Osijek Street Race Show No.9 – Vikend za pamćenje
Ako ste zadnjih godina pratili događanja na domaćoj sceni utrka ubrzanja, primjetili ste da je ista u opadanju. Nezainteresiranost i upitno baratanje tematikom od strane nekih organizatora, recesija i manjak publike, a kao nusprodukt tome i natjecatelja, samo su dio cijele tragedije. No AK Slavonija na čelu sa duhovnim vođom i idejnim pokretačem svega što se utrkuje i ide ravno, velečasnim Rudolfom Kalkanom i u konačnici njihov Street Race Show već po deveti puta prkose tom negativnom trendu koji se dešava u Hrvatskoj.
Uglavnom, ugodno se smjestite (u stolici na poslu – priznajte) i pripremite se za jedan odugačak tekst pisan iz prve ruke i opakog gušta…
Često se u kuloarima čuje kako natjecanja drag-race tipa nisu više atraktivna ni natjecateljima ni publici i kako se sve svodi na isto, no tako je samo na prvi pogled nekome koga automobili (pa tako i utrkivanje kao forma korištenja istih) nisu predmet interesa i svojevrsnog obožavanja. Mi ne mislimo tako, i zato smo se zaputili putem Osijeka još prošli petak da vidimo kakav se show program ovaj puta tamo sprema…i već samim dolaskom na čepinski aerodrom nadomak Osijeka dočekao nas je prizor za pamćenje – preko stotinu automobila kojima je namjena ići ravno i što je brže moguće, stajalo je parkirano s obje strane staze, dok je tridesetak automobila koji ravno praktički ni ne mogu ići stajalo u redu za trening vožnje koje su trajale do večernjih sati. Savršen prizor za svakog tko umjesto par izlazaka vikendima štedi za nove kotače ili turbinu.
Smjestivši auto na parking, krenulo se u obilazak svega onog što će sadržajno zaživjeti sutradan, pozdraviti organizatore, članove kluba AK Slavonija koje poznajemo, te zaželjeti sreću svim poznatim (a i nekim nepoznatim) vozačima. Naravno, foto-aparat je stavljen u stanje pripravnosti, a potom i stanje konstantnog hvatanja detalja u kadrovima onog što je najbliže usporediti s prljavim plesom – disciplina auto-sporta nastala u Japanu, a udomaćena čak i u Hrvatskoj, pod nazivom Drift.
Guštanje vozača rezultiralo je guštom hvatanja svake vožnje – praktički kadar po kadar, sve dok nije pao mrak i otežao posao fotografiranja, no tek donekle, jer se i u tom dijelu treninga guštalo naveliko, a rezultatno stanje su zadovoljna lica vidljivo umornih natjecatelja koji za nedjelju imaju u planu samo jedno – biti najbolji u disciplini koja im toliko znači.
Spremajući se i odlazeći sa staze, netko je glasno doviknuo "Lege, nemojte kasnit na Čobanac, jer ga više neće bit ako dođete nakon deseta!". Poslušali smo savjet i zaputili se do Osijeka smjestiti stvari i pripremiti se za cjelonoćnu zabavu u "Focusu" – najorijentiranijem auto-moto lokalu koji smo ikad vidjeli, u vlasništvu Drempe – najorijentiranijeg auto-moto adrenalinskog poklonika kojeg u slavonskoj županiji znamo. A Čobanac? Ma što reći…ljut, tekuć i pun mesa…ma jednom rječju mrak! Pogotovo uz pivo.
Sutradan, odnosno prvi dan trajanja natjecanja na Street Race Show-u skoro u cijelosti posvećenog utrkama ubrzanja ili u slengu "strit rejsu" bilo je kipuće. Ali stvarno kipuće. No ubrzo smo zaboravili na to, jer pogled je bio i više nego interesantan, a događanja samo što nisu započela u obliku kvalifikacija. Sjeli smo sa ekipom iz "Linksa" na kavicu, uživali u pogledu na Nissan Skyline GT-R i usput guštali praktički obavezne sendviče "made by teta Branka" uz rečenicu koja bi nekom nepoznatom možda zvučala kao pitanje, no "Deca, jeste mi gladni?" nama više ne zvuči kao pitanje, već kao naredba. To se zove iskustvo, zar ne?!
