Dodge – “paklena maca” kreće u lov

Kada netko u novije vrijeme u kontekstu tzv. "Muscle Car" automobila nove generacije spomene svoj predmet obožavanja, najčešće se tu radi o Fordovom modelu Mustang, ili pak Chevrolet Camaru. No što je s automobilom koji je otpočeo tu novokomponiranu retro-furku koja trese američku auto-industriju?

Američka industrija koja podrazumijeva svijet na četiri kotača zapravo je jako čudna i prosječnom čovjeku apsolutno nerazumljiva. Nema smisla generalizirati, no u obliku američkih automobila nerijetko se zapravo podrazumijevaju pojmovi poput nevozljivosti, nenormalno visoke potrošnje okamenjenih životinja i predimenzioniranih modela i sva sila nepotrebne opreme kakvu u zemljama starog kontinenta jednostavno nema teoretske šanse pronaći u sklopu jednog automobila.
Dakle u maniri prijašnjih zaključaka proteklih mjeseci, eto još jednog koji bi glasio kako američki automobili zapravo izvan SAD-a nemaju što tražiti, jer ih nitko normalan ne želi.

Dotičan zaključak je ispravan u smislu onog realnog dijela koji podrazumijeva skupo gorivo, standardizaciju koja podrazumijeva uže prometne trake i parkirna mjesta, te hrpu zavoja koje se na nama domicilnom kontinentu mogu pronaći, no s druge strane svaki oktanoglavac na svijetu u smislu automobila ima i onaj apsolutno nerealan dio, a u mojoj knjizi mjerila američki automobili imaju jedno jako posebno mjesto i mogu bez problema reći kako dotične obožavam.

Kada se spomenu nazivi poput Camaro, Corvette, Mustang, Charger, Challenger, Firebird i slični, uvijek je asocijacija na nešto moćno i istovremeno nepredvidljivo (da ne kažem neupotrebljivo), no čari u smislu tih modela nimalo ne fali. Počevši od raznoraznih filmova uz koje sam odrastao gledajući heroje i heroine kako uz gromoglasne zvuke V8 motora ogromnih zapremina lete unaokolo gradova i država, pa preko nekih vlastitih iskustava leđenja krvi u žilama izazvanog sirovim svađanjem cilindara i klipova pod haubom takvih motora, apsolutno mi je jasno da je većinu američkih automobila zapravo moguće nazvati "kramama", no obožavanje tih "krama" jednostavno nikada nije prestalo.

No vratimo se temi…

Naime, Mustang i Camaro se oko toga "kome je veći" posljednjih godina natječu u prvom planu, što na neki način zapostavlja automobil koji je u svojoj konceptnoj fazi zapravo pokrenuo taj retro-trend u sklopu kojeg su određeni modeli iz povijesti praktički teleportirani u sadašnje vrijeme. Naravno, radi se od automobilu pod nazivom Dodge Challenger.

Challenger je zapravo oku ugodan koliko i prosječna prostrijelna rana, a u vožnji se ponaša toliko dobro da je jasno zašto se spomenuta prostrijelna rana zapravo dogodila. To je "sportski" automobil napravljen po strogo američkoj recepturi koja podrazumijeva dijelove kočija i kamiona sklepane u američku varijaciju na temu onog što mi u Europi nazivamo "podvozjem".
Izvana gledano, sva sila vulgarnih detalja koji idejom prate moderna vremena i daju tom automobilu njegov "sportski štih", zapravo nemaju ni formu ni pretjerano izraženu funkciju, dok je iznutra najčešće riječ o jednostavnom klepanju dijelova s polica i uobličavanju takvog automobila u nešto što niti je oku pretjerano ugodno, niti ima ikakvog ergonomskog ili bilo kakvog drugog smisla.
No upravo zato je takve automobile zapravo jako lako obožavati, jer osim sve sile finih detalja kakve u smislu EU-automobila gledamo kao nešto sasvim normalno, istovremeno Ameri često nisu opterećeni ni s nekakvim stupidnim zakonima i legislaturama, te samim time nisu skloni kompromisu.
Doduše u slučaju američke tvrtke Dodge, tu su se tvorci započeli igrati i usred svega su se očito pomalo izgubili, jer je sam Challenger inicijalno zamišljen kao automobil koji bi trebao konkurirati nekim europskim proizvođačima, tj. sportskije orijentiranim modelima istih. Čisto zabave radi, konstatacija da je takav način razmišljanja istovremeno besmislen koliko i nepromišljen, s obzirom na to da su testovi pokazali kako jedan običan Mercedes C-klase na stazi za zajutrak jede Dodge Challenger u svojoj najjačoj verziji. Dakle od konkuriranja EU-modelima jednostavno nema govora. No što je s Mustangom i Camarom, tj. je li Challenger u smislu te konkretne konkurencije uspio odraditi posao?
Pa i ne baš.

S obzirom na sve veću popularnost Camara u obliku posljednje generacije, te Mustanga kao vječnog pretendenta na tron najbolje osmišljenog američkog automobila sa "Muscle Car" pedigreom, Challenger se tu uvijek nekako držao kao nevinašce u bordelu – naizgled upotrebljiv, no pomalo zbunjen i smiješan.
Problema koji su ostavljali takav dojam bilo je nekoliko, no najveća količina neozbiljnosti kojom je Challenger nastupao na tržište bila je usmjerena prema snazi.
Dok se Camaro i Mustang mogu pohvaliti snagom od 580 i 650 konjskih snaga u svojim najjačim verzijama, Challenger sa svojih 470 konja iz 6,4-litarskog HEMI V8 motora ispada smiješan i slabašan. No za razliku od spomenute konkurencije, čije ZL i GT500 verzije pod haubom imaju kompresore, Challenger ga nema. No uskoro bi se to moglo itekako promijeniti.

Naime, Dodge (odnosno Chrysler) prema posljednjim najavama priprema nešto što bi se trebalo od milja zvati "HellCat", a ukratko se pod tim imenom podrazumijeva potpuno novi 6,2-litarski HEMI V8 motor s dodatkom kompresora, posredstvom kojeg bi brojka koja podrazumijeva konje pod haubom s 470 trebala narasti na ukupno 640. No to nije sve.

Za početak uz svu tu novu snagu kojom bi Challenger u sklopu svoje najjače verzije trebao raspolagati u roku od nekoliko mjeseci, glavna i odgovorna osoba SRT-odjela, odnosno gospodin Ralph Gilles naglasio je kako su nužne i preinake po pitanju ovjesa, olakšavanja "baze" (pri tom vjerojatno misleći na karoseriju) i obnovljeni sistem prijenosa, što će reći da se na svemu zajedno užurbano radi.

Kada će konkretno "paklena maca" biti spremna pod haubom kompletno obnovljenog i revidiranog Challengera, još se konkretno ne zna, no bilo bi dobro da se to dogodi što je prije moguće, obzirom su ekološki svjesni Amerikanci (najvjerojatnije njih ukupno trojica) odlučili kako se još ove godine u smislu automobila treba ponovno revidirati zakon koji podrazumijeva emisijske plinove, što bi vrlo lako moglo "maci" uništiti svih sedam života i spremiti je na prašnjavu policu gdje je HEMI motor nekad davno već završio. No ovog puta sumnjam da bi se uskrsnuće moglo dogoditi, pa pretpostavljam da će se ekipa iz Chryslera požuriti s projektom u sklopu kojeg bi sam Challenger konačno trebao zaživjeti punim plućima.