Report – Brzi, žestoki i skroz mokri

Moram priznati da je proces smišljanja kako uopće započeti ovaj report bio itekako kompliciran, no nadam se da ću barem malo uspjeti približiti sve što se ovog vikenda događalo na bojnom polju ZTC-a u Velikoj Gorici.

Svatko tko je makar pokušao organizirati tulum u stanu itekako je svjestan kako su pripreme oko same organizacije bile komplicirane i teške – od tjeranja staraca iz kuće (što je već samo po sebi jako teško), preko odabira muzike (jer ako bude previše stiskavaca, pola tuluma će se preseliti u sobu od staraca kojih nema doma), a cuga je uvijek problem (jer ukusi su ipak različiti, zar ne?!). Dakle, kad se sve zajedno zbroji i oduzme, uvijek će biti onih koji po cijeloj priči pljuju i nečime nisu zadovoljni.
Ukoliko jednu organizaciju utrke ubrzanja zajedno s popratnim sadržajima usporedimo s tulumom (a usporedba je manje-više u redu), dalje nije ni potrebno objašnjavati na koliko se potencija mjeri onaj dio s zbog nečeg nezadovoljnim ljudima.

Do današnjeg dana organizirano je na desetke utrka ubrzanja diljem Hrvatske i ama baš na svakoj je bilo nekih "problema". Neki poput nedostatka ograde, (pre)skupe cuge i klope, te manjka dodatnih sadržaja bili su opravdani od strane ljudi, no upravo takve stvari se najčešće ni ne spomenu. Dapače, ono na što se većina buni uvijek je manje-više trivijalno i retardirano do beskraja.
Konstatacije i pobune na individualnoj bazi oko prevelike vlage, vrućine, visoko pokošene trave, previše glasnih automobila i "krive" muzike na cjelokupnom eventu samo su jedan mali djelić kompletnog dijapazona sveopćeg idiotizma od strane ljudi koji nikad nisu organizirali ni kavu s ekipom, a sa svime time se jedan organizator treba boriti.

No pustimo sad sve to skupa, jer takvih je ljudi i situacija uvijek bilo i ako ćemo po onoj staroj narodnoj koja kaže kako "nikad ne možeš ugoditi svima" sve zapravo postaje jasno koliko i nebitno.

Ono što se ovaj vikend održavalo na prostoru Zrakoplovno-tehničkog centra u Velikoj Gorici za auto-entuzijaste je jednostavno raj na zemlji. Ljudi koji preko zime po cijele dane vise u garažama sastavljajući istovremeno kraj s krajem i svog metalnog ljubimca ima itekako puno i to se iz godine u godinu dokazuje kroz sve više i više natjecatelja i automobila koji se pojavljuju na malobrojnim eventima takvog tipa kroz sezonu. No ono što je u svemu zajedno zapravo bitno svodi se na entuzijazam – kako vozača, tako i organizatora i prateće ekipe.
Naravno, uvijek će biti onih koji će reći "za toliko para se moglo organizirati nešto kako treba", no takvi će biti opako u krivu, jer organizatori ovakvih evenata nerijetko daju vlastitu lovu kako bi osigurali dvodnevnu oktansku zabavu svima koji žele sjesti u auto i "namazati" nekoga u procesu guštanja na nešto više od 400 metara ravne staze.

Dakle, spomenuti event "Brzi i žestoki" u svojem trećem izdanju održao se ovog vikenda, točnije 25. i 26. ovog mjeseca na prostoru ZTC-a u Velikoj Gorici…i to više nije ništa novo. No ono što jest, jednostavna je činjenica da se event održao u skoro nemogućim uvjetima i u smislu vremena i financija koje su ga pratile od same ideje oko nastajanja do realizacije.

Vrijeme organizatorima nikako nije išlo na ruku i zapravo se od samog početka računalo na to da bi se utrke mogle vrlo lako odvijati između pljuskova, a upravo tako je i bilo.

