Nissan – „Godzilla“ i „Raketni zečić“ u istoj rečenici

Ovo bi definitivno trebao biti moj doprinos natjecanju za najgluplji naslov svih vremena, no kada sam vidio ovaj uradak, jednostavno sam ostao u šoku – pozitivnom, naravno.

Prateći globalnu tuning-scenu posljednjih desetljeće-dva, slobodno mogu reći da sam već doista vidio svega i svačega. Super-automobili koji izgledaju kao da su upravo izašli iz garaže Barbie koja umjesto Kena u kućici ima poremećaj osobnosti, ili pak SUV-automobili koji izgledaju kao da su napravljeni za nekog s posebnim potrebama u smislu ukusa i uzgajanja istog. Isto tako postoje oni koji pod paskom „tuninga“ upropaštavaju automobile do neprepoznatljivosti, a često i nevozljivosti dodavanjem komponenata koji na određene automobile pašu kao piletu sise. No to je sve realnost koja je itekako dobro ukalupljena u svijet tuninga i stylinga.
Teško se u obliku neke države ili kontinenta ograničiti i generalizirati stvari vezane uz seljaštvo i kretenizam u smislu stiliziranja i dorađivanja automobila, jer ljudi bez ukusa ima posvuda, no ako ću krenuti tražiti najveći kontrast između apsolutne perfekcije i savršeno upropaštavanje po pitanju prerada, već ću u mislima stići u Japan.

Japanci su jedna jako čudna nacija, no za to ih nikako ne mogu „kriviti“, jer su za početak bili zatvoreni i izolirani od vanjskih utjecaja dok su na prostorima „starog kontinenta“ ljudi već naveliko proživljavali „moderno doba“. Npr., dok su se žitelji Europe i Amerike već odavno igrali barutom, Japanci su kovali katane i trenirali Ninje i Samuraje, a kada su prvi topovi stigli u Japan, nikome baš nije bilo jasno o čemu se točno radi i čemu isti zapravo služe. Isto tako, za vrijeme drugog svjetskog rata, Japanci su nekako uspjeli pojam bitke zamijeniti s pojmom samoubojstva, što su dokazivali pri svakom napadu avionima na savezničke flote.
Mnogi su to smatrali idiotizmom i smijuljili se omjerima koji su u ta ratna vremena govorili o polasku povratku japanskih eskadrila, no rijetki su shvatili o čemu se tu zapravo radi.

Japanci su veliki pjesnici i ratnici, što se očituje u masi stvari – od filmova i crtića koje ne razumiju ni visoko-školovani ljudi, preko sve sile detalja u smislu kulture rada i života, pa sve do samog načina razmišljanja. U smislu tehnologije i napretka, mislim da u već godinama nitko ne može parirati Japanu, no usprkos svoj toj tehnologiji, neonu i smogu iznad gradova, Japanci ipak imaju jedan veliki problem, a to su najekstremnija dvostruka mjerila na svijetu.
Uostalom, kako drugačije nazvati javno mnijenje koje osuđuje pornografiju i zabranjuje snimanje takvih filmova, no s druge strane ni ne primjećuje crtane filmove u sklopu kojih su hobotnice glavni akteri seksualnih radnji? Hmmm…
No to je problematika koju sam naveo samo usput, jer ona koja me zapravo oduvijek zanimala veže se uz pojam automobila.

Naime, dugo godina se u Japanu nije smjelo reklamirati automobile koji su snagom prelazili 280 konjskih snaga, što je poprilično zbunjujuće, jer svi znamo da su automobili poput Toyote Supre i Nissana Skyline GT-R itekako prelazili tu brojku u smislu snage. Isto tako su svi automobili morali imati 180 kao konačnu oznaku na brzinomjeru, što je notorna glupost, jer se itekako dobro zna kolika je maksimalna brzina na primjeru navedena dva modela. No to je godinama bilo pravilo i iskreno čisto sumnjam da je ikome i dan-danas jasno zašto.
S druge strane se na automobilima radilo svega i svačega u režijama samih vlasnika i auto-entuzijasta, te tvrtki koje su svoje poslovanje bazirale na polju tuninga i stylinga, te je u tom segmentu japanska kultura obožavanja automobila poprimila epske proporcije.
Sukladno ratno-pjesničkoj orijentaciji u Japanu je npr. nastao i Drift kao naizgled besmisleno uništavanje guma. No kada se bolje pogleda ipak je primjetna prvenstveno borbenost, a zatim i ogromna koncentracija vozača i njihovo savršeno upravljanje automobilom u isto tako savršeno nepotrebnoj situaciji i zato je Drift jednostavno fenomenalan. No da je logičan i namijenjen za one koji svoje mentalno zdravlje cijene više od ičega, i ne bih se baš složio.

