Opel Corsa OPC je spremna za tržište
Prema najavama koje su aktualne još od salona automobila u Ženevi, Opel se konačno dogovorio sam sa sobom i nova Corsa OPC uskoro dolazi na tržište. No je li to dobra ili loša vijest?
Za sve one kojima je Renault jednostavno odbojan zbog svojih često nepotrebnih poveznica cestovnih modela te marke s bolidima Formule 1, te za one kojima je Ford Fiesta ST usprkos svim svojim pozitivnim stranama i dalje feminizirana, eto jedne dobre vijesti.
Naime, Opel odjel koji se bavi performansama definitivno nastavlja tradiciju korištenja chilli-papričica u izradi pogonskih strojeva za svoje modele, pa je tako konačno na red stigla i Corsa koja ponosno nosi oznaku OPC.
Sama izvedenica ovog već svima jako dobro poznatog Opelovog malog automobila predstavljena je tijekom trajanja ovogodišnjeg salona automobila u Ženevi, kojom je prilikom u javnost stigla i službena objava, te najava kako najmanji Opel s oznakom OPC „uskoro“ stiže na tržište.
Pa eto, to se „uskoro“ ovih dana iz futura pretvara u prezent, zbog čega neće biti sretni samo lingvisti, već i svi ostali kojima se ovaj automobil dopao.
Pa idemo malo o tome…
Ako ću biti realan, moram za početak priznati kako baš i nemam neke pretjerano velike afinitete prema Opelovim modelima, no to ne znači da to pravilo. Dapače, postoji nekolicina iznimaka ili pak segmenata koji neke od modela čine svojevrsnim iznimkama takvog načina razmišljanja, u sklopu kojih se Corsa OPC oduvijek nalazi bez ikakvog razmišljanja.
Da, nisam baš siguran da bih ikada mogao „iskrcati“ oveću sumu novaca na automobil koji je malo veći od tenisice i pati od kroničnog podupravljanja, no otkad je prva generacija Corse s ovim logotipom posvećenim performansama stigla na tržište, mogu bez problema reći da mi je uz Fiestu najnovije generacije upravo Corsa OPC najljepši mali i papreni auto na tržištu.
Usporedbe radi, Ford Fiesta ST izgleda odlično, no pomalo feminizirane linije u kombinaciji s oznakom koja zlim jezicima može značiti nešto poput Stewart-Trevesovog sindroma jednostavno vidim kao razlog „protiv“. S druge strane, Francuzi imaju svoje „konje za utrku“, no Peugeot 208 Gti ne ostavlja dojam dorađenog modela sportskih aspiracija, dok Renault Clio RS i dalje koristi plastiku umjesto lima i u sklopu najnovije generacije izgleda poput jazavčara s Downovim sindromom, pa ni ta dva modela za mene nemaju „prolaz“.
Volkswagen Polo Gti izgleda odlično i u smislu performansi je apsolutno uvjerljiv u svim segmentima, no kako poslovično škrtom proizvođaču iz Wolfsburga treba nadoplaćivati čak i neke najosnovnije stvari, Polo Gti me kao model privlači toliko, da bi radije dodao par tisućica viška i kupio Golf s istom oznakom.
Opel je u tom slavnom segmentu „baby-trkača“ oduvijek nudio alternativu, te koliko mi je poznato do danas nema Corse koja na sebi nije imala oznaku Gsi ili OPC. Samim time su adolescenti s „fudbalerkama“ i hlačama „u mrkvu“ još od osamdesetih godina prošlog stoljeća mogli uživati u malom i brzom Opelu, pa zapravo veseli kako ta priča o brzim varijacijama na temu Corse traje i dan-danas.
Doduše, Corsa Gsi je oduvijek bila pomalo sramežljiva po pitanju snage i u pravilu su svi drugi proizvođači malih i brzih automobila tog vremena raspolagali s više snage u sklopu motora, no takav slučaj u današnje vrijeme više nije aktualan.
Naime, Corsa OPC najnovije generacije raspolaže s ukupno 207 konjskih snaga, što je pak za sedam konja više od Clia RS, deset više od Fieste ST i čak petnaest više od Pola Gti.
Samim time Corsa OPC u svojoj najnovijoj inkarnaciji ispada najjačim automobilom u klasi, no s obzirom na poznavanje Opelovih jakih modela, moram priznati da sam u tom dijelu priče itekako skeptičan.
