Poruka vama gore od jednog “malog” urednika
Da… Ovo je poruka vama gore. Upravo vama koji udobno sjedite u debelim foteljama, vozikate se u skupim limuzinama, prodajete prazne riječi i grijete guzice na trošak nas malih ljudi.
Samo se nadam da će se među vama gore pronaći barem jedan koji zna čitati što u nastavku ovog teksta piše… Jer uzdati se u razumijevanje u ovom momentu čini se ipak poput pretjerivanja.
UVOD:
„Lijepa naša“, „moja domovina“, „svetinja“… Složenice su to s kojima se opisuje Hrvatska – jedno malo mjesto na karti Europe, na čijim prostorima neki od nas žive. I nazivamo se Hrvatima, što je sasvim ispravno i apsolutno u redu.
„Mi Hrvati“ (što je još jedna uzrečica koju neki među nama jako vole citirati) u pravilu imamo dvije noge. Imamo i dvije ruke, jednu glavu, par očiju i milijune raznoraznih stanica u tijelima. Ima nas u dva spola (iako se u posljednje vrijeme sumanuto pokušava izmisliti treći) i ako bi nas netko gledao iz svemira, na prvi se pogled ne razlikujemo baš puno od Španjolaca, Engleza, Srba, Rusa i Amerikanaca.
Dapače, na prvi smo pogled svi isti i definiraju nas tek nebitne razlike zbog kojih smo pametniji ili gluplji, inteligentniji ili manje inteligentni od drugih naroda, narodnosti, vjerskih i inih drugih skupina.
Možda vidimo i čujemo bolje ili lošije, volimo na ovakav ili onakav način, bavimo se „ovim“ ili „onim“ stvarima, te vjerujemo u neko celestijalno tijelo ili pak „Špageti-Boga“ (da i toga ima). Stoga mi često nije jasno otkud se konstantno javljaju nekakve nepotrebne razlike na koje se stavlja naglasak i zbog kojih jedni viču „ubij“ ili „mrzi“, dok drugi vrište „dajte nam prava“.
Jer ako ćemo po indoktrinaciji najrasprostranjenije religije na ovim prostorima, svi smo stvoreni od strane istog njega ili nje (ako je Alanis Morissette nakon “Dogme” i dalje aktualna), pa sve te razlike ne bi smjele biti povod za mržnju i ubijanje, već za razumijevanje i uvažavanje.
Dakle, Marsovcima bi pri slučajnom posjetu našoj plavoj planeti bilo smiješno koliko se zamaramo s glupostima. Koliko ratujemo, teroriziramo i maltretiramo jedni druge. Koliko zla jedni drugima činimo bez neke pretjerane potrebe i najčešće šupljih razloga.
Ali to je valjda odraz dosade i tu pomoći nema, koliko god se neki trudili prikazivati „humanistima“.
E sad…zašto na jednom respektabilnom portalu posvećenom automobilima pišem sve ovo?
Jednostavno zato što se „Mi Hrvati“ u jednoj stvari razlikujemo od velike većine „njih Španjolaca“, „onih Engleza“, „samo Srba“, „onakvih Rusa“ i „ovakvih Amerikanaca“.
Jer za razliku od svih njih, mi smo kao narod (dokazano) ispodprosječno inteligentni, a karakterom smo jednostavno papci. Ovce za strizanje. Janjci pred klanje i većinom beskičmenjaci koji slučajnim genetskim spojevima eto tako naseljavaju nekakav prostor na karti Europe.
Tako nekako.
I to je živa istina, ma koliko se neki od vas (ili bolje rečeno nas) bunili.
A znam da će pobuna itekako biti.
RAZRADA:
Prije nekoliko godina se u domeni cijena goriva i naftnih derivata uvelike pričalo o „probijanju psihološke granice“.
Znate onu magičnu cifru od 9,99 kuna koju prodavači goriva nikako nisu smjeli prijeći?
E tu.
Bravo.
Tijekom posljednjih je godina cijela ta „psihološki ograničena“ priča možda čak i nazivno imala smisla, iako je u suštini riječ o najobičnijoj floskuli, tj. glupavoj sociološki korektnoj izmišljotini koja služi tek da bi sakrila istinu. A istina je u bazi savršeno jednostavna: cijena nafte na svjetskom tržištu raste i padaju.
