Porsche 911 i jedan pravi “specijalac”
Svaka čast na trudu i idejama, ali s obzirom na viđeno, nekim bi ljudima možda ipak bilo bolje zabraniti pristup automobilima…
Singer Vehicle Design…Rauh Welt Begriff…DP Motorsport…Kaege… Sve su to tvrtke koje su tijekom posljednjih godina od pojedinih 911-ica napravile čudo. Cijene ovih „resto-mod“ projekata često graniče sa zdravim razumom, ali u tom svijetu cijene nisu toliko bitne, koliko npr. inovativnost i uspješno brkanje pojmova unutar spajanja tehnologije i tradicije. Stoga svako toliko upravo ove tvrtke mame najviše pogleda i osmjeha, te su u stanju svojim projektima itekako uljepšati dan.
No ako se pita g. Karla Gaskinsa iz američke savezne države Sjeverne Karoline, sve su to pretjerano skupi, razvikani i pompozni proizvođači nečega što ceste nikada neće ni vidjeti.
„Sve ove smiješno skupe besmislene resto-mod prerade učinjene od strane velikih super-opremljenih garaža kao što su Singer i mnogi drugi toliko su me iritirale da sam na neki način morao progovoriti“, kaže striček Gaskins i dodaje „Ja nisam jedini idiot koji je odlučio raditi na svom automobilu kod kuće u svojoj garaži“, a mi mu itekako vjerujemo.
Jer ovakvu kreaturu skoro pa i nije moguće postaviti na kotače ukoliko negdje u prostoriji nekog proizvodnog pogona ne curi plin ili ako se pak ne radi o ekipi koja grupno snifa ljepilo ujutro prije posla.
Ne vjerujete? Pogledajte fotografije.
Sad vjerujete?
Priča o ovom Porscheu počinje tamo negdje 1966. godine, kada je g. Gaskins svoj 911 (ili bolje rečeno 912, ako ćemo biti precizni) kupio kao nov automobil. Pri tome je prodao Studebaker Starlight Coupé iz 1953. godine i „Bubu“ s podijeljenim stražnjim prozorom, jer mu je falilo novaca. I tada je iz ove kupoprodajne trakavice g. Gaskins postao vlasnikom (inicijalno bež) četverocilindričnog čuda iz Zuffenhausena.
Godinama je ovaj Porsche bio u pogonu, a onda je vrijeme napravilo svoje i zrakom hlađeni četverac cilindara pod poklopcem motora više nije bio ni približno sposoban za brze vratolomije po cesti. Stoga se po tom pitanju nešto trebalo napraviti, jer „J**eš Porsche kojeg po cesti pretiču Toyote Camry i slični generički užasi na četiri kotača“. Dakle, baza ove ideje leži u brzini i općenitoj sportskoj orijentaciji automobila na cesti, pa u tome ne leži nikakav problem. No negdje je cijela priča očito pošla krivo, jer od ove 912-ice čak i otpadanje udova uslijed izlaganja radioaktivnom otpadu djeluje poželjnijim. Ali stvarno.
Prvi je korak bio bacanje originalnog motora u smeće, a umjesto njega je u sklopu stražnjeg dijela ovog „cvelfera“ svoje mjesto našao Chevroletov pakleni stroj iz modela Corvair. Dotični je motor dobrim dijelom sličan kao i Porscheov, ali u startu ima 2 cilindra više i nešto je jači. Ali usprkos sličnostima ovo baš i nije bilo najsretnije rješenje, jer mjenjački sklop nije prestao stvarati probleme. Stoga je Corvairov transplantat ubrzo škartiran – baš kao i sam automobil koji je od 1978. godine do početka devedesetih čamio u mračnom štaglju.
Početkom devedesetih je striček Karl u jednom broju američkog „Hot Rod“ magazina vidio Porsche 930 u koji je netko strpao Chevroletov „Big Block“ i tonu dijelova s Oldsmobileovog modela Toronado. I to je (navodno) funkcioniralo kako treba, pa je projekt 912 ponovno oživljen kao ideja.