Već u subotu ujutro teški oblaci činili su mokri san za bilo koga s foto-aparatom u ruci i namjerom okidanja impresivnih fotografija, no s druge strane istovremeno i noćna mora za organizatore koji su se pribojavali onog najgoreg što se na utrci ubrzanja može dogoditi, a to je jednostavno kiša.

No kiši nije bilo moguće doskočiti, pa se unatoč bojazni da bi u tili čas sama staza mogla biti prekrivena slojem vode krenulo u prve treninge. Nakon treninga uslijedile su kvalifikacije, a po završetku kvalifikacija, tj. nakon pauze prije početka same utrke po vremenskim indeksima (tj. klasama), uz malu distrakciju u obliku jedne poprilično nadarene plesačice na "štangi", cijela je priča krenula svojim tijekom.

Gentlemani su startali svoje "enđine" i krenuli se boriti za prevlast unutar svojih klasa, te je publika i opet imala što za vidjeti, no nažalost sam početak utrke nije nastavljen u istom tonu, jer je u jednom momentu počela padati kiša. Doduše, kiša je brzo prestala i staza se krenula sušiti – što sama od sebe, što uzrokovana nekolicinom onih najentuzijastičnijih s popisa natjecatelja koji su vodu odlučili istjerati brzim prolascima po stazi kako bi je što je prije moguće osušili i nastavili s natjecanjem. Tako su nakon završenog procesa sušenja staze odvožene klase 16, 15, 14 i 13, te uz pokoji krivi start i "probijanje" vremena čak i te većini gledatelja pomalo nezanimljive klase učinile atraktivnima.

S obzirom na to da se prema novim pravilima na ovoj utrci "probijanje" vremena za svaki poseban automobil (tj. natjecatelja) u sklopu određene klase bazirane na postignutom vremenu ne dopušta do samog finala (u kojem je dozvoljeno "probijanje" od tek 0,2 sekunde bez diskvalifikacije), stvari su se pomalo zakomplicirale i određen broj natjecatelja sklonih kalkulacijama bio je diskvalificiran iz daljnjeg tijeka natjecanja. No to nije spriječilo publiku da odabere i navija za svoje favorite.

Istini za volju, s obzirom na to da domaći mediji auto-entuzijaste (pre)često nazivaju divljacima i nitko ne prati scenu kakva ona zapravo jest, većina vozača na ovakvim utrkama zapravo su svijetu poprilično anonimni i zapravo se afiniteti publike nerijetko vežu uz simpatije prema određenom modelu ili marki automobila. Stoga nimalo ne čudi kako baš oni natjecatelji u najmanjim i najneuglednijim automobilima u pravilu uzimaju najviše pozornosti gledateljstva. Primjer tome je i sam organizator, g. Dario Ljubičić koji se na utrkama ovakvog tipa u "zlatno doba" uličnih utrka pojavljivao u svom Fići i većinu konkurencije jednostavno jeo za doručak, a takva se priča nastavlja i dan-danas. Kao primjer tome ponudio bih situaciju u sklopu koje je najveći pljesak i ovacije za vrijeme subotnje utrke pokupila jedna poprilično izobličena "Peglica" koja je mjeru uzela ni manje ni više nego jednoj Corvette C6. Dakle, oni "slabiji" i dalje u našim krajevima djeluju simpatičnije od onih jačih, što je zapravo sasvim u redu.

Zapravo je u subotu cijelo vrijeme nebo prijetilo svojim sivilom uz tek pokoju plavu rupicu koja se tu i tamo pokazala na obzoru, i taman kada se pomislilo da će kiša mimoići ZTC, dogodilo se ono najgore – pljusak. No ovaj pljusak zatvorio je nebo sa svih strana i utrka se za glavne aktere najbržih klasa jednostavno nije mogla održati, jer u krajnjoj liniji kontrolirati automobil od 600-700 i više konjskih snaga u takvim uvjetima jednostavno nije moguće, što organizatori itekako dobro znaju. Zato je odluka pala na veliku žalost svih prisutnih na i oko same staze.

