SuperVan ili po naški „Mama ti je mini“
Za one koji misle da je ideologija „performance SUV“ automobila sasvim super, eto (još nekoliko) razloga da razmisle dvaput…
Kombiji, karavani, SUV-automobili i monovolumeni – sve su to automobili kakvih se u današnje vrijeme može naći na tržištu.
Većina je striktno tipizirana, pa npr. kombiji služe manjim ili većim tvrtkama za dostavu ili prijevoz nekog materijala, alata ili gotovog proizvoda.
Isto tako monovolumeni imaju ulogu udobnih i dobro opremljenih obiteljskih automobila za čijim volanom riječ „umor“ ne postoji.
No što je s karavanima i SUV-modelima?
Hm…odgovor je zapravo jednostavan.
Karavani malo pomalo odlaze u povijest i umiru pjevajući, dok njihovo mjesto zauzimaju SUV-modeli koji na svijet dolaze u nevjerojatnim količinama i kupcima daju naizgled savršenu alternativu između sasvim normalnog automobila, karavana i terenca.
E sad… Da se priča oko SUV-modela kojim slučajem zadržala na tim granama, vjerujem da bi mi neki od njih bili sasvim prihvatljivi i na neki način „cool“. No naravno da je auto-industrija u toj domeni „u*rala motku“, pa se u današnje vrijeme SUV-modeli hvale s ogromnim količinama konja i performansama na kojima bi im pozavidjeli neki pravi sportski automobili iz nekih bivših vremena.
Naravno da je to nekima super i baš fora, ali na ovom našem malenom internetskom kutku posvećenom svijetu automobila to baš i nije tako.
Dapače, veliku većinu SUV-modela smatramo nezgrapnim, glomaznim i poprilično nepotrebnim automobilima koji vozača na sve moguće i nemoguće načine odvajaju od samog procesa vožnje, a na posebnom mjesto na tronu smijeha i sprdancije nalaze se „Performance SUV“ modeli, koji osim milijun konja imaju i milijun tona.
U toj domeni vrijedi spomenuti i kompleksaše kojih nam u prometnoj svakodnevici nimalo ne nedostaje, te koji upravo u „Performance SUV“ modelima nalaze svoje utočište i osjećaju se boljim i vrjednijim pripadnicima svakodnevnog prometnog kaosa od nas koji svoje guzice vozimo u nekim „sasvim običnim“ automobilima.
Možda time generaliziram, ali dobrim je dijelom jednostavno tako. Čast izuzecima, ali i ti su jednostavno fulali automobil i preplatili ga bez neke realno vidljive osnove.
…i baš nas briga za Alfu Stelvio koja postavlja najbrža vremena na Nordschleifeu, jer je i dalje riječ o glorificiranom karavanu koji nema smisla. Pffft (srednji prst).
Nekada su stvari funkcionirale malo drugačije, te su neki kombiji, SUV-automobili i monovolumeni poslužili poput demonstracije sile i svojim gabaritima predstavljali odličnu bazu za pretvaranje sasvim običnog automobila u nešto doista nesvakidašnje i posebno.
Dotični ne samo da su vozače približavali stvarnom osjećaju vožnje, već su u tome često i pretjerivali, pa nije nikakvo čudo da se nikada nisu našli u serijskoj proizvodnji.
Uglavnom, kako se neki dan upravo oko takvih pokretnih demonstracija sile i pretjerivanja povela rasprava, ovih je nekoliko „SuperVanova“ izašlo iz naftalina, pa ih u maniri dobrosusjedskih odnosa i sličnih tendencija dijelimo s vama:
Ford Transit SuperVan:
Automobil predstavljen još davne 1971. godine u obliku kombija s Transitom zapravo nije imao pretjerano puno veze.
Dapače, za šasiju je poslužila ona s Forda GT40, pa tako ne čudi ni hrpetina dijelova ovjesa koji su donirani s tog legendarnog trkaćeg Forda.
Motor je također bio transplantiran iz GT40, pa je ukratko riječ o 400 konja jakom V8-motoru koji je ovaj kombi tjerao do nekih 250 kilometara na sat.
