Ovo su gluposti koje ljudi rade za volanom – 2. dio
U drugom dijelu priče o glupostima kakvima je većina za volanom itekako sklona donosimo još nekoliko stavki. Nisu pobrojane i nemaju red i program. Ali zajedno donose drugi dio priče za koju je tužno da je i u 2021. godini nismo skinuli s dnevnog reda…
Vožnja s telefonom u rukama:
Eto nam pošasti modernog doba… Društvene mreže i statusi na njima… „Selfie“ fotke zbog kojih će partner(ica) momentalno doživjeti orgazam ili će pak frendovi i frendice poplaviti od ljubomore… Slatke fotografije još slađih macica i peseka… Grupe u kojima se dijele sadržaji „ukradenih“ fotografija neke pjevačice, violinistice ili policajke… Igrice u kojima je bitno na vrijeme uzgojiti kupus ili sastaviti dva reda jabuka, ne bi li se dobio dodatan život ili neki bonus…
Sve su to gluposti s kojima su današnji vozači opterećeni. I sve redom nemaju nikakvog smisla u usporedbi s opasnostima koje vrebaju na svakom metru. Pogotovo u gradu, gdje ljudi procesu vožnje pristupaju kroz raznorazne varijable – od znanja, preko refleksa, karaktera i sveg ostalog čime se na dnevnoj bazi zabavljaju psiholozi.
Postoji jedna poslovica koja kaže „svaka gužva počinje s jednom budalom“. A mi smo jako skloni vjerovati da se „budala“ o kojoj je riječ nalazi za volanom s telefonom u rukama i okida „selfie“ ili tipka poruku.
Pa sad vi recite nalazite li se u toj poslovici ili ne…
Vožnja s brzinomjerom zakucanim prema maksimumu:
Budimo realni – za razliku od nekadašnjih vremena, u ovom današnjem manje-više svaki automobil može juriti 200 kilometara na sat. No to ne znači da bi tu sposobnost vozač trebao imati kao sveto pismo i držati se toga poput krpelja na koker-španijelu. Iako manje-više svaki automobil danas može ići 200 kilometara na sat, to svejedno ne znači da je svaki sposoban s tih 200 stati na vrijeme. Ili pak proći zavoj kako treba, bez da se prevrne na bok.
O tome prosječni vozač ili vozačica s teškom desnom nogom najčešće ne razmišljaju. A trebali bi. Jer jurnjava po cesti prvenstveno ovisi o sposobnosti automobila, vozača i uvjeta na cesti. I to kada zanemarimo one zakonske stavke, prometne znakove i svu silu ostalih detalja zbog kojih bi trebalo usporiti.
Stoga budite realni u procjeni karaktera automobila koji vozite. Zatim se zapitajte „mogu li ja to proći tako brzo“. A onda bacite oko na cestu umjesto na svoj mobilni telefon. I za pretpostaviti je kako ćete se odjednom voziti upola sporije. A samim time i sigurnije.
Vožnja s brzinomjerom zakucanim prema minimumu:
Krajnosti nikada nisu dobre. Jer za početak ne podrazumijevaju toleranciju. A kada i podrazumijevaju, ta se tolerancija svodi na jako mali postotak ili brojku. I zato nije dobro voziti niti pretjerano brzo, ali niti pretjerano sporo. Jer time gušite one iza sebe i indirektno ih tjerate na pretjecanje, ubrzavanje, psovanje ili neki sasvim sedamnaesti agresivan potez. Pretjerano spora vožnja u pravilu je rezervirana za one koji procesu vožnje pristupaju sa strahom. Pa kako strahu za volanom nema mjesta, tako bi možda bilo najbolje da se taj isti strah ostavi izvan automobila. Ili da vozač ili vozačica u strahu radije ostane doma ili kao suvozač.
Jer u protivnom slijede frustracije, pale se trube, lete srednji prsti i oni iza na sve moguće i nemoguće načine pokušavaju pretjecati. Najčešće agresivno i divlje.
I zato vozite bez straha i po mogućnosti normalnom brzinom. Tako je uvijek najbolje i najsigurnije.
