Lotus – Konačni bankrot?

Neeeeeeeeee! Zašto? Je li svijet doista toliko okrutno mjesto, da na njemu nema mjesta za apsolutno najfascinantniju tvrtku koja je ikad postojala u svijetu brzine? Tužno, ali najvjerojatnije istinito.

Ako nekome od čitatelja treba pojašnjavati što znači ime Lotus u svijetu automobila, umjesto lekcije iz povijesti možda je dovoljno reći samo jedan pojam – zakon!
Od samih početaka filozofija laganog automobila savršenih voznih svojstava bez obzira na snagu motora, palila je bez ikakvog problema – od pedesetih godina prošlog stoljeća pa sve do dan-danas, kada Lotus u svojim pogonima proizvodi relativno malene i ekstremno sposobne automobile koji su performansama u smislu držanja ceste u stanju posramiti i mnoge veće tvrtke s puno jačim i nazivno bržim automobilima.
pa kako se onda dogodilo da ta legendarna tvrtka propadne?
Jednostavno – s jedne strane prevara, a s druge strane "sve za sve" filozofija koja svijet automobila itekako trese.
No da pojasnim…

Što se prevare tiče, njoj je kumovao gospodin Danny Bahar, inače direktor svemira u Lotusu prije nego što je tvrtka postala dio DRB-HiCom korporacije iz Malezije, te koji je ubrzo nakon preuzimanja tvrtke od strane spomenutog giganta jednostavnom provjerom poslovnih knjiga od strane šefova korporacije dobio otkaz i tužbu.
Od tog vremena ne zna se je li barem dio novaca vraćen u blagajnu tvrtke, no s obzirom na daljnji razvoj situacije izgleda da nije, s obzirom da je Vrhovni sud Velike Britanije nedavno objelodanio podatke kako Lotus-grupacija (koju sačinjavaju dijelovi kompletne tvrtke nazvani tvrtke Lotus Cars, Lotus Engineering i Lotus Motorsport) predaje papirologiju kojom se pokreće stečaj, tj. likvidacija svega što je u posjedu tvrtke u globalu.
Također se uz dugove prema nekim dobavljačima i slično spominju i ogromna dugovanja u smislu poreza, na što britanska vlada ne gleda nimalo blagonaklono. Dapače, iako se u ovom času još uvijek ne zna sa sto-postotnom sigurnošću hoće li Lotus doista otići u povijest, za sada nema sunca na tom dijelu neba, s obzirom da informacije koje pristižu iz tjedna u tjedan izgledaju sve lošije i lošije i s obzirom da ni prodajni rezultati nisu pretjerano sjajni.

No u tom dijelu se dovodimo do onog drugog dijela koji sam spomenuo, odnosno tzv. "Sve za sve" filozofije, od koje ni svijet automobila nimalo nije pošteđen. No što ta krnja filozofija u praksi znači? Jednostavno – ako ste npr. u šezdesetim godinama prošlog stoljeća htjeli biti cool, vozili ste sportski automobil s rukavicama na rukama, s obzirom da su volani najčešće bili drveni i sklizavi. Nije bilo zračnih jastuka, ABS-sustava, raznoraznih tehnoloških čuda kojima je olakšano kretanje, mijenjanje brzina ili neka slična savršeno normalna radnja. Dakle, takve automobile su na dužim relacijama mogli voziti samo ljudi kojima je vožnja nešto u životu značila.
S druge strane, hrpa "običnih" automobila koji su u ta vremena služili kao prijevozna sredstva, od prosječnih su ljudi zbog samog svog postojanja i problema koje su uz sebe (prije svega kvalitetom) vezivali, često činili pješake-dragovoljce koji nikako nisu bili zainteresirani voziti se na posao i prema vožnji, u općenitom smislu, nisu imali nikakvih afiniteta.
Dakle, slobodan sam zaključiti kako je u ta, danas minula vremena, automobil posjedovao određen sloj ljudi, tj. oni koji su prema svemu na četiri kotača gajili nešto više od same potrebe prijevoza.

Danas su stvari nešto drugačije, s obzirom da današnji sportski orijentirani automobil nije moguće zamisliti, a kamoli prodati bez sto i jednog (najčešće elektroničkog) pomagala u obliku parking-senzora, klima uređaja, radio-cd-dvd-usb-bluetooth-navi-ipod-ipad-multimedia-playera, sjedala s memorijama, kišnim senzorima, senzorima za svjetlo, pješake, noć, dan, sumrak, mjesečeve mijene i Puževe na cesti, kojima je poanta napraviti sportski automobil poželjan svima. U redu, jednim dijelom je jasno da u današnjem modernom i svime pomalo prezasićenom svijetu treba moći prodati nešto novo, ali da baš kompletno nezainteresirane ljude treba stavljati za volan automobila od 400-500 konjskih snaga, nekako mi se čini suludo.
No ja sam samo jedna kap u moru auto-industrije i njenih pobornika i kritičara, dok tržište ima svoju vlastitu politiku zbog koje apsolutno sportski orijentirane marke u sklopu čijih je automobila luksuz imati električne podizače stakala, jednostavno propadaju, jer ne prate krikove tehnologije i lijenosti prosječnog kupca.
I to je razumljivo s jedne strane, jer ako ćemo realno gledati priču, puno je lakše na kredit istovariti određenu sumu novaca za neko tehnološko pomagalo, nego npr. sjesti u automobil i naučiti voziti po snijegu ili mokroj podlozi, pa kasnije psovati tvorce svih tih tehnoloških novotarija kada im istekne rok trajanja i zbog prekida u radu i(li) isteka garancije dotičnu osobu za volanom zabiju u zid ili drvo.

Doduše, to je Pandorina kutija koju se u ovo današnje vrijeme pametnih telefona i priglupih ljudi često ne isplati otvarati, no svejedno mi je žao gledati kako jedna od najboljih, najinteresantnijih, najdugovječnijih i najtvrdoglavijih tvrtki u svijetu automobila, te ista ona koja je Jamesu Bondu podarila Esprit-podmornicu, a tisućama vozača osmijeh na licu u vožnji, jednostavno propada zbog manjka opreme u sklopu modela i loše poslovne politike koja je kulminirala prevarom.