Nissan – jedna poprilično bezobrazna najava

Svatko tko ima imalo iskustva u polju marketinga itekako dobro zna da je indirektno dozvoljeno istaknuti vlastiti proizvod iznad konkurencije, no da je izricati rečenice poput „Coca-Cola je super, a Pepsi smrdi“ glupo je, nepotrebno i suprotno pravilima ove branše. No jedan od čelnih ljudi u Nissanu očito je proveo neko vrijeme u našim krajevima, jer je izgleda zaboravio to pravilo.

Sjećam se dana kada je iz Toyote stigla vijest da model GT86 konačno dolazi na tržište. Sjećam se da sam u tom momentu rekao nešto u stilu „konačno“, pri tome aludirajući na modele poput AE86, Celica, MR2 i Supra, koji su pojam entuzijazma vezali uz ovu slavnu japansku marku.
Među poznavateljima auto-industrije bio je to istovremeno i jedan od najiščekivanijih modela u posljednjih desetak godina, što zapravo nije čudno, obzirom masa automobila danas izgleda poput kastrirane verzije svojih prijašnjih generacija.

No razlozi veselju povodom najava koje su podrazumijevale model GT86 nisu stali samo na Toyotinom trudu, jer su paralelno s Toyotom i dečki iz japanske tvrtke Subaru razvijali brata blizanca u obliku modela BRZ. Time se globalnom tržištu sportski-orijentiranih automobila zapravo pridružila savršena kombinacija upotrebljivosti, entuzijastičkog pristupa, te vozljivosti i već poslovičnom visokom stupnju kvalitete i trajnosti japanskih automobila.

Naravno da je takav jedan projekt i rezultatno stanje u obliku dva pobratima među automobilima zaživio u punom sjaju i istog momenta među novinarima i auto-entuzijastima diljem svijeta dao automobil s kojim je guštati moguće u svako doba dana i noći, te po poprilično niskoj cijeni. Time je rođena nova zvijezda na japanskom nebu i danas svijet broji popriličan broj primjeraka ovog automobila, bilo da se zove Subaru, Toyota ili Scion.

Tvrtka Nissan tijekom devedesetih je godina prošlog stoljeća u segmentu jeftinijih i sportskije-orijentiranih modela ne samo parirala Toyoti, već je često ispadala bolja u smislu omjera uloženog i dobivenog. Naravno, pri tome prvenstveno mislim na Nissan 200 SX (odnosno Silvia, kako se u Japanu taj model nazivao), koji je sa svojim Turbo-motorima i pogonom na stražnje kotače često predstavljao bolju alternativu od npr. Toyotinog modela Celica koji je u bazi imao pogon na prednje kotače, odnosno pogon na sve četiri kotača u najjačoj verziji. Time je Nissan za početak „skinuo“ Toyotu s trona u smislu u to vrijeme rastućeg sporta koji se naziva Drift.

No kako je protjecalo vrijeme, legislatura je propisivala sve rigoroznije mjere po pitanju onog što modeli u sklopu određenih klasa i snage mogu i smiju imati, te su jedan po jedan odumirali legendarni japanski modeli – i to ne samo oni marke Nissan i Toyota, već i Mitsubishi, Mazda i Honda.
Početkom novog milenija Toyota je ugasila proizvodnju modela Supra četvrte generacije, Mitsubishi 3000 GT (odnosno GTO) također je nestajao s popisa modela u ponudi japanskih proizvođača automobila, Honda je imala u planu prekinuti proizvodnju modela NSX, dok su Mazda RX-7 i Nissan Skyline GT-R također završavali karijeru i postajali dinosauri. Istovremeno je i jedan od najdugovječnijih modela na globalnom tržištu automobila u obliku Nissanovog modela 300 ZX, no srećom u Nissanu ipak nisu bili spremni odustati od jednog takvog modela u ponudi, pa je rođen nasljednik slavnog Z-a u obliku modela 350Z. Time je još jednom zadovoljena forma i funkcija na najbolji mogući način, te je u očima entuzijasta vezanih uz ovu slavnu marku i njene sportskije-orijentirane modele dano na znanje da uz svu bezličnost ostatka kataloga svojih modela Nissan ipak zadržava one prave gene koji makar u sklopu jednog modela čine vozački gušt i nastavljaju tradiciju.

Danas kada je Nissan 350Z već pomalo arhaičan model, a taj primjer slijedi i njegov nasljednik u obliku modela 370Z, naravno da je u planu na tržište izbaciti novi model koji bi nastavio gdje su ova dva modela prije na neki način stala, no Toyota je uz pomoć Subarua itekako preuzela velik dio onih kupaca koji su se do tog momenta kleli u marku Nissan. Toga su svjesni svi, a možda najviše jedan od čelnih ljudi Nissana, tj. gospodin pod imenom Andy Palmer, koji je najavio zasad neimenovani koncept u obliku nasljednika modela 370Z, a koji bi se trebao premijerno prikazati na Tokyo Auto Salonu krajem ove godine.
Dakle to su lijepe vijesti za entuzijaste prema Nissanovim modelima sa sportskim karakterom.

No ona druga strana medalje tih vijesti nije baš pretjerano lijepa, obzirom je dotični gospodin uz najavu novog Nissanovog sportskog automobila rekao i kako „Toyota GT86, Scion FR-S i Subaru BRZ zapravo predstavljaju automobile u kojima uživaju 50-godišnjaci“, te kako bi se sva tri „brata“ mogla u obliku nadimka nazvati „automobilima za liječenje krize srednjih godina“. Osobno mislim da je to za početak krivo, jer većina GT86-ica koje sam u obliku projektnih automobila i sličnog imao prilike vidjeti za volanom ima „klince“ kakvi su prije tridesetak godina sjedili za volanom modela AE86, čime je Toyota u smislu ovog modela apsolutno pogodila ciljanu skupinu, cjenovni rang i prosječnu dob. Druga stvar koju zamjeram gdinu Palmeru svodi se na osnove marketinga, tj. nepoznavanje istih, dok bi treća stvar bilo jednostavno pomanjkanje opće kulture, obzirom se itekako dobro zna da se uvredama i omalovažavanjem nečeg u usporedbi s vlastitim proizvodom jednostavno ne postiže ništa izuzev pukog senzacionalizma koji nekako ne vidim kao prijeko potreban dio Nissanove strategije.

Bilo kako bilo, u sljedećim mjesecima očekuje nas jedan sasvim novi sportski Nissan u obliku nasljednika slavne Z-loze, koji bi prema najavama trebao biti lakši, i agilniji od aktualnog modela 370Z, dok se špekulacije oko motora zasad vrte oko kompletno novog 2,5-litarskog Turbo-4-cilindraša, iako se u kuloarima očekuje i nešto oslabljena verzija aktualnog Nissanovog 3,7-litarskog VQ „šestaka“. A što se gdina Palmera tiče, možda bi bilo bolje da proba voziti Toyotu GT86 prije nego izvali ovakvu glupost i time ispadne jadan.