Need for Speed (2015.) – igrati ili ne?
Iako većina od nas u redakciji ne spada u „mladu generaciju“, to svejedno ne znači da se ne volimo igrati. Dapače, s obzirom na raznorazne konzole i tehnološka postignuća u svijetu kompjutera, svako toliko jedva čekamo neki od naslova vezan uz automobile i vožnju.
Tako je bilo i s najnovijim nastavkom Need for Speeda. No je li se čekanje za taj najnoviji nastavak NFS-serijala isplatilo?
Svakome tko je u glavi ikada povezao upotrebu kompjutera i neke od igara s tematikom automobila i automobilizma opće je poznata stvar da je „Need for Speed“ najdugovječniji serijal u svijetu igara.
I ne, ne bih taj vijek izdavanja igara koje potpisuje Electronic Arts uspoređivao s nekim automobilom (poput npr. Porschea 911) ili odlazio u bilo koju drugu domenu metaforičkih osvrta i komparacija, jer je dovoljno tek spomenuti 1994. godinu u kontekstu izdavanja prvog (i najboljeg) dijela ove digitalne franšize i sve postaje jasno.
Uglavnom, od tog vremena do danas na tržište je zasjelo ukupno 25 nastavaka ove igre (s uključenim katastrofama poput V-Rallyja 1 i 2, te „online“ igre pod nazivom „Motor City“), što je pak od ove igre napravilo kultni serijal igara ne samo u svijetu simulacija (ili bolje rečeno arkada) posvećenih automobilima, već i puno više od toga.
Posljednji nastavak NFS-serijala naziva se „Need for Speed“ i u svojoj srži objedinjava ljubav prema automobilima, aktualnim trendovima na tuning-sceni, te nekolicini ljudi koji se po ovom ili onom kriteriju na njoj ističu.
Tako najnoviji NFS uz sebe veže imena poput Magnusa Walkera i Kena Blocka, koji se nalaze u istom košu s certificirano ludim Japancima poput Akire Nakaija (koji je inače osnivač i vlasnik najluđe tvrtke za preradu Porschea 911 pod nazivom Rauh Welt Begriff, odnosno skraćeno RWB).
Uglavnom, koliko sam uspio shvatiti, kroz igru se dotični likovi pojavljuju kao legendarni pripadnici tuning-scene i samim time imaju ulogu svojevrsnih „bossova“ čija vremena i ostala postignuća treba zgaziti na putu od nepoznanice do legende.
Ono što mogu reći jest da me već na samom početku u pojam ubio uvod prepun „glumaca“ koji u kombinaciji snimke i digitalizacije (eh…taj pojam nakon ovogodišnje predizborne kampanje više nikada neće biti isti), te se pojavljuju u ulogama ekipe koja je uvijek tu negdje, te s kojom u kombinaciji započinjete svoju karijeru u svijetu poprilično ilegalnih cestovnih okršaja.
Dotični uvod nije moguće preskočiti ni zaobići, te sam se tijekom tih nekoliko minuta osjećao poput glupana koji s kontrolerom u rukama tupka nogom po podu, škripi zubima i čeka da igra konačno počne. No kada se to i dogodilo, ubrzo sam shvatio da su scene „glume“ razbacane uzduž i poprijeko igre svakih par minuta.
Samim time se čudne frizure, nabildani likovi i cool-trebe nameću kao neke od glavnih okosnica igre usprkos činjenici da je glavni lik (odnosno vi koji to iz prvog lica promatrate) zapravo mutav.
Uglavnom, što se tiče ideje same igre, Electronic Arts se (i opet) odlučio cijelu priču upakirati u apsolutno nepotreban scenarij, te mi zbog toga (kao ni zbog očite suradnje s Monster Energyjem i još nekolicinom na silu utrpanih sponzora) prvi dojam u startu pada u podrum, te od tamo kreće stvaranje kompletne slike o samoj igri.
Ono što mogu istaknuti već sada svodi se na apsolutno briljantnu grafiku, jer automobili tijekom igre izgledaju doista sjajno. Detalja ima hrpetina, optički dodaci (poput kotača, branika, pragova i sličnih) izvedeni su do savršenstva, te s te strane igra dobiva jedan veliki 5+. No s druge strane postoji nekolicina problema koji za početak podrazumijevaju kompletno izostajanje pogleda iz interijera, te bilo kakve forme replaya u sklopu kojeg bi bilo moguće uživati u svom omiljenom automobilu koji je prethodno izobličen do apsolutnog savršenstva.
Mislim, s jedne strane mi je to sasvim razumljivo, s obzirom na to da se ipak radi o igri koja je radnjom postavljena na cijeli jedan grad (i to oveći, ako smijem dodati), no kako su misije i utrke ipak zatvorenijeg tipa, doista mi nije jasno zašto se replay i opet izbacio iz koncepta.
Isto tako se i spomenuti izostanak pogleda iz kabine u ovakvoj igri nije smio dogoditi, jer dok neki drugi izdavači igara izmišljaju čak i varijacije na temu pogleda iz interijera, NFS se u sklopu svog najnovijeg izdanja po tom pitanju ne može boriti čak ni s „Test Drive“ serijalom koji je na Amigi i PC-ju bio aktualan još tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Dakle pogled iz interijera kojeg nema i nedostatak replaya osjetno su već u startu potkopali ovu igru, ali vjerovali ili ne, to nije njen najveći problem.
Dapače, najveći se problem svodi na upravljivost koja je u najmanju ruku čudna.
