Trebaju li automobili imati dodatne zvučne signale – “trube”?
Kada razmislimo, jedina dva načina koja automobil daje na raspolaganje vozaču za komuniciranje s drugim sudionicima u prometu tijekom vožnje su pokazivači smjera i truba. Je li to dovoljno? Praksa je pokazala da u suštini je, ali neki smatraju da ipak postoji prostor za odraditi tu komunikaciju bolje.
Pokazivači smjera su ok. Automobilska truba izum je koji bi se prema Marku Roberu mogao poboljšati. Neka vrsta automobilskih sirena ugrađuje se na automobile već više od stoljeća i možemo biti samo zahvalni na tom jednostavnom sklopu bez kojeg bi i dan-danas pješak morao hodati ispred automobila i crvenom zastavicom najavljivati njegov dolazak (zvuči bizarno, ali zakonik je jednom uistinu to propisivao), a danas je jednaka u svim automobilima i propisana je standardom. Za većinu vozača to je u redu, no kod gore spomenutog gospodina ta je činjenica izazivala određenu dozu frustracije. Zašto?
U činjenici da takva standardizirana truba podrazumijeva samo jedan ton Mark vidi problem. Argumentira to s mišlju kako s tim jednim tonom vozač mora iskazati sve svoje emocije i namjere, bez obzira na to želi li upozoriti drugog vozača na nešto, želi li mu dati prednost, nešto mu dobronamjerno sugerirati ili pak dati mu do znanja da ga je ovaj nekim svojim potezom naljutio. Shvaćate poantu. Iz tog razloga Mark je na svoju Jettu uz zakonski propisanu trubu odlučio ugraditi i neke prema vlastitom ukusu. Izdvaja se nešto što bi se moglo nazvati kao uljudna truba. Truba koja na pritisak tipke, usput rečeno lijepo integrirane ispred ručice mjenjača, ispusti tek dva brza i tiha zvuka poput cvrkuta i tako na pristojan način primjerice upozorava vozača ispred da uoči zeleno svjetlo na semaforu i nastavi s vožnjom. Vi ne ispadate kreten jer ste sjeli na trubu i možda preplašili vozača ispred, a njegov dan nije pokvarila iskazana nervoza s vaše strane. I svijet je odmah ljepše mjesto, zar ne?
Da… sve dok Mark ne pritisne tipku pored spomenute. Ta je crvene boje. I upravlja trubom koja se ne bi baš mogla nazvati uljudnom…