Sviđa vam se Shelby? Pogledajte ovaj!
Niste nikada čuli za tvrtku Superformance? Eto vam prilike.
Amerika – zemlja slobodnih i dom hrabrih. Zemlja u kojoj svatko može biti ono što želi…bla, bla, bla… S obzirom na to da mi zelena karta (još uvijek) nije potrebna, ne bih dalje ulazio u dubioze oko Amerike i svega što je definira, jer u posljednje vrijeme često ispada da ni Amerika nije ono što je bila – pogotovo u smislu automobilske industrije.
Iskreno govoreći, Amerikanci nikada nisu znali napraviti automobil kako treba. Većina se njihovih modela svodila na mekane fotelje, još mekše dijelove ovjesa, te mali milijun repova i ostalih podsjetnika na borbene avione koji su iz ovog ili onog razloga svoje mjesto našli u sklopu dizajnerskog rješenja pojedinih dijelova automobila s oznakom „made in USA“.
Kada je Amerika krenula u pohod na sportske automobile, dotični su ispali nevozljivim i tek nazivno prijevoznim sredstvima koja su se s izuzev četiri kotača i (labavog) volana mogla pohvaliti i s nekim „macho“ nazivom. Uostalom, samo pogledajte kroz povijest i vidjet ćete gomilu gordih i opakih životinja poput Mustanga, Thunderbirda, Firebirda, Cougara i njima sličnih, te polu-borbenih i opako-zvučećih naziva poput Corvette, Chevelle, Toronado i sličnih. Samim time je čak i legendarne američke automobile često izuzetno teško voljeti, ali imidž glasnih, uglatih i opakih cestovnih nasilnika jednostavno je prevladao.
Iako Shelby Cobra Daytona po mnogočemu nije tipični američki automobil, onaj bitan dio recepture te fast-food zemlje je tu. Karoserija možda jest obla i nalik nekim europskim modelima tog vremena, ali pod predimenzioniranim poklopcem motora kucalo je srce masovnog ubojice, te je zbog toga ovaj automobil postao jednim od najpoželjnijih i najunikatnijih automobila svih vremena – i to ne samo u SAD-u, već i puno šire.
Naravno da u sklopu ovih aktualnih i pomalo kastriranih vremena, gdje je auto-industrija zapravo sivkasta kopija same sebe, automobili poput Shelby Cobre Daytona više ne postoje. No zato su tu raznorazni „tjuneri“ i restauratori koji su u stanju praktično podsjetiti na ta vremena strave i užasa, za kojima pravi auto-entuzijasti i dalje tuguju.
Uglavnom, tvrtka Superformance je prije nekog vremena na apsolutno najbolji mogući način odlučila proizvoditi podsjetnike na jedan od najposebnijih američkih automobila svih vremena.
U bazi se radi o automobilu koji je blagoslovljen od strane aktualnih vlasnika tvrtke Shelby American inc., te koji je dobrim dijelom sagrađen prema originalnoj recepturi s kojom je Cobra Daytona u ono vrijeme dolazila na tržište. No za razliku od tadašnjih malobrojnih primjeraka ovog modela, ovaj s potpisom tvrtke Superformance izuzev retro-izgleda dolazi i sa svom silom modernih dijelova koji ovaj automobil čine rehabilitiranim ubojicom, tj. realno upotrebljivim automobilom.
Motor je klasičnih američkih gabarita, odnosno jednom riječju ogroman. Radi se o Fordovom 351 Windsor V-osmaku zapremine 5,8 litara iz kojeg je ekipa unutar zidova tvrtke Superformance izvukla nekih 525 konja i nekih 720 Nm maksimalnog okretnog momenta (buraz).
Znam da to možda sve skupa ne zvuči pretjerano puno, no za automobil koji (u današnje vrijeme) broji tek nešto više od 1,100 kilograma ukupne mase ispada sasvim dovoljno da vozaču izuzev ušiju od rada odustanu oči i barem jedno plućno krilo.
Iako tvrtka Superformance ne navodi brojke vezane uz ubrzanje i maksimalnu brzinu, to zapravo i nije važno, jer poanta i nije u tome. Dapače, to su brojke s kojima se u današnje vrijeme (pogotovo) hvale neki proizvođači sportskih i super-automobila, ne bi li na karti ostali zapamćeni po nečemu, dok za ovu retro-modernu izvedenicu Cobre Daytona takvi podaci jednostavno nisu bitni.
Ono što pak jest, svodi se na detalje zbog kojih bi se na ovaj automobil moglo gledati kao na svojevrstan vremeplov, a ova Cobra to prati u stopu – baš kako to i treba biti.
Karoserija na sebi nema nikakve nepotrebne detalje, te je cijela priča oko ovog automobila zaokružena upravo onako kako i treba biti – jednostavno, čisto i u obliku podsjetnika na neka od najslavnijih vremena američkog auto-sporta.
Sam automobil ima svesrdnu podršku od strane tvrtke koja ga je inicijalno i predstavila na tržište, a onda je tu i nekolicina tvrtki koje danas u svijetu brzine i performansi ima posebno mjesto.
Uostalom, tu je za početak prisutan Roush, a zatim i Bilstein, Nitto, te još nekolicina svjetski poznatih imena čiji su dijelovi poslužili za bazu komponenata koje ovaj automobil dovode do perfekcije.
Doduše, čisto sumnjam da su Peter Brock i Bob Negstad kao tvorci originalnog Cobra-čudovišta imali u planu da njihov uradak doživi ovakvo izdanje čak pedeset godina kasnije, ali to već samo po sebi za ovaj automobil daje dovoljno na težini.
E sad…za sve one koji misle kako čovjek iz sebe mora napraviti invalida kako bi si priuštio ovaj retro-manični podsjetnik na najluđi Shelbyjev automobil svih vremena, rekao bih da takvo razmišljanje nije ispravno. Dapače, za razliku od nekih drugih restauratora i modifikatora povijesti na četiri kotača, ova Cobra Daytona ispada akcijskim artiklom, jer cijena ne prelazi 165,000 dolara.
OK…razumijem da je iz naše perspektive i ta cifra jednostavno enormna, no kada se prisjetimo automobila poput Eagle Roadstera i cijene od pola milijuna funti, ili pak nekog Singerovog Porschea, čije cijene nerijetko prelaze 400,000 dolara, Superformance Cobra Daytona ispada povoljnim automobilom – tim više što je ideja da ovaj automobil može poslužiti za svakodnevnu upotrebu.
Dakle, kad se sve zajedno zbroji i oduzme, te podijeli s dva i dovede na 48. potenciju, tvrtka Superformance je napravila odličan posao.
S jedne je strane oživljena legenda, dok je s one druge ta ista legenda dobila i nove razloge za obožavanje, što za navedenu cijenu nije nemoguća misija ukoliko čovjek uz dublji džep ima i sklonosti prema povijesti svijeta sportskih automobila.
Stoga u moru današnjih pomalo bezličnih demonstracija sile i tehnologije ovaj automobil ispada apsolutno vrijednim obožavanja jer na tržište ne donosi pretencioznost, marketinšku kampanju ili popis opreme, već stvarni podsjetnik na ono pravo analogno vrijeme, kada su performanse bile nešto što je vozač trebao zaraditi, a ne kupiti.
Sve drugo su jednostavno priče za malu djecu.
Slažete li se?