Tijekom godina je „SuperVan“ postao svojevrsnom tradicijom, pa je 1984. godine na šasiju tadašnjeg Fordovog C100 trkača iz grupe C montirana karoserija tadašnjeg Transita, a samo deset godina kasnije je „SuperVan 2“ redizajniran i prerađen u „SuperVan 3“, koji je na istoj šasiji promovirao tadašnju generaciju Transita.
Nekoliko godina kasnije, odnosno točnije 2001. godine, Ford je za promociju još novijeg modela Transita otišao i u vode Rallyja, te je nastao Ford RallyVan, ali taj je super-kombi očaravao tek vizualnim dojmom, umjesto snagom i performansama, pa oko njega nije potrebno lomiti koplja i ići u detalje, zar ne?!
Ford Transit XJ220
Osim što je riječ o još jednom Transitu, primjećujete li nešto čudno u nazivu ovog automobila? Ne? Hm…onda je možda bolje pojasniti o čemu se radi…
Naime, tijekom razrade legendarnog Jaguara XJ220, Tom Walkinshaw i njegova ekipa poremećenih inženjera sklepala je Ford Transit s motorom iz tog Jaguarovog super-sportaša.
Time je dobivena jedna poprilično opskurna varijacija na temu kombija s dva Turbo-punjača, šest cilindara i sa skoro 600 konja.
Uz svu tu snagu i dozu ludila, ovaj je Transit od niskog brata dobio i ogromne kotače, jer bi u protivnom sva ta snaga stizala do podloge, ali se Transit ne bi ni pomaknuo s mjesta, već bi se izgubio u ogromnom oblaku bijelog dima, pa je široke kotače bilo obavezno ugraditi.
Uglavnom, ako ste kojim slučajem posumnjali u kvalitetu ovog Transita, recimo samo to da je isti i dan-danas u pogonu.
Svake je godine prisutan na jednoj od najpoznatijih manifestacija vezanih uz automobile pod nazivom „Goodwood Festival of Speed“, a nije stranac ni na nekim organiziranim „Track Day“ natjecanjima diljem Velike Britanije, tako da je ovaj nenormalan kombi i dan-danas u stanju nabiti komplekse vlasnicima današnjih sportskih i super-automobila, pretječući ih na stazi i bilježeći brža vremena prolaska staze od njih.
Chevrolet SportVan
Ako ste ikada kao klinci na televiziji gledali eskapade legendarne šačice plaćenika nazvanih „The A-Team“ ili ste kojim slučajem iz naftalina izvukli film pod nazivom „Mother, Jugs and Speed“ u kojem su rame uz rame briljirali Bill Cosby i Harvey Keitel, vjerojatno ste vidjeli ovu monstruozu na četiri kotača.
Dotični je automobil inicijalno proizveo Chevrolet i cijela je priča od početka bila smiješna i pretjerana.
No nakon gore spomenutog filma je sve zajedno ipak poprimilo jednu neozbiljno-financijsku notu, jer su se mnogi potencijalni kupci konstantno javljali s idejom kupnje naizgled običnog kombija s V8-motorom zapremine 5,7 litara.
…a onda su došle osamdesete i Chevrolet je palicu prepustio GMC-u, pa je ubrzo nastao GMC Vandura – zvijezda serije „The A-Team“ i automobil u kojem su iz tjedna u tjedan svoje guzice parkirali legendarni Mr. T, Dirk Benedict, Dwight Schultz i George Peppard.
Sama serija bila je toliko popularna da je snimljeno ukupno pet sezona, a u svima je kao dio glumačke postave bio i crno-crveni primjerak GMC Vandure.
Motor je bio isti grgljajući V8, no karoserija je bila malčice proširena i u kombinaciji s njom su se našli crveni kotači marke American Racing, te hrpa rasvjetnih tijela u kombinaciji s bull-barom i crvenim stražnjim spojlerom.
Kao takav, GMC Vandura ispao je jednim od najpoznatijih automobila na svijetu i zorno pokazao da i Ameri mogu sastaviti nešto posebno kada se potrude.
