Kako sam najavio prije neki dan, u Dugom Selu onkraj Zagreba u planu je bilo održavanje jednog poprilično gerilski-nastrojenog eventa, tj. natjecanja u stylingu automobila pod nazivom "Not Another Style Event", pa eto, drago mi je ustvrditi kako je sam event i održan, te kako sam na istom proveo jedan vrlo interesantan dan.

U današnje vrijeme sve je više onih individua i klubova koji se na neki način pokušavaju afirmirati na tuning-sceni i to nije apsolutno ništa loše. Dapače, rekao bih da je takva pozitivna afirmacija zapravo za svaku pohvalu, no s obzirom na ogroman broj štovatelja svega onog što na automobilima nije moguće naručiti u njihovom tvorničkom izdanju, ponekad imam dojam kako je u cijeloj priči zapravo nastao svojevrstan kaos.
Naime, u današnje se vrijeme velik broj klubova odlučuje organizirati relativno statične evente u obliku natjecanja u stylingu automobila i čini se kako se zapravo iz godine u godinu takvih evenata događa sve više i više. Naravno, u cijeloj bi priči sve bilo idealno kada bi uz brojnost takvih evenata rasla i kvaliteta istih, no često primijetim kako entuzijazam organizatora često zamjenjuje svojevrstan ego-trip, pravila zapravo ne postoje, već se tumače prema "slobodnoj procjeni" ili povlaštenosti u nekom smislu, a događanjima na prostoru takvih evenata najčešće se samo kopiraju oni prethodni.
Osobno i kao organizator i natjecatelj (obzirom sam oba aspekta doživio iz prve ruke) nemam ništa protiv truda oko organizacije eventa u sklopu kojeg je naglasak na druženju auto-entuzijasta, no nerijetko se sve (i opet) svede na prepucavanje i sindrom koji bi nazvao "moj je veći od tvog". Tome naravno u prilog ide još i sva sila kategorija koja se izmišlja, kako bi svatko od prijavljenih natjecatelja kući ponio neku nagradu, što me pak neodoljivo podsjeća na specijalnu Olimpijadu ili pak neku degustaciju najnovijeg deterdženta u obližnjem dućanu.

Prema riječima ekipe koja je ove subote u Dugom Selu kraj Zagreba organizirala gore spomenuti cjelodnevni događaj pod nazivom "Not Another Style Event", sama baza natjecanja bila je poprilično gerilski zamišljena i dobrim se dijelom organizacija potrudila na "tržište" sličnih druženja i natjecanja ponuditi nešto novo i originalno.
Sami priznaju kako su bili dio malog milijuna sličnih događaja u obliku natjecatelja, publike, ili pak dijelova organizacije, te im je cijela priča zajedno s manjkavostima itekako poznata, no umjesto nimalo konstruktivnih kritiziranja po društvenim mrežama (kakva se skoro svakodnevno dešavaju), odlučili su se organizirati nešto svoje, drugačije i prepoznatljivo.

Na prvi pogled, došavši na prostor održavanja eventa, primijetio sam jednu bitnu razliku od nedavnih sličnih događanja koja su se događala u Zagrebu. Naime, umjesto shopping-centra i na tone zbunjenih obitelji koje su u obližnji shopping-centar skoknule po namirnice i u pokoju butigu, a našle se zbunjene usred hrpetine spojlera, hostesa i ultra-glasne muzike iz razglasa, ovdje me dočekao jedan najobičniji parking kraj stadiona NK Dugo Selo. Umjesto panorame Zagreba gledane s krova neke od građevinskih tvorevina namijenjenih nemilom kupovanju, dočekao me pogled na jednu najobičniju školu, a umjesto zvukova vrištećih motora s iglom obrtomjera zabijenom u "crveno", dočekali su me zvukovi baseva i popratnih digitalnih instrumenata aktualnih House hitova. Dakle, pomalo atipično, zar ne?!
Također me pri samom ulazu dočekalo nekoliko nasmijanih lica, a zatim i nekolicina modela marki Kia i Renault, koji su bili postavljeni pri samom ulazu u prostor natjecanja zajedno s jednom Formulom Student i nekolicinom tvrtki koje svoj rad baziraju na sceni koja podrazumijeva pimplanje po automobilima – bilo u smislu prerada i dorada, ili pak u smislu pranja i poliranja sredstvima najvišeg nivoa kvalitete, tj. marke Meguiar´s. Dakle i sa strane sponzora natjecanja izgledalo je kako je posao odrađen kako treba.

