Idu li vozači uskoro na burzu?
Eto naslova koji bi se možda mogao protumačiti kao jedan od onih koji prate događanja u Hrvatskoj, no vjerovali ili ne, ova vijest je globalnog tipa.
Google – ta divna i predivna tvrtka koja u današnje vrijeme ljudima diljem svijeta olakšava živote. Isto tako, Google je tvrtka koja svojim inovacijama skoro svakodnevno fascinira velik broj ljudi koji bez te globalne ustanove više skoro pa i ne mogu.
Tijekom godina, Google je razvio tražilicu, postavio standarde kojih se Internet danas itekako pridržava, „potpisao“ Android-sučelja pametnih telefona i pružatelj usluge e-pošte ogromnu količinu ljudi vezao uz sebe. Dakle, Google je jedna itekako uspješna tvrtka koja u današnje vrijeme koketira s poslovnim svijetom i osnovnim ljudskim potrebama.
Hm…lijepo, zar ne?!
S druge strane, sjećam se sto i jedne priče u sklopu kojih je Bill Gates na čelu korporacije Microsoft bio optužen za monopolističko ponašanje i proveo nekoliko godina svog života objašnjavajući ljudima da to baš i nije tako, te gubeći sudske sporove i slično.
Da, Microsoft je nedvojbeno bio monopolistički-uređena korporacija, no ako ćemo realno, u usporedbi s tvrtkom Google vidim itekako puno poveznica u „ponašanju“ i poslovanju, pa me stoga čudi kako je u današnje vrijeme zapravo moguće da velika većina „vječnih buntovnika“ oko tako nečeg ovaj puta odlučila šutjeti.
No neka im bude…
Kao korisnik određenog broja usluga tvrtke Google, nemam u planu ispadati dvoličan i buniti se protiv tvrtke čije usluge koristim na dnevnoj bazi, no jedna me stvar itekako smeta, a ukratko se svodi na petljanje u sfere gdje tehnologija treba pomagati, a ne preuzimati.
Pri tome naravno podrazumijevam svijet automobila i njihovog „autonomnog“ ponašanja.
Prošao je već dugi niz godina otkako se ideologija samovozećih prometala iz puke ideje i teorije malo pomalo primicala stvarnosti poput lava gazeli, no iskreno nikad nisam mislio da će ljudska dosada otići toliko daleko da ta naizgled futuristička ideja već danas postaje stvarnost. No već se nebrojeno puta testirao velik broj strujnih krugova koji su sposobni zamijeniti vozača za volanom, a taj mi dio priče nikako nije jasan.
Naime, pokušat ću postaviti stvari na logičan način:
Dok smo bili klinci, gledali smo starije kako s udobnom zavaljenim guzicama u sjedalima svojih automobila jurcaju okolo i uživaju u vožnji. Zatim smo postali punoljetni i položili vozački ispit, te dobili priliku guštati za volanom na isti način.
Onda je uz pokoju ogrebotinu na autu, manji ili veći sudar, te sto i jedan kvar, servis i podmirivanje obveza prema državi u obliku poreza, registracije i sličnih gluposti stiglo neko „poznije“ vrijeme.
U tom smo vremenu shvatili koliko o vožnji znamo, te se usmjerili prema automobilima kao prijevoznim sredstvima ili pak predmetima obožavanja, te se shodno tome ponašamo i dan-danas.
Naravno, u sklopu takvog opisa ne podrazumijevam ljude koji na prvo mjesto konstantno stavljaju sebe, te u sklopu takvog načina života ne obraćaju pažnju ni na pravila ni na druge ljude, pa u prometu (pre)često iz čiste obijesti ili umišljenosti rade gluposti.
Samim time u opis „normalnog vozača“ ne mogu ubaciti pijance, gradonačelnike i još neke politički-orijentirane individue, narkomane, nervozne starce i svu silu pripadnika „zlatne mladeži“ i(li) kriminalnih miljea koji se u našim krajevima doista ponašaju kao da drugi ne postoje.
No to je već jedna sasvim druga priča o kojoj u ovom času ne bih, pa idem dalje u revijalnom tonu i s najnormalnijim pripadnicima današnjeg svakodnevnog prometnog kaosa.

