S obzirom na činjenično stanje da tijekom ovih zimskih dana i nema baš previše „evenata“ koje obilježuju automobili, utrke, style-natjecanja i slično, a ne da mi se uvijek pisati o novostima, odlučio sam posjetiti muzej automobila Ferdinand Budicki.
Reklo bi se kako je to zapravo idealna zabava za kišni petak navečer.


Vjerojatno ste čuli na radiju ili ste pak pročitali barem jedan od gomile Facebook statusa o muzeju
automobila u Zagrebu. Postojanjem tog muzeja Hrvatska više nije jedna od rijetkih zemalja Europe koje nemaju muzej automobila, što je zapravo super samo po sebi.
Uglavnom, mi smo svoj dobili 4.srpnja 2013., što više i nije tako nova vijest, ali puno ljudi ne zna za sav trud koji iza same ideje postojanja ovog muzeja zapravo stoji.

A kako je to sve počelo, zapravo je standardna priča. 

Par ljudi koji obožavaju automobile starijeg datuma, odnosno da se ljepše izrazim, klasične automobile ili oldtimere, željela je javnosti prikazati stare ljepotane koji izgledaju kao da su upravo izašli iz tvornice.
U svojem su naumu i uspjeli, te su pod isti krov na zagrebačkoj Zavrtnici okupili sve moguće automobile koji se nalaze uprivatnom vlasništvu, a koji bi odgovarali opisu „oldtimer“, te ih ubacili u muzej, bilo da su u ovom času na prodaju ili ne.

Koji su ciljevi muzeja i što nas sve očekuje u obliku kratkog su intervjua narodu rekli entuzijasti koji su i osnovali muzej: „Muzej F. Budicki ima namjeru postati centralno mjesto okupljanja i druženja za hrvatske klubove starodobnih automobila i motora, a poseban naglasak bit će na učenike osnovnih i srednjih škola koje će kroz metodičke radionice prilagođene različitim uzrastima, te zabavu i igru spoznati jedan egzotičan dio nacionalne povijesti.
Jedan od glavnih ciljeva Muzeja automobila Ferdinand Budicki bit će osnivanje društva za proučavanje povijesti automobilizma u Hrvatskoj, koje će se baviti prikupljanjem i arhiviranjem građe, održavanjem raznih tematskih predavanja i na koncu tiskanjem novih monografija na spomenutu temu.“
Dakle ideja koja je u najblažu ruku rečeno hvale vrijedna.

Sam ulaz u muzej me posebno razveselio zato što me podsjetio na onaj stari crtić (dok su crtići još
bili kvalitetni i dok su imali smisla) pod imenom „Brum“, ali to nije jedina stvar zbog koje sam ušao u muzej uopće ne pitajući za kartu.
Odmah do ulaza stoji jedan prekrasan, ogroman, stravično brz i ponosan Jaguar E-type, a to je već samo po sebi i više nego dovoljan razlog za znatiželju.
Iskreno, zalijepio sam se na prozor dotičnog Jaguara kao malo dijete, te ostavio trag lica i maglicu od daha i jednostavno se nisam mogao odmaknuti dok me osoblje nije odlijepilo strugalicom za led kako bih platio kartu.

Zaista ima predivnih modela automobila i motora i bilo bi šteta ne poslikati ih sve pa sam se bacio na
posao. Dok sam tako jurcao okolo s foto-aparatom, izbjegavao osoblje i neku ekipu koja se naslikavala uz američke lađe za neku naslovnicu, pokušavao podesiti blic jer je svijetlo dosta loše (pa samim time niti fotke nisu neka sreća) stalno me ometao neki zvuk u pozadini, uobličen u neko ritmično piskanje.

Pokušavao sam to ignorirati jer su me zanimali automobili, a ne nešto tamo iza, no kad sam završio s fotografiranjem shvatio sam da muzej zapravo ima dvije prostorije. 

U jednoj prostoriji, odnosno hali, parkirani su automobili i motocikli, a u drugoj prostoriji je veliko platno na kojem se vrti dokumentarni film o automobilima, par velikih stolova na kojima su kutije sa starim dijelovima kompjutera, ljepilo, razno razni kartoni i hrpa „šper ploča“ – u pravilu sve ono što je potrebno da bi djeca u smislu gore navedenih radionica mogla raditi raznorazne kreacije.
Tamo su još i stari časopisi o automobilima i stare novine općenito, što na neki način zaokružuje cjelinu koja kroz samu ideju odaje edukaciju i kulturu obožavanja automobila.

Doduše nisam fotografirao tu sobu, no razlog nije u mojoj lijenosti, već iz razloga što je ono piskutanje proizvodio stari Commodore 64 i jedna na njemu pokrenuta prastara kompjuterska igra na koju sam se skroz navukao, zaigrao se i ostao u prostorijama muzeja do kraja radnog vremena, te nerado priznajem da su me zapravo zaposlenici muzeja „Ferdinand Budicki“ morali tjerati van iz muzeja.

Bilo kako bilo, fascinacija ovim za automobile u Hrvatskoj itekako posebnim mjestom i dalje traje, no nemojte uzeti moju riječ kao „zdravo za gotovo“, već svratite unutra. Jer ako samo malčice volite svijet automobila koji je nekoć bio uobličen u neke od eksponata, imat ćete što za vidjeti i siguran sam da vam nikako neće biti žao.