Iskreno sam tijekom razmišljanja o ovom tekstu i njegovom konceptu pokušao u glavi stvoriti kostur opisa kojim bih barem pokušao objasniti u čemu je točno problem vezan uz upravljanje automobila na cesti, no i dalje mi ne pada napamet neka barem otprilike točna komparacija s kojom bih to opisao.
Stoga je možda najbolje ne razmišljati i reći kako se automobil u vožnji zapravo uopće ne ponašaju poput automobila.
Mislim, čak je i klincima na prvim satovima fizike jasno da na svijetu postoje određena pravila vezana uz akceleraciju, deceleraciju i konstantno kretanje. No tvorci ove igre očito su izostali s tih satova, jer za početak proces skretanja automobila izgleda kao da su prednji kotači postavljeni negdje u centar automobila, pa samim time ponašanje automobila za vrijem vožnje djeluje kao da zapravo ne vozite Toyotu Supru, BMW M3 ili Ford Mustang, već neki od crvenih, zelenih ili plavih autića iz luna-parka.
I ne samo to, već izuzev skretanja automobili imaju problema i s proklizavanjem koje je izvedeno u maniri igara iz osamdesetih, u sklopu kojih je svaka komanda bila apsolutna, tj. bez ikakvog međuprostora unutar kojeg je bilo moguće laganije ubrzavati ili kočiti.
Možda je to tako trebalo biti, no ako se mene pita, u ovim digitalnim vremenima tijekom kojih pravi i slavni vozači kroz igranje neke od konkurentskih igara osjećaju senzacije poput onih za volanom svojih (pravih) trkaćih automobila, cijela priča oko upravljanja s automobilima unutar ove inkarnacije NFS-serijala jednostavno nema nikakvog smisla.
…no vjerovali ili ne, ni to nije najveći problem ove igre.
Ono što možda od svega najviše bode u oči svodi se na jednu od najosnovnijih setova komandi koje igra vezana uz svijet automobila može imati, odnosno one koje podrazumijevaju mijenjanje brzina iz niže u višu i obrnuto.
Zašto to spominjem? Jednostavno zato što su u sklopu najnovijeg NFS-svijeta svi automobili ostali bez te opcije, te usprkos postojećim opcijama vezanim uz dorade na kvačilu i mjenjačkom sklopu u svom općenitom smislu čak i najstariji automobili u igri nemaju opciju ručnog mijenjanja brzina.
Razloge ne mogu ni pokušati zamišljati, jer izuzeti jednu takvu opciju iz igre vezane uz automobile ne samo da nema smisla, već i u najluđim snovima ne mogu ni pokušati razabrati zašto je tome tako. No tvorcima igre se i ta stavka učinila nebitnom, pa su je bez ikakvog razmišljanja isključili iz igre i zamijenili tipkom s kojom se tijekom igre javljate na telefon (koji ne prestaje zvoniti).
Uglavnom, kada s jedne strane stavim odličnu grafiku i još bolji zvuk, te tome pridodam neke itekako posebne automobile i raznorazne dijelove koje je tijekom igre na njih moguće montirati, dobiva se jedna iznimno pozitivna slika globala ove igre. No kada se samo malčice zagrebe ispod površine, te se naiđe na hrpetinu propusta poput užasnog upravljanja, negiranja bilo kakvih zakonitosti fizike i izostanka opcije ručnog mijenjanja brzina, te kada se u miks pridoda još i apsolutno stupidna priča s priučenim glumcima i nekolicinom „slavnih“ vozača, koji izuzev svojih imena u cijelu priču donose samo svoje sponzore, dobije se jedno osrednje iskustvo.
Samim time mislim da u rangu od 1 do 10 Need for Speed kao igra u današnje vrijeme eventualno zaslužuje „četvorku“ – i to jako nategnutu, s obzirom na bazične stvari koje su autori propustili ubaciti u samu igru, a time se pak otvara i pitanje cijene.
Naime, kako danas niti jedna igra nije jeftina, tako se i najnoviji nastavak NFS-serijala ne ističe po tom pitanju. Reklo bi se da to zapravo nije ništa čudno, jer cijene ovakvih (razvikanijih) igara uvijek budu tu negdje u usporedbi jednih s drugima. No sudeći po konkurenciji poput DriveCluba ili genijalne simulacije pod nazivom Project C.A.R.S., tj. autorima igara koji se iz godine u godinu sve ozbiljnije prihvaćaju posla, nekako čisto sumnjam da će “Need for Speed” itko pamtiti neko duže vrijeme.
Zbog toga ova gore nategnuta „četvorka“ ima tendenciju opadanja prema nekim nižim gradacijama, pa ako već ništa drugo, zbog toga vrijedi biti razočaran u Electronic Arts i njihovu ideologiju zarade pod svaku cijenu, što je pak očito već godinama, ma koliko neki od nas željeli da nije tako.
“Need for Speed” pružit će sate i sate zabave za one koji od igara ovakvog tipa ne očekuju skoro ništa, te koji u stvarnosti nikada nisu imali prilike sjesti za volan, dok će onim drugim pripadnicima „gejmerskog“ svijeta ova igra zasjesti u konkurenciju konfekcijskih igara kakve uz dobru marketinšku podlogu i izmišljeni „wow-faktor“ Electronic Arts (i još neki) na tržište plasiraju već godinama.
Stoga bih kao odgovor na pitanje iz naslova rekao da je igranje ove igre preporučljivo samo ako doista nemate pametnijeg posla.
