(Još jedan) dokaz da Kinezi nisu normalni
U eri „poštivanja različitosti“, sve sile „ljudskih prava“ i ostalih floskula s kojima se svijet opterećuje iz dana u dan, Kineze to očito ne zanima, jer tijekom posljednjih godina doslovce idu iz diskriminacije u diskriminaciju.
Prije nekoliko mjeseci sam se kroz jedan tekst na portalu dotakao Kineza i njihove odluke da se „zbog zaštite digniteta salona automobila u Shanghaiu“ (ili nekog sličnog idiotskog i šovinističkog razloga) ukinu hostese kraj izloženih automobila.
To naravno vidim kao izuzetno krivi potez od strane kineskih vlasti i organizatora sajma, i to iz nekoliko razloga.
Za početak bih naveo onaj tipično muški, koji podrazumijeva poslovicu koja kaže da „uz lijep automobil uvijek paše i lijepa žena“, što u prijevodu znači da uvijek postoje oni koji će čak i najgluplji i najružniji automobil „okinuti“ s kamerom ukoliko kraj njega stoji lijepa žena.
Drugi je razlog sasvim ekonomskog tipa, jer se takvim pristupom brani zapošljavanje hostesa kojima bi zarađeni novac mogao itekako dobro doći, dok treći razlog podrazumijeva svojevrsnu spolnu diskriminaciju koja je u 21. stoljeću nešto ne samo nepotrebno, već i jadno.
Kada sam tu vijest pročitao i objavio, nisam mogao vjerovati koliko zatucanost u Kini može zastraniti u ekstreme, no kako u ovom momentu stvari stoje, Kinezi na vlasti otišli su još koji korak dalje i prema najavama izuzev zabrane pristupa hostesama aktualizirana je i zabrana pristupa prostoru sajma i za djecu.
Objašnjenje cijele priče od strane (očito) poremećenih pripadnika vlasti te zemlje koji su je dogovorili i izglasali još uvijek nije stiglo, no iskreno čisto sumnjam da bi dotično moglo ponuditi ikakve logične razloge, već bi samo moglo dodatno potvrditi jednoumlje i zatucanost koja u tom dijelu svijeta (očito) itekako vlada.
Mislim, razumljivo mi je da djeca u Kini nisu kupci automobila i nemaju svoje izvore prihoda (poput npr. djece koja nerijetko „rade“ u tamnim i sporednim uličicama Bangkoka). Jasno mi je i da djeca ne razumiju pojam vrijednosti i cijene nečega što diraju, pa se na pojedinim automobilima mogu naći manja oštećenja, no ukinuti pristup djeci na neku takvu manifestaciju smatram diskriminacijom za koju jednostavno nema opravdanja.
U krajnjoj liniji, ako je već cijela priča osmišljena da bi potencijalni kupci mogli bez distrakcija razgledavati modele automobila razmještene po paviljonima i izlagačkim prostorima unutar njih, onda bi tamošnji vlastodršci trebali shvatiti da za velik broj klinaca fascinacija automobilima kreće od malih nogu.
Samim time tijekom odrastanja i ti klinci postaju zaljubljenici u pojedine marke i modele, te ultimativno i kupci, što je uostalom i krajnji cilj svake takve manifestacije.
No takvo je razmišljanje očito ispravno samo u nemoralnom svijetu zapadnjačke civilizacije, od kojeg kineske vlasti kroz praksu degradiranja i dvostrukih mjerila na vrlo vidljiv način peru ruke i bez ikakvog problema izglasavaju ovakve zakone od kakvih se svakom normalnom čovjeku diže kosa na glavi.
To je naravno poražavajuće za svakoga tko je ikada s guštom pogledao ženu na nekoj takvoj manifestaciji, no isto tako je poražavajuće i za svakog roditelja koji je takvim regulativama stavljen izvan liste poželjnih posjetitelja sajma samo zato što sa svojim djetetom želi provesti vrijeme šetajući između izlagačkih prostora i razgledavajući automobile.
Ne znam kakve će reakcije biti od strane našeg cijenjenog čitateljstva, no ako se mene pita, takav način razmišljanja i takav razvoj situacije za mene su jednostavno sramotni i to je zapravo sve što je potrebno reći kao zaključak.