Samim time rastu i padaju cijene goriva, pa je ponekad lakše ili teže podnijeti točenje benzina ili Diesela na pumpi, a nekad čak i Amerima dođe da zaplaču od muke. No „Mi Hrvati“ znamo bolje, jer umjesto cijene barela za okosnicu imamo „psihološku granicu“ oko koje se vrte cijene goriva u „Lijepoj našoj“.
Super, zar ne?!
Godinama je ta „psihološka granica“ uvjetovala maksimalnu cijenu goriva na tržištu, ali minimum nitko nije spominjao. A od minimuma do maksimuma su se „naši“ vlastodršci igrali školice, te svako toliko izmišljali nazive za neke nove namete.
I tako je to bilo godinama.
Već smo stoput pisali o udjelu države u cijeni goriva i to stvarno nema smisla ponavljati. Jer se iz godine u godinu oko tog dijela priče ama baš ništa ne mijenja – pa baš da je barel „mukte“ poput neke mobilne tarife nekog od naših velecijenjenih pružatelja mobilnih usluga.
Ta je priča o cijenama, „psihološkoj granici“ i ostalim izmišljotinama oduvijek planski provođena od strane ekipe „domoljuba“ koja nas je „spasila od komunizma“ (što sam na jednom mini-skupu uhljeba nedavno imao prilike čuti).
Svi su ti „domoljubi“ koje masno plaćamo u svakoj litri goriva ugrađeni s oko 60% ukupne cijene svake pojedine litre koju natočimo u rezervoar. A s tih 60% svi ti „domoljubi“ u državnu blagajnu (čitaj: vlastite džepove zbog kojih imamo afere i nepresušan izvor lopovluka i raznoraznih varijacija na temu pojma „malverzacija“) stavljaju naše novce.
Svi ti postoci doduše donose lovu kroz nekolicinu raznih izmišljotina zajedničkog naziva „trošarina“, a tu je i PDV naš svagdašnji od čije danas već godinama fiksne stope usprkos raznoraznim predizbornim obećanjima vladajući ne odustaju ni pedlja.
Dakle, u prijevodu, koga briga za nabavnu cijenu, distribuciju, preradu i marketing, jer država nema love.
A zašto nema?
Zna se!
DRAMA – DIO PRVI:
Drama traje još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, ali ovaj najnoviji dio nastaje tijekom posljednjih mjeseci, kada je onaj dežurni i sveprisutan psiholog očito proglašen Srbinom, Komunjarom, Orjunašem ili nekim drugim epitetom, te (najvjerojatnije) prisilno poslan u Irsku.
Njegova je izmišljena „psihološka granica“ do koje su vladajući godinama držali odjednom pala u nemilost i praktički je preko noći izbrisana. Skoro kao i kurikularna reforma, te definicija zemlje u obliku kugle. I to pazite sad – „slučajno“ u vrijeme trajanja euforije oko prošlog nogometnog prvenstva.
Čak da i ne ulazimo u detalje oko g. Modrića i g. Lovrena koji su se branili amnezijom na sudu. Da na trenutak čak i uspijemo zaboraviti na vječnog „domoljuba“ koji s trajne adrese u Međugorju (vjerojatno) i dan-danas „krvari za Hrvatsku“, zbog kojeg je amnezija poput sinkope (čitaj: oralnog seksa na brodu) ušla u svakodnevni vokabular.
Pod okriljem sveg tog „domoljublja“ i inih drugih ekstremnih tendencija, onaj dio vlade koji nije u VIP-loži s našim novcima kupio udobno mjesto za vlastitu guzicu u Rusiji, potrudio se podići cijene goriva jako blizu 10 kuna i time donijeti još trošarina i još PDV-a u državnu blagajnu.
Jer vladajući uz masne plaće i milijun i jednu beneficiju ipak trebaju nove mobitele i Audije.
A netko to ipak nekako mora i platiti.
Pa eto, mili moji… Tada niste reagirali, pa sad lijepo i lagano recite pa-pa „psihološkoj granici“ koja samo što (opet) nije probijena, jer s obzirom na „malo padam-puno rastem“ ideologiju, čisto sumnjam da će se cijene goriva u Hrvata ikada više zamjetno spustiti. Osim ako nas opet Stožer ne zaključa kao što bi to učinio neki pomahnitali Austrijanac.