Volkswagen/Porsche B32
Kladim se da za ovu pokretnu eskapadu ni najzagriženiji „zaljubljenici“ u Volkswagen nisu čuli, no to svejedno ne znači da ovaj automobil nije postojao.
Dapače, Transporter (T3) ne samo da je početkom osamdesetih ušao u svoju treću inkarnaciju, već je u planu bilo na tržište ponuditi T3 proizveden u suradnji s Porscheom.
Ideja je bila anemični četverocilindrični motor zamijeniti s onim iz tadašnjeg Porschea 911 Carrera, odnosno s 3,2-litarskim „šestakom“ snage oko 230 konja i time na tržište izbaciti najbrži kombi na svijetu.
No kako to obično biva u velikim korporacijama, neke se glavešine u VW-u nisu složili s tom idejom, pa je ideja ubrzo bačena u smeće.
Zbog toga je pod palicom Volkswagena proizvedeno svega 11 primjeraka i to je bio kraj priče.
Srećom, tu se našao legendarni VW-ov „tjuner“ Oettinger, koji se nekako domogao planova oko ovog kombija i udahnuo mu je novi život.
Taj je uradak ubrzo nakon toga sklepan i nazvan WBX6. Imao je sve prave dijelove recepture prosječne 911-ice, te nekolicinu dijelova transplantiranih s nekih drugih tadašnjih modela s Porscheovim potpisom.
Motor je inicijalno bio 3,2-litarski „šestak“, a tijekom razrade modela je isti narastao na 3,7 litara zapremine i kupcima na raspolaganje tijekom dnevnih ruta nudio nekih 180 konja.
Prodano je nekih 700 primjeraka ovog kombija, a neki žive i dan-danas, te na aukcijama skupljaju poglede, uzdahe i hrpetine novaca svojim vlasnicima, što ovaj kombi ne samo da čini jednim od najpoželjnijih VW-ovih modela, već i jedan od najcjenjenijih i najraritetnijih.
Renault Espace F1
Godina je 1994. Osoba zadužena za demonstraciju ovog monovolumena je „Le Professeur“, i samim time kombinacija te dvije stavke izgleda poput najdosadnije vožnje od točke A do točke B.
No ovaj monovolumen ima samo dva sjedala, dok ostatak zamjenjuje 3,5-litarski V10 motor s nekih 800 konja, a „Le Professeur“ je ni manje ni više, nego legendarni Alain Prost, pa stvari ipak poprimaju nešto drugačiju dimenziju, zar ne?!
Renault Espace F1 zamišljen je poput ultimativne demonstracije sile i kao takav je uspio u svakom detalju te ideje.
Motor je (kao i ostatak automobila) zajednički dizajniran od strane stručnjaka iz Renaulta i Matre, pa ovaj Espace u pravilu samo nalikuje onom koji je u svom tvorničkom izdanju bio dostupan kupcima.
Ono što tek malobrojni fanatici za Renaultom i ovakvim eskapadama znaju svodi se na činjenicu koja kaže da je Espace F1 zapravo bio svojevrstan šamar Fordu (i njihovom „SuperVanu 2“), pa je (i) zbog toga Espace unutar interijera mogao dobiti još jedan red (odnosno dva) sjedala, tako da četvero ljudi može oglušiti istovremeno.
Time je Renault pokazao još jednu dimenziju ludila, za razliku od Forda koji je sa samo dva sjedala u sklopu interijera „SuperVana 2“ ispao nehumanim automobilom.
No realno gledano, oba su automobila apsolutno nehumana, divlja i bolesna, samo što je Espace F1 usprkos svemu zbog nečega ispao popularniji.
Mercedes-Benz R63 AMG
Karavan? Crossover? Limuzina s grbom?
Hm…ni sam nisam siguran kako bih opisao ovaj Mercedesov dokaz da nisu sve tablete za smirenje iskoristive i korisne.
Bilo kako bilo, Mercedes-Benz R63 AMG je poput najružnijeg leptira na svijetu svoj život živio punih godinu dana.
Tijekom tog je vremena skupio otprilike 200 kupaca, što ga čini jednim od najraritetnijih automobila modernog doba. Većini ružan. Nekima odvratan.