I upravo u tom času jednom od nas (da ne imenujem sad) uz hladno pivo (ne, ne pričam o domaćem punk-rock bandu) upalila se štedna žarulja iznad glave i uslijedilo je pitanje; "E, a daš ti meni BeeMWea da odem voziti?" Odgovor je (naravno) bio "Evo ti ključevi – samo si nađi neke manje kotače i montiraj ih na auto, jer ćeš ovako voziti 40 sekundi.". Tako je i bilo… Montiravši neke prastare i iz bokseva nekog od driftera (najvjerojatnije Brkljinog) posuđene BMW-ove 16-ice na stražnje kotače, otpočela je avantura unutar avanture – no kratkotrajno, jer je već u prvom "laufu" plavi BMW posramljeno odlazio sa staze. No nebitno – show se ionako nastavljao, pa nas sve zajedno uopće nije bilo briga za taj sitan "propust". Uostalom, ostalo nam je elemenata za zagorčavanje života vozaču s "idejom".
Po završetku kvalifikacija, suci su posložili klase i gazda Emilio je najavio da utrka kreće… 16 sekundi, 15 sekundi, zatim pauza koju su za izlazak iskoristile dvije studentice upravnog prava i jedna medicine, koje su kao dodatan posao odabrale pranje automobila pred publikom i opako su se potrudile da jedan Mondeo i jedan Golf Plus zasjaje kao novi, a publika i svi prisutni s fotićima u rukama prionuli su snimanju i slikanju procesa edukacije od strane tri mlade dame. Nažalost, cure imaju već toliko prakse, da su bile gotove sa pranjem oba automobila i međusobnim čišćenjem za manje od petnaest minuta, tako da praktički nismo stigli okinuti ni tisuću fotografija.
No neke ipak jesmo, pa ih, eto, dijelimo i sa Vama u sklopu ovog teksta, kao i u sklopu jednog revijalnog članka koji ćemo Vam prezentirati u najkraćem mogućem roku.
Zatim su uslijedile klase 14 i 13 sekundi, pa po završetku tih klasa dogodila se još jedna pauza – ovaj put nenadana.
Razloge niti znamo niti su bitni, jer su na scenu prvo stupili zaljubljenici u natjeravanje na dva kotača u obliku raznoraznih dvokotačnih vibratora marke Suzuki, Kawasaki, Honda i sličnih 600 i 1000 kubičnih centimetara označenih motora, te obučeni u ratnorazne varijacije na temu Power Rangersa obavili međusobno utrkivanje po stazi, a potom su na scenu ponovo izašli dečki koji ravno ne znaju voziti, tj. drifteri. Uglavnom, odjednom je utrka ubrzanja postala tek popratna pojava, odnosno tako se na moment učinilo. No ne za dugo, jer sve je to bila samo dobro smišljena uvertira u ono što tek slijedi – najbrži među brzima, odnosno oni koji najvjerojatnije pate od sindroma Boga vjetra s mikropenijom i svoju brzinu dokazuju u klasama 12, 11 i 10 sekundi.
Konkurencija je bila opaka, a zbog padanja temperature u predvečernjim satima rasla su pluća na automobilima i nemilo su se probijale klase. No to je i opet bio poseban gušt za gledati, jer neki od automobila koji već godinama sudjeluju u utrkama ubrzanja u Hrvatskoj nikad nisu uspjeli samu utrku voziti na manje od 30 stupnjeva vanjske temperature, pa su neki bili istovremeno razočarani novonastalom situacijom i bržim automobilima u klasi u kojoj su se odjednom našli, ali i zadovoljni, jer su saznali na licu mjesta da im automobili idu i bolje nego što su mislili. Kada je došao red na najbrže od najbržih – klasu 10 sekundi, već je bio totalni mrak (doslovce), no povratak na start prve utrke klase 10 značio je dolazak ljudi prezimenima poput Šćetko, Jurišić, Galić i Buličić, što u ovim krugovima zaljubljenika u utrke ubrzanja govori puno već samo po sebi, pa niti kroničan nedostatak svjetlosti ne bi bio problem – čak i da organizatori taj dio priče nisu imali pokriven. No naravno da jesu, jer za razliku od inače, kada bi drugi organizatori utrku završili i proglasili pobjednike dana, te drugu utrku održali drugi dan, ovog je puta druga utrka eventa unaprijed planirana za održavanje tijekom cijele noći, pa je u tu svrhu postavljena rasvjeta duž cijele staze.
Uglavnom, stazom se orilo od zvukova 4-cilindraša sa turbinama koja više izgledaju kao sobe u hostelu nego kao mehaničke komponente, preko dvomotornog 6-cilindručnog stroja upakiranog u nevino-izgledajući Volkswagen Golf II, pa sve do čas grgljajućeg, čas vrištećeg V8 motora… Uglavnom ukratko soundtrack za pamćenje i usprkos i dalje relatnvno slaboj rasvjeti isto tako i doživljaj za pamćenje…i tako cijelu noć, odnosno do sedam sati ujutro, kada je klasa 10 sekundi ponovno zaurlala i protutnjala stazom u potjeri za pobjedom i novim rekordom (koji se ipak nije dogodio, pa je rekordno vrijeme od 10,073 sekunde i dalje aktualno na našim prostorima – barem do slijedeće utrke).