Razlozi mojoj skeptičnosti uobličeni su u dvije apsolutno nepoželjne situacije u koje su Opelovi OPC-modeli vrlo rado stavljali svoje vlasnike.
Prva je uobličena u tzv. „Torque steer“, odnosno u prijevodu na hrvatski jezik bjesomučno čupanje volana iz ruku pri samoj pomisli oko naglog pritiskanja papučice gasa do kraja, dok je druga uobličena u iznimne sklonosti Opelovih OPC-modela prema katastrofalnom i ubojitom podupravljanju.
Zbog te dvije problematične stavke u cijeloj priči (i zbog apsolutno savršenog ovjesa) Ford lako preuzima mjesto favorita među malim automobilima, te Opel pada na zadnje mjesto u sklopu aktualne konkurencije malih i „paprenih“ modela.
No glavni i odgovorni ljudi iz Opela još su na press-konferenciji održanoj u Ženevi novinarima pojasnili kako se itekako poradilo na tome svemu, te kako u smislu nove Corse OPC svim tim problematičnim navodima više nema mjesta.
Recimo da im vjerujem, no skepticizam je i dalje prisutan dok ne provjerim u praksi.
Dakle, 1,6-litreni Turbo-motor raspolaže s ukupno 207 konja koje u obliku 245 Nm maksimalnog okretnog momenta prenosi na cestu. Samim time je u rukama onih koji znaju što i kako rade za volanom Corsa OPC bez problema od stanja savršene statike do stotinu kilometara na sat ubrzava za 6,8 sekundi, te nastavlja ubrzavati sve do 230 km/h.
No Corsa OPC izuzev performansi nudi i poprilično zavidnu hrpicu opreme zbog koje će se genijalci iz Peugeota poželjeti međusobno izranjavati noževima za putar, dok će Nijemci iz Wolfsburga morati još jednom razmisliti kolika je stvarna vrijednost držača za čaše.
Zašto? Jednostavno zato što u popisu opreme s kojim raspolaže Corsa OPC postoji oveća količina sportskih komponenata koje djeluju u savršenom balansu s onima koje podrazumijevaju luksuz.
Naravno, kako je to već poslovično slučaj, ne pada mi napamet nabrajati ih i time odrađivati besplatan PR-servis za Opel, no u svakom slučaju je vrijedno spomenuti komponente poput sportskih sjedala koje potpisuje tvrtka Recaro i „infotainment“ sustava najnovije generacije koji dolazi direktno iz Amerike (što ne mora nužno značiti nešto dobro, no s obzirom na kontrole kvalitete i sustavnu reviziju Opelovih stručnjaka ipak mislim da će biti).
Od opreme koja će biti zanimljiva vozačima (a ne samo pozerima na Opelovim forumima diljem svijeta) vrijedi spomenuti kompletno novu šasiju koja je apsolutno usmjerena prema fleksibilnosti.
To u prijevodu znači da je ista dovoljno kruta da tijekom brze automobil ostaje neutralan, dok s druge strane u nekom normalnijem režimu rada postoji i zamjetan faktor udobnosti.
Tome naravno pomaže i FSD (Frequency Selective Damping) sustav ovjesa, koji je sposoban čak i za jedan mali automobil s poprilično velikim 18-inčnim kotačima vožnju gradom učiniti „udobnom“.
Kočenje također ne predstavlja problem, jer se za taj dio posla pobrinula tvrtka Brembo, koja je posebno za Opel osmislila kočioni sustav visokih performansi, pa izuzev velike snage i uvjerljivih performansi pri kretanju isto vrijedi i za situacije u kojima se na statiku stavlja poseban naglasak.
Uglavnom, iako su prethodne generacije brzih Opela uvijek imale svojih problematičnih strana, vjerujem da se na to ne može tvrdoglavo i bezdušno udariti osudom.
Dapače, Opel se već godinama trudi zasjati u jednom sasvim drugačijem svjetlu od onog na koje su navikli ljubitelji Volkswagenovih modela iz devedesetih, pa kako svaki trud ipak treba cijeniti, zapravo ne čudi kako usprkos čestom manjku afiniteta prema Opelovim modelima ipak cijenim ovaj mali auto.
Zasad je i to sasvim dovoljno, zar ne?!