Ako smo prošli auto-školu i dobili vozačku dozvolu, te ako imamo dugogodišnji staž za volanom, te smo bez nekih većih eskapada preživjeli do današnjih dana, moram priznati da mi nikako nije jasno čemu onda sve te ideje oko „autonomnih sustava“ u automobilima.
Da, znam da čovjek u sobi punoj kompjutera i elektroničkih pomagala uvijek nekako ispada najslabijom karikom, no mislim da se u tom tehnološkom smjeru ipak pretjeruje, jer u krajnjoj liniji svaki vozač danas predstavlja kupca, a to mnogi zaboravljaju.
Isto tako znam da u današnje vrijeme tehnologija i „oprema“ u automobilu često „pomaže“ vozaču da se koncentrira isključivo na vožnju. Zato u sklopu popisa opreme postoje sustavi koji kontroliraju disanje, automatski koče i drže odstojanje, pomiču metlice brisača za koji milimetar tijekom ljetnih mjeseci i nekorištenja istih. Zatim su tu inteligentni handsfree-sustavi koji sami biraju brojeve telefona i spajaju vas s punicom dok kasnite na ručak, te sva sila (nepotrebnih) tehnoloških rješenja i strujnih krugova koji iz dana u dan od vozača zapravo pod kulisom „pomoći“ jednostavno rade glupane.
Jasno mi je da je današnja selfie-civilizacija shopping-holičara i samoprozvanih „bitnih ljudi“ sklona ne razmišljati baš pretjerano puno i ako je to put kojim čovječanstvo želi ići, neka tako i bude. No nije mi jasno da su ljudi poput onih koji sačinjavaju tvrtku Google, tj. oni koji su dobrim dijelom zaslužni za taj trend društvenih mreža i ispijanja virtualnih kava, pomalo „pobrkali lončiće“ u smislu automobila i onog što bi taj pojam trebao značiti i povezivati u cjelinu.
U pravilu, ako samo malčice pogledamo u dubinu, vrlo je vidljivo da je vozač kao komponenta automobila jednostavno prijeko potreban u ama baš svakom zamislivom smislu.
Iako u sklopu gore navedeng trenda postoji sve više onih kojima automobil znači nužno zlo, većina ipak za volan sjeda s nekim određenim guštom. Samim time takvi vozači predstavljaju kupce koji žele uživati u vožnji kroz spoj vlastite sposobnosti i one koju automobil pruža.
Takvi vozači žele ponekad voziti brže od 40 km/h tamo gdje se to čini nelogičnim, ili pak jednostavno nije dozvoljeno. Žele kroz osjetila biti dijelom procesa vožnje i upravljati vlastitom sudbinom za volanom. To su kupci koji svoje automobile biraju po nekim pravilima i preferencama, a ne roboti koji međusobno žele izgledati isto i sjediti dok ih neki bezlični i ružan stroj vozi prema ruti koju je zadao server. Dakle slobodno zaključujem da se u biti poanta autonomnih automobila svodi na kontrolu – kontrolu koja nikad neće uspjeti kako treba, jer će ljudi uvijek biti ljudi, a jako se dobro zna što se pod tom izjavom zapravo podrazumijeva.
E sad…kako bih pobjegao od ovog pomalo revolucionarnog tona, vratimo se nazad na početak teksta…
Dakle, tvrtka Google – ona koja je među prvima pospajala sve zamislive točke problematike prometa i snalaženja, te ih pokušala riješiti na sebi svojstven način.
Prvo je krenulo s ideologijom vezanom uz Google maps. Zatim se priča nastavila u obliku nemilog snimanja cijelog svijeta, te je u sklopu toga nastao Google Street View.
Zatim je cijela priča prešla u vode GPS-navigacije, da bi se danas uživo na Internetu mogla pratiti gustoća prometa u gradovima diljem svijeta.
Paralelno s tim „virtualnim“ pomagalima Google je prije nekoliko godina počeo s razvojem prvog apsolutno autonomnog automobila u kojem vozač nema ama baš nikakvu funkciju.
