Report – Brzi, žestoki i skroz mokri
Moram priznati da je proces smišljanja kako uopće započeti ovaj report bio itekako kompliciran, no nadam se da ću barem malo uspjeti približiti sve što se ovog vikenda događalo na bojnom polju ZTC-a u Velikoj Gorici.
Svatko tko je makar pokušao organizirati tulum u stanu itekako je svjestan kako su pripreme oko same organizacije bile komplicirane i teške – od tjeranja staraca iz kuće (što je već samo po sebi jako teško), preko odabira muzike (jer ako bude previše stiskavaca, pola tuluma će se preseliti u sobu od staraca kojih nema doma), a cuga je uvijek problem (jer ukusi su ipak različiti, zar ne?!). Dakle, kad se sve zajedno zbroji i oduzme, uvijek će biti onih koji po cijeloj priči pljuju i nečime nisu zadovoljni.
Ukoliko jednu organizaciju utrke ubrzanja zajedno s popratnim sadržajima usporedimo s tulumom (a usporedba je manje-više u redu), dalje nije ni potrebno objašnjavati na koliko se potencija mjeri onaj dio s zbog nečeg nezadovoljnim ljudima.
Do današnjeg dana organizirano je na desetke utrka ubrzanja diljem Hrvatske i ama baš na svakoj je bilo nekih "problema". Neki poput nedostatka ograde, (pre)skupe cuge i klope, te manjka dodatnih sadržaja bili su opravdani od strane ljudi, no upravo takve stvari se najčešće ni ne spomenu. Dapače, ono na što se većina buni uvijek je manje-više trivijalno i retardirano do beskraja.
Konstatacije i pobune na individualnoj bazi oko prevelike vlage, vrućine, visoko pokošene trave, previše glasnih automobila i "krive" muzike na cjelokupnom eventu samo su jedan mali djelić kompletnog dijapazona sveopćeg idiotizma od strane ljudi koji nikad nisu organizirali ni kavu s ekipom, a sa svime time se jedan organizator treba boriti.
No pustimo sad sve to skupa, jer takvih je ljudi i situacija uvijek bilo i ako ćemo po onoj staroj narodnoj koja kaže kako "nikad ne možeš ugoditi svima" sve zapravo postaje jasno koliko i nebitno.
Ono što se ovaj vikend održavalo na prostoru Zrakoplovno-tehničkog centra u Velikoj Gorici za auto-entuzijaste je jednostavno raj na zemlji. Ljudi koji preko zime po cijele dane vise u garažama sastavljajući istovremeno kraj s krajem i svog metalnog ljubimca ima itekako puno i to se iz godine u godinu dokazuje kroz sve više i više natjecatelja i automobila koji se pojavljuju na malobrojnim eventima takvog tipa kroz sezonu. No ono što je u svemu zajedno zapravo bitno svodi se na entuzijazam – kako vozača, tako i organizatora i prateće ekipe.
Naravno, uvijek će biti onih koji će reći "za toliko para se moglo organizirati nešto kako treba", no takvi će biti opako u krivu, jer organizatori ovakvih evenata nerijetko daju vlastitu lovu kako bi osigurali dvodnevnu oktansku zabavu svima koji žele sjesti u auto i "namazati" nekoga u procesu guštanja na nešto više od 400 metara ravne staze.
TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: Ivan "IGloo" Gluhak (za AK Brzina)