Naravno, većina vozača bila je razočarana, no druge opcije nije bilo, pa su je neki od vozača i njihove prateće ekipe odlučili izmisliti nakon pive-dvije pod šatorom dežurnog ugostitelja. Taj dio zapravo i ne bi bilo potrebno posebno napominjati da jedan od vozača nije izmislio najgluplju moguću opciju i pijan kao deblo sjeo u svoj automobil s idejom oko prolaska-dva stazom prije nego se ode doma trijezniti.

Epilog tog dijela priče je jedan oštećeni branik, jedan oštećeni bok automobila u kojem je gdin. Promil sjedio i pritiskao papučicu gasa, te hrpa napetih zaštitara, policajaca i jedan organizator ostavljen u čudu. No s obzirom na to da ionako jedna druga stara narodna kaže kako "nevolja nikad ne dolazi sama", s tim je nemilim događajem brzo završeno i isto toliko je brzo isti pao u zaborav.

Iako smo još u petak na malom tulumu dobrodošlice, održanom u klubu Choice uz rundanje pivama na spomen kiše spominjali Bogove utrka koji nas čuvaju od elementarnih nepogoda, te odmahivali rukom i cerekali se, već su subotnje vremenske prilike bile dovoljne da se ozbiljno zabrinemo oko nastavka cijele priče. No briga i opet nije pretjerano puno pomogla, jer je nedjelja sa sobom donijela još kiše u nenormalnim količinama, što je (naravno) većinu ekipe otjeralo sa staze već u ranim jutarnjim satima.

Kada sam sa svojom ekipom iz udruge "podočnjak" stizao na stazu, tj. oko osam sati ujutro, veliki dio parka vozača već je zjapio prazan, a tu i tamo sam ugledao i pokoji kamion na koji su se užurbano utrpavali automobili onih koji sa ZTC-a trebaju stići u svoju državu. No ipak se pod šatorom ugostitelja uz hrpetinu slatkih punjenih peciva našla još nekolicina onih najupornijih i najoptimističnijih natjecatelja koji su čekali da kiša prestane i da konačno sebi i svojim automobilima daju malo zasluženog oduška.

Iz sata u sat je izgledalo kao da kiša neće stati više nikad i taman kada sam s ekipom počeo razgovarati o ideji odlaska nekamo na toplo, kroz vjetrom raširene spojeve platna od šatora primijetio sam desetak automobila koji su prema mojoj prosudbi očito došli na onaj drugi nedjeljni dio eventa pod nazivom "Style Society".

Naravno, kako lijenost na takvim događanjima nikad nije dio opisa posla, zajedno s ekipom zaputio sam se prema parkingu na kojem se spomenuti statični dio eventa trebao odvijati.

Pod šatorom inače rezerviranom za suce i administraciju našlo se tridesetak zbunjenih i pokislih ljudi koji su tamo jednostavno čekali nekoga da im objelodani jesu li zapravo (s obzirom na kišu) došli na natjecanje ili podvijena repa moraju otići kućama, pa kako smo stigli, naravno da su krenula pitanja oko te tematike.

Pogledavši van šatora bio sam siguran da se ništa u nedjelju neće odvijati na prostorima ZTC-a, odnosno barem ništa što podrazumijeva pojmove automobila i natjecanja u istoj rečenici – bilo u statičnom ili dinamičnom smislu, no vrativši pogled u šator jednostavno nisam imao srca kiši mahnuti bijelom zastavicom i odustati od održavanja najavljenog natjecanja u stylingu. Tako je svima pod šatorom postavljeno pitanje žele li zajedno s nama kao organizatorima sudjelovati u jednom poprilično mokrom natjecanju, te je u maniri prave demokracije "palo" glasanje. Rezultatno stanje svelo se na jednu jedinu rečenicu "Nama kiša ne smeta", te je donesena odluka da se taj statični dio eventa održava makar u roku pola sata počele padati i sjekire.