Tom je automobilu za cilj povezati se sa svim onim što Google u današnje vrijeme pruža svojim korisnicima, te ih u maniri zabave i dobre volje jednostavno prevesti od točke A do točke B, dok oni pišu mailove, ažuriraju statuse na Facebooku ili gledaju neki video-uradak na servisu YouTube.
Zvuči idilično, zar ne?!
No s obzirom na to da volim tu i tamo postaviti neku problematiku na put svoj toj idiličnosti, ne vidim razloga zašto i u ovom kontekstu ne bih, pa eto jednog pitanja…
Što će se dogoditi kad crkne prvi kineski sklop nekog dijela „živčanog sustava“ spomenutog autonomnog zatvora? Što li će se dogoditi ako server u jednom momentu odluči malo odmoriti, ili jednostavno počini autonomno samoubojstvo?
Hoće li tada neki autonomni digitalni serviseri i vatrogasci u maniri crtića „The Jetsons“ svratiti do buktinje koja je nastala zbog neželjenog i slučajnog spajanja sve te autonomije u jedan veliki sudar i pomoći unesrećenima koji zapravo nemaju pojma koji se vrag uopće dogodio?
Hmmm…iako zvuči poput nekog scenarija SF-filma, vjerujem da bi tako doista moglo i biti, jer ono što tehnolozi ne razumiju jest činjenica da svaki elektronički sklop ima svoje granice i rokove trajanja određenih komponenata, a tome će kolektivni Google-um itekako teško doskočiti.
U ovom času će mnogi vjerojatno pomisliti kako prema Google-u gledam s mržnjom, no to definitivno nije tako. Jednostavno pokušavam biti realan i uz potencijalne benefite predstaviti i potencijalne opasnosti, što se pak zove zrelim i logičnim.
I u tom dijelu me zapravo najviše i smeta taj trend tehnološkog zatupljivanja čovječanstva, jer se u redovima današnjih proizvođača automobila također nalazi hrpa mladih teoretičara kojima tehnologija predstavlja apsolutan benefit, pa se u skladu s takvom ideologijom življenja i ponašaju.
Tvrtke na polju auto-industrije to naravno prate i stoga nimalo ne čudi da crne statistike i dalje ne padaju.
Naravno da su automobili danas sve čvršći i sigurniji od onih kakvi su se na tržištu pojavljivali nekad, no kao suprotnost tome eto nam jednostavno nesavršenih elektroničkih pomagala koja često ne rade kako treba ili pak prestanu funkcionirati kada ne bi smjela.
Samim time sav posao upravljanja automobilom u kritičnim situacijama ostavljaju vozačima koji su o svoj toj tehnologiji postali ovisni i sami više ne znaju „izvući“ situaciju, te se zato svako toliko u medijima može pročitati neka tužna vijest koja podrazumijeva gubitak života za volanom.
Pa eto…tijekom posljednjih godina je na scenu sve te silne autonomije i tehnološke perfekcije stupila nekolicina giganata u svijetu automobila, koji su sa svojim rješenjima krenuli u eliminiranje vozača iz automobila.
Među prvima su se među tim „pionirima nove ere upotrebe automobila“ našle tvrtke Mercedes-Benz, BMW, Lexus i Jaguar, a u današnje vrijeme tu je i tvrtka Audi koja konstantno pod paskom „napretka kroz tehnologiju“ svako toliko nastupi s nekom ultra-naprednom idejom.
Tako je prije nekoliko mjeseci tvrtka Audi svijetu na ulicama Las Vegasa prezentirala sustav koji štedi gorivo kroz prepoznavanje intervala na semaforima i izračuna prosječne brzine kojom bi vozač trebao voziti, a da pri tome ne staje zbog signalizacije.
To je naravno izuzetno dobra ideja i ima itekako puno smisla kad se pogleda koliko se danas vremena provodi u gužvetinama na prometnicama diljem svijeta.
U sklopu te ideje se koristi i GPS i navigacija i sva sila senzora i uređaja postavljenih u i oko samog automobila, pa iako se i ti svi senzori kad-tad kvare i prestaju funkcionirati, i dalje mislim kako je takav sustav prosječnom vozaču pomoć – i u vremenskom i u ekonomskom smislu.