Drift je uz utrke ubrzanja i tzv. „Midnight Club“ utrke po javnim prometnicama iz Japana napravio najveće polje novih trendova u preslagivanju i doradama po pitanju automobila, a tvrtke koje na tom ogromnom polju djeluju iz godine u godinu zarađuju sve više i više, jer apetiti auto-entuzijasta i obožavatelja (između ostalog) i japanskih automobila diljem svijeta kao da su nepresušni.
Tuning-tvrtke služe kao uzori, sponzori, tvorci novih tehnologija i ideja, te kao trend-setteri koji itekako imaju vjernu publiku.

Iako se ponekad teško istaknuti u svom tom džumbusu tvrtki koje za glavnu okosnicu posla imaju stiliziranje automobila u detaljima ili cjelini, Miura-san kao prva osoba tvrtke T.R.A. Kyoto u tome je uspio usprkos itekako jakoj konkurenciji.
Dokaz tome mali je milijun vlasnika automobila koji su upravo iz te tvrtke tijekom posljednjih mjeseci naručili neki dio ili kompletan set optičkih dodataka iz serije „Rocket Bunny“ za svoje Toyote GT86, Nissane 200SX u njihovih nekoliko generacija, a vrlo uskoro će se „Rocket Bunny“ obitelji pridružiti i Nissan GT-R, tj. „Godzilla“ kako ovaj Nissanov model od milja nazivaju fanovi.

Iako gospodin Miura nema vremena tipkati objave, pa je u ovom času dostupno relativno malo informacija oko ovog najnovijeg seta optičkih dodataka koji stiže iz ove danas već itekako poznate tvrtke, već su same fotografije konceptnog GT-R-a sasvim dovoljne da velik broj ljudi počne nekontrolirano sliniti.
Priča oko ovog japanskog ubojice super-automobila i njegovog spoja s „Rocket Bunny“ setom optičkih dodataka nešto je što bi mnogi mogli jako teško progutati, s obzirom na činjenicu da GT-R nije nimalo jeftin automobil, no apsolutno sam siguran da ima i velik broj onih kojima će se ovakvog što dopasti.
Razlozi tome su jednostavni i prije svega se svode na apsolutnu brutalnost kojom „Rocket Bunny“ GT-R nastupa na scenu, jer u moru prerada i dorada u smislu optičkih dodataka za Nissan GT-R još se nitko nije odvažio napraviti nešto ovako agresivno. Dapače, kompletan „bodykit“ ne samo da je agresivan i robustan, već savršeno modernom sportskom automobilu, što Nissan GT-R uistinu jest, daje jedan „klošarski stil“ koji će većinu odbiti, no istovremeno i zaluditi one kojima se takvog što dopadne.

Sam set optičkih dodataka sastoji se od sasvim novog i apsolutno unikatnog prednjeg branika, prednjih i stražnjih rubnjaka s proširenjima učvršćenih tzv. „pop-nitnama“, poklopca motora, pragova, stražnjeg branika s ugrađenim difuzorom, te ogromnog stražnjeg spojlera u obliku krila koje je osim stativima na kojima stoji, za karoseriju vezano u stilu „Bosozoku“ automobila kakvima se većina ljudi smije već pogledom na fotografije.
Cijeli je set ručno rađen i savršeno proračunat, te samim time kao jedan od atributa i razloga za kupnju ima i iznimno visok stupanj kvalitete izrade, što je pak na neki način u kontrastu s vlasnikom tvrtke koja je sve to proizvela.

Naime, tvrtka T.R.A. Kyoto izvana gledano izgleda poput ruševine u sklopu koje se nalaze garažna vrata i pokoji automobil kakav u našim krajevima ne bi mogli naći ni na odlagalištu otpada. No Miura-san je u toj radionici izgradio nešto što rijetki imaju prilike vidjeti – mali hram svemu onome što trkaće automobile čini lijepima. Samim time ideologija širenja afiniteta prema toj ljepoti i nije nešto čudno, a kako u ovom času stvari stoje, ne samo da je tako, već je „Rocket Bunny“ ideologija jednostavno pun pogodak.
Samu tvrtku i filozofiju njenog vlasnika često uspoređuju s tvrtkom Rauh Welt Begriff, čini je vlasnik Nakai-san iz Porschea 911 proizvodi predmete snova za mnoge (uključujući i mene osobno), no iako poveznica itekako ima, u pravilu se ne svode na ideologiju u smislu preinaka, već samo pristupa, jer koliko se iz dosadašnjih uradaka ove tvrtke može razabrati, T.R.A. Kyoto s „Rocket Bunny“ setovima optičkih dodataka i tvrtka RWB mogu se usporediti najprije po iznimnoj kvaliteti i predanosti svojih vlasnika u stvaranju nečeg apsolutno posebnog.

Iako nisam baš siguran bih li na svoj GT-R (kad bih ga kojim slučajem imao u svom vlasništvu) montirao ovako nešto, moram priznati da bi onaj vječni klinac sklon pretjerivanju u svemu itekako bio prisutan u odlučivanju, jer kako god da bi izgledala konačna presuda, jednim velikim dijelom mi se ovakvog što uvijek sviđalo.
…a vjerujem da nisam jedini koji na taj način vidi stvari i razmišlja…