No neki se ipak nisu zamarali estetikom, niti su pokušavali otkriti što je Mercedes s ovim automobilom htio poručiti. Takvi su ovaj automobil i kupovali, te su na vlastitoj koži osjetili sve razloge zbog kojih su s tim potezom bili u pravu.
Naime, cijena od nekih 90,000 dolara (u Americi) nije bila pretjerano visoka, a preko 500 konja u kombinaciji s praktičnom karoserijom nije nudio nitko – pogotovo ne s Mercedesovim znakom i AMG-ovim sufiksom (što u Americi prolazi bez problema).
M156 bila je oznaka za 6,2-litarski V8 motor, te je dotični sam po sebi bio nasilničko remek-djelo, jer je sa svojih 507 konja ovaj čudan karoserijski izričaj tjerao do stotke za 4,4 sekunde.
Pa iako su za takvog što bili sposobni i neki drugi tadašnji Mercedesovi modeli, samo je R63 mogao sedam ljudi paralelno baciti u nesvijest i zbog toga ovaj Mercedes jednostavno vrijedi poštovati.
Možda ovaj automobil ima estetske vrijednosti gubavca, te je kao model ispao apsolutno neisplativim, no svima nam može biti drago da se ovaj Mercedes zalomio na tržištu – čak i ako je to bilo slučajno.
BMW X5 „Le Mans“ V12 LMR
Da…ovo je SUV-automobil ako se gleda općenita klasifikacija X5-ice na tržištu.
No ovaj X5 bez problema može dobiti nadimak „ptičica“ ili „srednji prst“, jer upravo to predstavlja za sve vlasnike „Performance SUV“ modela. Moderni brzi i razvikani SUV-modeli bez problema mogu fascinirati svojim ubrzanjem i krajnjim brzinama. Neki i zvuče dobro, a neki će pak u rukama profesionalaca čak i na stazi izgledati uvjerljivo.
No ovaj X5 E53 u stanju je posramiti čak i najbrže „Performance SUV“ modele na tržištu, jer svi oni robuju opremi, imidžu i statusu, dok ovaj X5 ne robuje nikome.
Dapače, ovaj je X5 tek jedno pokretno slavlje BMW-ove dominacije koja se dogodila 1999. godine na legendarnoj utrci 24 sata Le Mansa i kao takav savršeno pokazuje kako bi „Performance SUV“ modeli zapravo trebali funkcionirati – lakše, brže, milijun puta glasnije i definitivno ne poput kipova koji stoje ispred barova i restorana ili pak na semaforima iz njih vrišti Turbo-Folk.
Ovaj je X5 za razliku od današnjih (najčešće) pokretnih lijekova za komplekse manje vrijednosti ili manjka edukacije stvarno brz i upotrebljiv automobil.
To doduše nije ništa čudno s obzirom na trkaći V12-motor i ukupno 700 konja s kojima dotični raspolaže, no ovaj je X5 puno više od skupa svojih dijelova i komponenata.
Ovo je automobil u punom smislu te riječi i ovaj je X5 za razliku od Fordovih i Renaultovih pokretnih demonstracija sile koncipiran poput pametnog studenta koji u slobodno nakon cijepanja atoma i hakiranja sovjetske podmorničke mreže vrijeme golim rukama ruši drveće po šumi.
Za razliku od „SuperVana“ i Espacea F1, za paljenje ovog automobila nije potrebno oko sebe imati dvadeset sedam mehaničara, server i tri stotine laptopa, jer se ovaj X5 i dalje pali na sasvim običan ključ.
Samim time je riječ o istovremenoj demonstraciji sile i automobilu koji današnjoj konkurenciji sličnih modela bez problema pljuje u lice i smije im se dok mu gutaju prašinu na stazi.
Uostalom, paliti automobil sa 700 konja (i trkaćim motorom) na ključ i zatim Nordschleife izvoziti za manje od osam minuta i dan-danas ne može baš svaki automobil – pogotovo ne ako se radi o SUV-u, s kakvim god sufiksom dolazio na tržište.