S obzirom na pozitivne stavove medija i svih involviranih strana, Audi je krenuo korak dalje i u sklopu „connect“ sheme koju su unutar zidova tvrtke u Ingolstadtu osmislili, krenulo se s elektrifikacijom „na najjače“.
Tako je tijekom proteklih mjeseci nekolicina Audija TT vozila bez ruku, tj. bez vozača za volanom, te se testirala hrpetina opreme koja je vezana uz svu tu silu senzora i „pomagala“. No očito je dosegnuta prijelomna točka nakon koje bi tvorci tog autonomnog sustava postali suvišni, pa se u smislu očuvanja radnih mjesta direktore u Audiju nagovorilo da odu „korak dalje“, a ono što tehnolozi i pametnjakovići prištavih lica u Audiju podrazumijevaju pod tom definicijom svodi se na tehnologiju uspomoć koje bi uskoro mogli biti zamijenjeni i vozači Audijevih trkaćih automobila.
Dakle svi oni koji su za Audi vozili GT-kup, 24h Le Mansa i sve ostalo gdje se Audi ovih godina natjecao, mogli bi uskoro završiti s kontrolerom u rukama ili pak na birou za zapošljavanje.
Samim time moram priznati da se pitam kako je moguće da Audi kao jedna tvrtka koja je svoje najslavnije dane proživljavala uz legendarne vozače, te koji su za volanom njihovih automobila pobjeđivali u sklopu raznoraznih serija natjecanja, na neki način odustaje od utrkivanja?
Mislim, to nije prvi slučaj pokušavanja globalne promjene percepcije utrkivanja, jer se današnji Audijevi Diesel-bolidi više natječu u potrošnji goriva, nego npr. u brzini i sličnim atributima kojima su se trkaći automobili nekad opisivali.
No to je bio (uspješan) pokušaj zaobilaženja pravila i pravilnika, dok je ovakav razvoj situacije jednostavno direktan napad na utrkivanje kakvo poznajemo, te samim time jedan savršeno nepotreban i idiotski potez.
Naravno da u Audiju ne misle tako, već se na sva usta hvale sa skorom prezentacijom i demonstracijom sile i tehnologije. Dapače, sve bi to svijetu trebalo uživo biti demonstrirano vrlo uskoro na stazi Hockenheim, gdje bi se dva Audija RS7 trebala natjeravati po stazi bez vozača za volanom.
U prilog fami koja se oko toga digla ide i činjenica da je upravo jedan od Audija RS7 nedavno postavio apsolutan rekord staze u kategoriji cestovnih/serijskih automobila, što je također jedna od stavki kojima se reklamira ovaj iznimno uspješan sustav daljinskog upravljanja i autonomnog ponašanja Audijevih modela.
No logično se zapitati nije li upravo to polje utrkivanja bilo još jedina oaza brzine i kontroliranog divljanja, gdje su već ionako zbog sponzora i sportskog ponašanja, te političkih igara osakaćeni vozači još koliko-toliko današnjim klincima mogli ispadati uzorima.
Isto tako se logično zapitati u čemu je onda razlika između pravog vozača i svog talenta s kojime dotični raspolaže i debelog klinca uvaljenog u udobnu fotelju uređenog podruma u sklopu roditeljskog doma, koji s čipsom i intravenoznim dobavljanjem Cole sjedi s kontrolerom u rukama i postavlja rekorde na stazama neke od simulacija automobila.
Ma nisu samo ta dva pitanja ono što mi se u ovom momentu vrzma po glavi, već je tih pitanja mali milijun, a odgovori su već itekako poznati.
No problem je u tome što su poznati meni i bit će poznati mojim istomišljenicima kojih ima jako puno, dok će za one koji stoje iza sve te tehnologije i „sigurnosti“ cijela priča u praksi vječno ostati nepoznata.
Stoga je žalosno gledati kako i svijet automobila propada u rukama pukih teoretičara.
No tako valjda jednostavno treba biti, pa stoga vrijedi čestitati…
Bravo Audi i bravo Google! Učinili ste još jedan segment ovog opasnog svijeta sigurnijim za sve nas koji samo želimo nastaviti uživati u onome uz što smo raširenih očiju i velikih snova malo pomalo odrastali.