca od strane vlasnika automobila, no kada sve njih država treba zaštititi, onda se većinom čuje mukla tišina uz tek pokoju rečenicu koja od strane nekog „znalca“ odjekne u medijima.
…a nama ostalima koji sve to plaćamo ostaje tek ultimativna naplata – ona koja dolazi po cijeni vlastitog života, što pak (i) ovaj slučaj savršeno zorno pokazuje.
Što će biti dalje, ne može reći nitko. Tuga je tu. Sjeta također. Upitnika iznad glave ima i previše, pa su sve misli zapravo tek pokušaji logičnog razmišljanja u momentu kada je razmišljati jednostavno nemoguće.
Drame nema, jer to bi bilo krivo.
Stoga se možda najbolje orijentirati prema nečem barem koliko-toliko utješnom i zamisliti kako je ovaj mladi dvojac od više sile pozvan na sudjelovanje u još jednoj utrci ubrzanja – onoj koja se održava daleko od naših zemaljskih očiju i na stazi kojoj nema kraja.
Šteta je samo što nam Alen i Hrvoje te (vjerujem) osvojene pehare i nagrade nikada neće moći pokazati, niti će nam pobjednička vremena ikada moći izreći.
No to je već jedna sasvim druga priča – ona naša s kojom ostajemo živjeti i s kojom se jednostavno trebamo pomiriti.
Zato je možda najutješnije reći tek „Počivali u miru“.