Vožnja u stanju totalne iritacije:
Anglofili i oni koji se takvima osjećaju ovo stanje nazivaju „Road Rage“. Ili po naški rečeno „bijes na cesti“. I to je još jedna od stvari kojima za volanom nije mjesto.
Realno gledano, svi mi imamo fitilje. Neki su duži, a neki kraći. I svima nam kad-tad fitilji pregore do kraja, pa se iz sasvim normalnih ljudi pretvaramo u bijesne i proste degenerike koji vrište i vrijeđaju „žrtve“ koje su iz ovog ili onog razloga napravile nešto loše, nepromišljeno ili glupo tijekom vožnje.
Naravno da niti mi ovdje nismo imuni na takve situacije. Ali smo s druge strane svjesni granica i ne pada nam na um izlaziti iz automobila nasred ceste, ne bi li šakama ili palicama preko nečijeg lica pokušavali objasniti što je taj netko u prometu napravio krivo ili opasno.
Tu nažalost nema zakona koji bi vas mogao spriječiti da na takav način rješavate neke stvari. Ali zato postoji kućni odgoj koji ili imate ili nemate.
Pa ako nemate, slobodno i dalje budite agresivni majmuni, pa ćete kad-tad naletjeti na nekog većeg, jačeg i agresivnijeg majmuna koji će vam rukama pobrojati rebra. A ako ipak imate, sjetite se ovog teksta i možda vas prođe volja za deformiranjem nečijeg lica zato što nije „dao žmigavac“ ili nešto u tom stilu.
Vožnja s nogama na armaturi:
Dakle ajmo samo ukratko reći da ispred ovakvog načina vožnje u automobilu (za suvozača) stoji jedno veliko NE. I to iz nekoliko razloga…
Prvi je u tome što uslijed naglog kočenja bez ikakve najave od strane vozača tijelo može otići u totalno neprirodan položaj. I suvozač ili suvozačica bi mogli sličiti na perec, što nikome nije u interesu. Drugi leži u potencijalnim lomovima i krvarenjima, do čega bi moglo doći u gore navedenom slučaju naglog zaustavljanja bez prethodne najave. A s obzirom na to da nitko ne voli krv u automobilu, jer se teško čisti… Hm…
Treći je razlog ujedno i najvažniji. I svodi se na zezanciju koju smo kao klinci pričali jedni drugima. Uostalom, znate onu „Zašto noge smrde? Zato što rastu iz guzice“, zar ne?!
Dakle, noge smrde. I kao takvi smrdljivi i znojavi objekti nemaju što tražiti na armaturi.
Sve ostalo je manje važno.
Naravno da ima još toga. Jer npr. jesti sendvič s majonezom pri 150 na sat nije pretjerano uputno za bilo koga. Isto vrijedi i za nagla stajanja bez ikakvih naznaka zbog kojih u kralježnicu bez problema možete imati ugrađen nečiji branik ili prednji far.
Zatim je tu vožnja bez upaljenih svjetala po noći, što neki ljudi uporno rade. Jer ceste su osvijetljene, pa nema potrebe razmišljati.
Sve su to sitne ili manje sitne gluposti kakvima su vozači danas skloni. Ali ovo gore nabrojeno svodi se na najgluplje, najiritantnije i generalno najidiotskije moguće stvari s kakvima se na dnevnoj bazi susrećemo u prometu.
Stoga za kraj ovog teksta slijedi samo jedan mali apel: ljudi, nemojte za volanom biti pijani i drogirani, jer se time izravnavate s maloumnim kretenima kakvih ionako na svijetu ne fali. Ali uz to nemojte biti niti blesavi, prgavi, agresivni i samodopadni. Jer s jedne strane to baš i nema smisla, a s druge ćete time dugoročno gledano zasigurno spasiti sebe i dobar dio onih oko sebe. A to je uvijek veliki plus. Kako stanju u prometu i vozačkoj kulturi, tako i statistikama u sklopu kojih ne želite biti na strani onih „stradalih“.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
