Smart – primjer povijesti i nabijanja kompleksa
Iskreno, Smart je marka o kojoj često izbjegavam pisati, no u ovom slučaju jednostavno ne mogu odoljeti…
Kad se negdje na cesti susretnem s nekom primjerkom najmanjeg komercijalnog automobila na svijetu u obliku Smarta ForTwo, najčešće se refleksno počnem smijati, jer dati skoro suludu svotu novaca za automobil kojem je zapremina motora manja od prosječnog plastičnog pakiranja „Žuje“ po meni jednostavno nema smisla.
No to nije jedini problem koji s ovim automobilom zapravo imam…
Drugi u nizu onoga što mi se vezano uz Smart ne sviđa svodi se na apsolutno klaustrofobičan i ružan dizajn, a potom slijede oni praktični razlozi u smislu ultra-kratkog međuosovinskog razmaka, zbog kojeg tijekom gradske vožnje za volanom Smarta ne prelazite preko ležećih policajaca, već se na njih jednostavno penjete uz obavezan udarac negdje po sredini kralježnice. Dakle automobil je krajnje neudoban.
Navoda koji u negativnom smislu za mene opisuju ovaj automobil ima izuzetno puno, no s druge strane negirati one pozitivne strane ispada jednostavno nemogućim, pa iako Smart ForTwo ispada jednim od onih automobila kakve nerado uopće gledam, ne mogu biti zatucana osoba i ne priznati pojmove poput apsolutne praktičnosti, vrhunskog stupnja sigurnosti za putnike zbog patentirane sigurnosne konstrukcije nazvane „Tridon Safety Cell“, te iznimno niske potrošnje popraćene isto tako niskim troškovima održavanja.
Zapravo je upravo zbog tih pozitivnih strana ovaj izuzetno maleni automobil i ispao toliki hit, što prodajni rezultati uvelike potvrđuju usprkos poprilično paprenoj cijeni.
No rađanje ovog modela ipak nije prošlo bez problema…
Naime, krajem ludih osamdesetih, kada je kič išao rukom pod ruku s gramzljivošću u svakom pogledu, ispada da je od ideja prolazilo ama baš sve – od jako našminkanih muškaraca, preko žena koje su ih pokušavale kopirati, glazbe koja je i dan-danas osebujna u velikom broju stavki, te rastućem broju milijunaša. U tom je čudnovatom vremenu sve nekako savršeno sjedalo na svoje mjesto i kričavost, upadanje u oči iz aviona i slično, bilo je smatrano normalnim i poželjnim atributima za ama baš sve – od mode, uređenja interijera, automobila i sveg ostalog što mi u ovim trenucima pada napamet. Stoga nimalo ne čudi da se tvrtka SMH sa svojim glavnim adutom na tržištu u obliku satova marke Swatch uspjela istaknuti na tržištu.
Gazda korporacije, odnosno gospodin pod imenom Nicolas Hayek krajem osamdesetih godina dobio je ideju stvaranja vizualno posebnog automobila kojem kupci satova marke Swatch ne bi mogli odoljeti. Dotična ideja podrazumijevala je malene motore, kompaktne dimenzije karoserije, te agilnost i praktičnost u ama baš svakom zamislivom segmentu jednog gradskog automobila.
Inicijalni dogovori krenuli su u obliku suradnje s Volkswagenom, no kada je 1993. godine gospodin Ferdinand Piëch zasjeo na mjesto glavne i odgovorne osobe tog proizvođača automobila, gospodin Hayek i njegova ideja jednostavno su izbrisani iz planova ove tvrtke i bilo je potrebno pronaći neko drugo rješenje.
Nakon skoro godinu dana traženja i istraživanja mogućnosti, suradnja je konačno ostvarena s tvrtkom Mercedes-Benz, te je ideologija najmanjeg gradskog automobila na svijetu otpočela.
Prva konferencija za novinstvo svijetu je pokazala i prve koncepte onog što se inicijalno trebalo nazivati „SwatchCar“ u obliku modela „Eco-Sprinter“ i „Eco-Speedster“, aludirajući pri tome na Hibridne motore koji su u smislu pogonskih strojeva trebali u zamišljenim automobilima pronaći svoje mjesto, no razvojem ideje, dotična motorizacija je jednostavno otpala, te je Mercedes razvio najmanji Diesel-motor na svijetu i tako je i dan-danas.
Također, naziv „SwatchCar“ nikako nije naišao na pozitivne reakcije iza zatvorenih vrata na sastancima u Mercedesu, pa je konačno rješenje zapravo svojevrstan kompromis, jer Smart zapravo znači interni naziv projekta koji se sastoji od pojmova „Swatch“, „Mercedes“ i „Art“.
Uglavnom, od 1998. godine kreće proizvodnja ovog ultra-malog automobila i do danas je u svijet odaslano preko milijun primjeraka.
Iako Smart ForTwo zapravo možemo iskoristiti kao sinonim za gradski automobil koji mogu parkirati i osobe s teškim poremećajem orijentacije u prostoru, ima onih koji ovaj automobil gledaju nešto drugačijim očima, pa u toj maniri evo i jednog nedavnog primjera.
Naime, svijet automobila svako toliko izrodi neku „osebujnu“ individuu, no rijetki baš idu u ekstreme poput odabira Smartovog modela ForTwo u smislu automobila s kojim se pristupa na utrku ubrzanja.
Pa ipak takvih ljudi ima na ovom svijetu, a jedan je upravo u sklopu ovog video-uratka pred vama.
Dotični mali bijeli Smart, kako sam uspio saznati, pod sjedalom ima 1,5-litreni četverocilindrični motor koji potpisuje Toyota.
Sam motor je u ovaj Smart transplantiran iz polovnog Yarisa prve generacije, jer je već u originalu dotični motor u smislu snage i umjetnog disanja potpomognut kompresorom. Dakle u prijevodu, riječ je o nekih 150-170 konjskih snaga, čime u današnje vrijeme raspolaže svaki drugi automobil na cesti.
No svaki drugi automobil nema ukupnu masu prosječne pretile osobe, pa samim time u usporedbi s ovim Smartom, čak i automobil poput Shelby Mustanga GT500 nema kraj ovako složenog Smarta što tražiti na utrci.
Ne vjerujete? Još bolje, jer će vas ovaj video-uradak itekako razuvjeriti – pogotovo u samom startu u sklopu kojeg se čini da bi ovom Smartu dobro došla pomoć zbog (preo)kretanja.
TEKST: Ivan IGloo Gluhak
FOTOGRAFIJE: AutoCognito.com, TheAutoChannel.com, NetCarShow.com i Google Images
VIDEO: YouTube.com