Natjecatelji su krenuli prema svojim automobilima, suci su ih krenuli parkirati na prostor natjecanja (pri tome izbjegavajući lokve dubine prosječnog potoka) i sve je nekako krenulo u smjeru optimizma i dobre volje. No tu priča ni približno nije stala.

Naime, unutar sljedećih sat vremena na prostor održavanja eventa počelo je pristizati još automobila. Neki su stigli s ekipom, a neki pak sasvim sami u nadi da se nešto na ZTC-u ipak događa, no realno gledano nitko tog jutra (uključujući i nas organizatore) nije očekivao da će se održati natjecanje. No takav je bio plan, entuzijazam je bio uključen "na najjače" i odstupanje i odustajanje od natjecanja jednostavno nije bilo opcija.

Kao epilog priči oko konstantnog pristizanja natjecatelja na prostor namijenjen natjecanju skupilo se četrdesetak automobila raznoraznih registarskih oznaka. Neki su stigli iz toplih kreveta tek nekoliko kilometara od ZTC-a, a neki su pak stigli iz BiH, što je s jedne strane možda i nebitno, no s druge ipak govori o visokom stupnju entuzijazma tih ljudi koji je istovremeno usmjeren prema njihovim automobilima kao i natjecanjima na kojima se pojavljuju s njima. No nisu samo natjecatelji bili entuzijastični prema svemu, već je na isti način razmišljala i novopečena posada sudaca ove serije natjecanja.

Realno gledano, većina očiju "sa strane" reći će kako su styling-natjecanja zapravo dosadna, jer automobili samo stoje, ne bacaju se "po boku" s jedne strane na drugu i slično, već samo dobro izgledaju. Dakle, s obzirom na to da sam mišljenja kako nema nekog pretjeranog smisla pokušavati objasniti drugačije, konstatacija bi u tom dijelu priče bila kako je sam tijek natjecanja možda i nebitan prosječnom čovjeku. No s druge strane skoro četrdeset vlasnika nekih od najljepših automobila u državi i šire na bini su uz konstantne provokacije ćelavog voditelja programa pričali jednu sasvim drugačiju priču – onu u kojoj sami automobili i sve ono što se na njih ušarafilo kroz godine možda i nisu toliko bitni kao neka nova iskustva, nova poznanstva, prijateljstva i prije svega dobra zezancija – a toga je u nedjelju čak i u najgorim mogućim vremenskim uvjetima bilo napretek.

Iako sam u jednom momentu spomenutom ćelavcu ukrao mikrofon da bi se u maniri Vlade Kalembera (odnosno njegovog glasa) obratio svim natjecateljima i zahvalio na dolasku, još ću jednom to učiniti. Jer kako sam sasvim spontano rekao još po završetku nedjeljnog natjecanja, doći u ovakvim uvjetima i podržati jednu organizaciju koja se već godinama trudi entuzijastima ovakvog tipa barem pokušati dati razlog da se šarafljenjem po svojim automobilima iz godine u godinu bave, veliki je kompliment. Dapače, toliko velik da u datom momentu definitivno zaslužuje još jednom reći jedno veliko "hvala" svima koji su bili dio toga – ne samo na vodom pokrivenom parkingu, već i na stazi i oko nje, jureći kao da sutra ne postoji.

Prognoze oko daljnjeg održavanja ovog malo nezavisnijeg dijela automobilističke scene u HR nažalost ne postoje, no iako u ovom času stvari izgledaju nemoguće u smislu planiranja jednog novog druženja pod nazivom "Brzi i žestoki", ipak postoji dio mene koji se nada najboljem čak i u skoro nemogućim uvjetima, kada je novaca sve manje i sve nekako odbija ići na ruku organizatorima ovakvih okupljanja uz automobile.

Dakle, optimizam, želja i volja prevladavaju u smislu entuzijazma umjesto prema jalu, drami, te općenito niskim strastima i ciljevima kakvima su mnogi danas skloni, a hoće li se i kada opet održati najbrža i najžešća utrka ubrzanja u regiji pokazat će vrijeme.

TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: Ivan "IGloo" Gluhak (za AK Brzina)