Doduše, moram priznati da sam "na prvu" pomislio da nitko normalan neće doći na natjecanje organizirano na ovako malom parkingu, te uz samo jedan ugostiteljski objekt i kamion u sklopu kojeg se nalazio razglas i DJ, no ubrzo sam shvatio da sam pomalo u krivu – pogotovo kad sam zavirio prema gore spomenutoj školi, tj. prema kraju samog parkirnog prostora, gdje se za posjetitelje organizirala i napravila mala Karting-staza po kojoj su tijekom cijelog dana nemilo kružili maleni automobilčići kojima većina ponajboljih svjetskih vozača duguje svoju karijeru.
Naime, usprkos relativno lošoj vremenskoj prognozi i oblacima koji su izgledali kao da će svakog časa pasti na ekipu, automobili su na natjecanje počeli pristizati jedan po jedan…sve do konačne brojke od nešto više od četrdeset. Istina, ta brojka i nije nešto pretjerano velika, s obzirom na to da u Hrvatskoj postoje natjecanja takvog tipa koja okupljaju i troznamenkaste količine natjecatelja i njihovih modno-osviještenih automobila, no s druge strane taj je dio sasvim nebitan u usporedbi sa zadovoljstvom natjecatelja i publike, te dobrom zabavom za sve i svatko tko misli drugačije, po mom je mišljenju u gadnoj zabludi.

…a upravo je na zabavi i dobrom raspoloženju u sklopu ovog eventa bio i naglasak, što sam shvatio nešto kasnije.

Naime, samo natjecanje u stylingu krenulo je kao i svako drugo: automobil dođe pred binu (tj. u ovom slučaju kamion), na bini (tj. u prikolici) stoji voditelj napet na provokacije, te se istom pridružuje vlasnik ispred bine prezentiranog automobila koji u tim momentima vizualno i na papiru kroz bodove seciraju suci. Voditelj krene s raznoraznim provokacijama i doskočicama, vlasnik priča o svom limenom ljubimcu, suci svoju papirologiju završe i predaju članu administracije, te voditelj zahvaljuje natjecatelju i tjera ga da makne automobil na mjesto s kojeg je stigao pred binu (tj. kamion). Dakle ništa novo i ništa što već nije viđeno na stotine puta u sklopu ovakvih evenata posljednjih desetak godina.

Isto tako u datom momentu suci postanu gladni, žedni, isfrustrirani i pomalo čangrizavi, pa se potencijalno lošijim ocjenama i manjem pragu tolerancije prema preradama na svakom pojedinom automobilu na natjecanju doskače malom pauzom…i tako nekoliko puta. U međuvremenu se na ovakvim natjecanjima najčešće događa neka distrakcija u obliku par vizualno provokativnih curica koje na najzanimljiviji mogući način krenu prati neki unaprijed odabrani automobil, a da zapravo i nemaju namjeru oprati ga, već više peru same sebe i jedna drugu, no na ovom natjecanju takvih vizualno-erektilnih distrakcija nije bilo.
Dapače, umjesto sve sile fizičkih i jako slabo skrivenih ženskih atributa, ovdje je bila riječ o nekolicini talentiranih cura koje ples shvaćaju vrlo ozbiljno, te pripadaju plesnoj skupini "Hypnotic", za koje ne mogu ni približno reći da su atmosferu na eventu podigle do usijanja, no definitivno mogu reći da su svojim usklađenim pokretima i koreografijama dodatno pripomogle u smislu podizanja atraktivnosti samog eventa.

Daljnji tijek natjecanja nastavio se u revijalnom tonu i taman kada sam pomislio da je to sve što će organizatori ponuditi, na komadu parkinga ispred bine (tj. kamiona) pojavilo se uže pričvršćeno na dvije poluge koje su na sebi imale oznake mjera u centimetrima. Naime, kao iznenađenje u smislu protokola samog natjecanja započelo se s nečime što Ameri već godinama nazivaju "Car Limbo".
Ideja je jednostavna: u automobil koji pristupa ovoj kategoriji natjecanja utrpa se hrpa ekipe i kad se automobil ovjesom dovoljno slegne, vozač ga dovozi ispod "špage" preko koje se mjeri visina krova automobila. Iako tek sad vidim koliko sam opis blesavo i besciljno zvuči, vjerujte mi da je cijela priča oko tog dijela natjecanja ispala baš fora, jer ako ništa drugo, da nisam vidio na vlastite oči, ne bih vjerovao da u Mazdu MX-5 stane više od dvoje ljudi istovremeno. Dakle, poanta je bila u snalažljivosti umjesto u tehnologiji ili pak financijskoj moći u smislu kupovanja ovjesa i sličnog.