Ubrzo je kupljen Cadillacov 8,2 litreni V8-motor i Porsche je krenuo u neka nova svitanja, ali problemi s pogonskim sklopom nisu išli nikome na ruku, a i prednji je dio automobila zbog ekstremnog opterećenja straga bio praktički nevozljiv. Stoga je ubrzo i ovaj ogroman komad američke auto-industrije ubrzo odbačen, te je inicijalna ideja evoluirala.
Naime, u to je vrijeme tvrtka Patrick Motorsports iz Arizone uspješno obavljala transplantacije na Porscheovom modelu 914. Umjesto slabašnih motora iz 914-ice, dotična je tvrtka stavljala Chevroletove „Small Block“ motore, kompresore i svu silu ostalih komponenata zbog kojih je svaki od primjeraka „Baby-Porschea“ postao respektabilna sila za natjeravanje po cesti. Stoga se i g. Gaskins odlučio na takvu opciju, te je projekt 912 ubrzo idejno postao automobil s centralno-smještenim motorom.
Od 1995. godine na ovamo, g. Karl je u svojoj garaži malo pomalo stvarao svoj automobil snova. Osim motora i pogonskog sklopa, ekstenzivno je prerađena svaka zamisliva komponenta, pa je s vremenom ovaj prastari Porsche praktički izobličen do krajnjih granica. No za razliku od mnogih tvrtki koje u izradi karoserijskih dijelova i modifikacija koriste materijale poput karbona i sličnih, g. Gaskins je kompletnu priču izveo od aluminija. Kaže da time izbjegava „pretjerano skupe i precijenjene materijale“, te kako „strukturalnoj čvrstoći ovog projekta ama baš ništa ne fali“. I u to zapravo nema razloga sumnjati, jer smo tijekom godina već bili svjedoci ovakvim idejama i izvedbama koje su i dan-danas na cesti ili na stazi. Ali u cijeloj priči ipak postoji jedan veliki problem. A taj se svodi na dizajn, jer ovaj Porsche 912 usprkos ogromnim količinama uloženog truda, živaca, znanja, novaca i vremena izgleda poput ubodne rane prsnog koša – i to s „Rambo“ nožem i nakon sepse.
Mislim, produžiti automobil stvarno je teško, a da se pri tome kompletna silueta ne izobliči do krajnjih granica. No nekima ipak uspijeva, te takvi projekti doista ostavljaju dojam nečega što je provedeno upravo onako kako je zamišljeno.
Ali ovaj Porsche ne samo da ne izgleda dobro, već na momente djeluje potpuno neprirodno, pretjerano i na kraju krajeva besmisleno. Jer usprkos ustupcima koji su morali biti napravljeni kako bi ovaj projekt zaživio s centralno-smještenim „Small Block“ motorom, nekako se teško oteti dojmu amputiranosti ukusa već od samog početka.
I da…sve je skupa osmišljeno i izvedeno u detalje. Čak je i precizno, a količina onog „pimplavog“ posla skoro je nemjerljiva. Ali na kraju krajeva ovaj Porsche predstavlja jedan od onih automobila zbog kojih se auto-entuzijasti lupaju dlanovima po čelu ili jednostavno krepavaju od smijeha. A to (pretpostavljam) nije efekt koji je g. Karl Gaskins s ovim projektom htio postići.
Naravno, kako se radi o jednom-jedinom primjerku, te automobilu koji je samim time lišen masovnih kritika od strane eventualnih kupaca, niti nama ne pada napamet pretjerano kritizirati ovu ideju i njenu realizaciju. No kada bi nas netko priupitao sviđa li nam se ovaj automobil i mislimo li da sama ideja u ovakvom obliku ima nekakvog smisla, rekli bismo jedno veliko i jednoglasno „NE“.
A vi?