Drugi je dan također sa nestrpljenjem dočekan, no ovaj puta ne u želji za uživanjem u pravocrtnom gibanju ekipe koja vozi utrku ubrzanja, već od modernih baletana u BMW-ima i još pokojem automobilu sa stražnjim pogonom koji nema oznaku bavarskog proizvođača istaknutu na karoseriji. Naravno i opet pod time podrazumijevamo drift, ali isto tako i opet podrazumijevamo dva zasebna natjecanja – ono pod nazivom "Croatian Drift Challenge" za koje se organizator pod imenom Marino Pirić iz godine u godinu trudi dizati na sve viši i viši nivo, što mu obzirom na viđeno i uspijeva, te ono striktno licencirano pod nazivom "King of Europe" koje već godinama predstavlja najviši i najjači oblik natjecanja i organizacije te discipline auto-sporta u zemljama Evrope.
Već rano ujutro krenule su konačne kvalifikacije u konkurenciji top 16 vozača na "CDC-u" koji će u daljnjem tijeku natjecanja uobličenom u "twin drift" polučiti najboljeg od najboljih plesača tog prljavog plesa (najčešće) bez dodira.
Po završetku kvalifikacija, nakon nebrojenih vožnji po sistemu pogreške i popravka, top 16 vozača je odabrano, i natjecanje je konačno krenulo u punom i svom najatraktivnijem obliku. Prvi su na redu bili vozači iz većinski domaće konkurencije, što podrazumijeva prije svega natjecatelje iz Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije, no ovaj put im se prikrpao i pokoji strani državljan – naravno u BMW-u.
Samo natjecanje se već u prvim metrima razvilo u bespoštednu borbu čovjeka i stroja nad…hm…drugim čovjekom u drugom stroju (logično koliko i poetično, zar ne?) i do kraja je tu bilo doista velikih borbi za dominaciju kutem i brzinom – baš kako to i treba biti. Prvi na redu koji su uspjeli podići sve dlake na tijelima gledatelja bio je plesni par Ivo Znaor i Marko Brkljačić-Brklja, a ubrzo potom je uslijedio i po nama najbespoštedniji twin-drift dana – onaj koji su izveli gospoda Podbrešek i Conti. Doista impresivno do samog kraja drugog "laufa" koji su završili paralelno vozeći kroz zavoj staze nekih 5 cm jedan od drugoga. Na kraju natjecanja, tj. u finalu je doduše za ukupnog pobjednika Bojana Kurbaliju ispalo malo pre lagano, no ništa manje uvjerljivo nego zadnjih nekoliko puta što je čovjek svima uzeo mjeru i iz natjecanja izašao kao pobjednik.
Konkurenciju za "King of Europe" u pravilu i nema smisla posebno isticati, jer unatoč nerijetko bolje pripremljenim automobilima (prvenstveno zahvaljujući sponzorima) vožnje nisu izgledale ama baš ništa impresivnije od onih u "CDC-u". Istini za volju, dobar dio natjecatelja u konkurenciji, a i direktnom potvrdom od strane na ovakvim natjecanjima već udomaćenog talijana Stefana Alessandrija, "staza je bila malo prespora", što smo obzirom na dugo vrijeme privikavanja nekih vozača koji su se sa oko 600 konjskih snaga pod haubom opako vrtili, jako skloni vjerovati.
Uglavnom, još jedan adrenalinski vikend je (nažalost) završio i po povratku u Zagreb zbrajali smo dojmove i onim jedva primjetnim osmijehom prepričavali jedni drugima sve ono što se tih nekoliko dana događalo na stazi i oko nje, baš kao da nitko od nas nije ni bio tamo. Možda dječački se uzme u obzir da smo takvih evenata prošli već jako puno, no Osijek i organizacija Street Race Showa uvijek uspije iz nečeg već doživljenog napraviti poseban doživljaj svojim gostoprimstvom prije svega, a potom i nivoom stručnosti i ideja koje u svaki event donose sve više i više. Nadamo se samo da će priča o osječkom Phoenixu (obzirom je upravo AK Slavonija zaslužna za držanje ovog dijela automobilističke scene na životu kada se to ni puno većim organizacijama nije dalo) potrajati i da ćemo i slijedeće godine biti opet pozvani na Čobanac i pivo kao uvod u sasvim novu epizodu utrkivanja – bilo po ravnom ili po unaprijed osmišljenim zavojima.
Nama je doista svejedno – bitno je da smo pozvani.
IZVOR SLIKA: Ivan "IGloo" Gluhak