Kada je "Car Limbo" priveden kraju, umjesto nastavka protokolarnog dijela natjecanja u stylingu uslijedilo je još jedno iznenađenje, no ovaj puta u još ruralnijoj formi, tj. u obliku vreće pijeska i par plastičnih čaša kojima se pijesak u jednoj maloj hrpici prosipao na tek nekoliko kvadratnih centimetara parkinga na kojem se održavalo natjecanje. Naime, ideja je bila jednostavna: napraviti hrpicu pijeska preko koje od poda najmanje udaljen automobil prelazi sa svojom najnižom točkom i nivelira spomenutu hrpicu pijeska na što je moguće manju visinu, što se pak jednostavno mjeri putem pomične mjerke ili jednostavnije rečeno "šublerom". Naravno da najniži automobil i opet odnosi pobjedu, no pod pridjevom "najniži" ne podrazumijeva se automobil sa zračnim ovjesom ili pak neki u koji je ekipa sjela odmoriti, već su dotično natjecanje odnosilo na svakodnevno spuštene automobile pod ravnanjem vozača i praznim ostatkom automobila.

Nakon svih tih eskapada koje za ideju imaju zajedničku ideju promicanja ultra-sniženih ovjesa automobila, na red su došli oni koji posredstvom urlanja iz usisnog ili ispušnog sistema s posebnim guštom zagorčavaju živote susjedima i slučajnim prolaznicima, pa je i u tom segmentu ubrzo nastao blagi kaos, s obzirom na to da se neki natjecatelji jednostavno nisu dali "iz blokade". No blokada je jedno, trud nešto drugo, a instrument koji mjeri decibele nešto sasvim treće, pa su se i u sklopu te kategorije ubrzo saznali oni najglasniji, tj. pobjednici.

Kada je posljednja serija natjecatelja sa svojim automobilima trebala svratiti do ispred bine (tj. kamiona), oni gore spomenuti teški i prijeteći oblaci odlučili su prekinuti natjecanje i svu ekipu potjerati ispod šatora dežurnog ugostitelja, no ubrzo je kiša ipak malo po malo stala i suci su mogli nazad na posao, čime je natjecanje ipak dovršeno kako je inicijalno i bilo u planu.

Po završetku natjecanja, tj. službenog dijela, kako to obično biva, krenulo se sa zbrajanjem bodova i slaganjem liste pobjednika u ukupno 54 kategorije (ukoliko se ne varam), no proglašenje pobjednika bilo je organizirano u toplim prostorijama caffe-bara "Soho" u Dugom Selu, umjesto na prostoru (sada već) hladnog i mokrog parkinga gdje se samo natjecanje održavalo.
Naravno, obzirom je opće poznata stvar u svijetu Stylinga da natjecatelji na ovakvim vrstama evenata imaju strogo anti-alkoholičarsku politiku, i u ovom slučaju nije bilo ništa drugačije, pa kave, raznorazni sokići i slično nisu izostali ni pod razno, no cijelo se vrijeme zapravo čekalo samo proglašenje pobjednika po kategorijama, te dodjela pripadajućih pehara i nagrada.

No da sad unedogled ne bih nabrajao imena i prezimena natjecatelja, recimo da su oni apsolutno najzaslužniji ispali i nagrađeni, što definitivno govori o kompetentnosti onih koji su same automobile gledali u detalje, usput slušajući voditelja koji je onako neobavezno i usput na bini (tj. na kamionu) izvlačio svu silu više ili manje bitnih informacija iz vlasnika. Dakle, i s te je strane jedan poprilično gerilski-nastrojen event usprkos skepticizmu mnogih u potpunosti uspio i moram priznati da mi je bilo drago biti dijelom cijelog dana.

Iako ni približno najglamurozniji, najposjećeniji, najglasniji i najupečatljiviji event ovakvog tipa na kojem sam u životu bio, svojom sadržajnošću, maštovitošću, trudom, entuzijazmom i znanjem jedan od boljih u smislu natjecanja na kojima sam zadnjih godina bio prisutan i ako već ništa drugo, nadam se da će se "Not Another Style Event" postati tradicija iz koje bi mnogi mogli ponešto naučiti.

No to je već jedan sasvim drugi "par rukava", zar ne?!

TEKST i FOTOGRAFIJE: Ivan "IGloo" Gluhak