DRAMA VOL.2:
Prije nekoliko je tjedana priča o „psihološkoj granici“ totalno zacementirana u povijesti, jer cijene goriva (ne)ovisno o barelu i opet rastu – i to za nekoliko desetaka lipa po litri.
I to je zapravo smiješno, ali i tužno u isto vrijeme, te bezobrazno već u samoj u bazi.
Jer kada cijena naftnih derivata u svijetu pada, kod nas najčešće raste. Potom se na nekoj od naših „nepristranih“ televizija pojavi „pametna“ ekipa koja taj porast opravdava floskulom poput „Nafta je kupljena ranije po višim cijenama, te cijena mora rasti“.
A kada ta ista cijena naftnih derivata cijena u svijetu raste, naravno da raste i u našim krajevima – i to uz opravdanje poput „Cijenom je nafta na burzama narasla, pa moramo i mi uskladiti cijene“.
Mediji sve to samo prenose, ljudi psuju sat-dva, a onda skuhaju kavu ili odu u kladionicu, pa cijela priča biva zaboravljena unutar samo nekoliko dana.
I onda slijedi repriza cijele priče koja traje već više od četvrt stoljeća.
Dakle, „luz–luz“ situacija.
Jer da je npr. država casino, u ovom našem (ili bolje rečeno njihovom) nitko normalan nikada ne bi potrošio ni centa. I to samo zato što omjeri davanja i uzimanja ni u bunilu nisu prihvatljivi.
No s druge nam strane barem posao s kuplerajem dobro ide, jer usprkos „moralnim vertikalama“ i referendumima koji se od prostitucije naveliko ograđuju, vladajući i dalje deru kožu s leđa svakom potencijalnom investitoru, zaposleniku, poduzetniku i invalidu, te od države rade javnu kuću za povlaštene i one koji se takvima osjećaju.
Zato su nam između ostalog i cijene goriva takve kakve jesu. A da „prosječnu starost voznog parka“, „potrošačku košaricu“ i slične floskule vladajućih i njihovih lakeja nazvanih ekonomistima da niti ne spominjem.
No glavno da smo još tijekom prošlog svjetskog nogometnog prvenstva bili ujedinjeni u navijanju za ekipu osmoškolaca, amnezijaka i USKOK-muljatora. Glavno da smo tada mirno gledali kako se u VIP-ložama iz stolica u stolicu prelijevaju super-patrioti poput predsjednika HNS-a, bivšeg nam premijera iz Remetinca, te svih ostalih koji se itekako dobro prehranjuju na grbači nas glupana koji i dalje samo šutimo. I još k tome bez pitanja plaćamo poreze.
U cijeloj toj gunguli od svjetskog nogometnog prvenstva na momente su se najavljivali i nekakvi prosvjedi. Naravno, na Facebooku koji je postao glavnom okosnicom Hrvata u vječitoj borbi za bolju Hrvatsku.
Uostalom, znate onih pet i pol vozača kojima nepotrebni porast cijena goriva itekako smeta?
E, da…ta ekipa.
Naravno da su ti prosvjedi propali – i to čak dvaput, pa su u cijeloj toj prosvjednoj priči bitne jedino sporadične gužve, puno psovki koje su prosvjednicima upućivali vozači žureći „na tekmu“, te nekolicina kazni koje su prosvjednici skupili od strane uvijek nam revne policije. I to je u pravilu bilo to.
Navodno je u tim prosvjedima na nivou cijele države sudjelovalo oko 5,000 vozača, pa su dotični zapravo ispali budale koje dižu glas protiv nečega što nikome ne smeta. A potom je uslijedila i trešnjica na vrhu torte, jer se na dočeku naših srebrnih osmoškolaca pojavilo pola milijuna ljudi, koji su padajući u nesvijest od dehidracije i euforije zaboravili na sve probleme koji su ih zadesili dok su „vatreni“ peglali loptu po terenu. Naravno, uključujući i nove udare na džep pri svakom novom „tankanju“ na benzinskoj.
I onda netko kaže da „kruha i igara“ kao uzrečica u današnje „civilizirano doba“ ne vrijedi.
Aha…sigurno.
Pogotovo ako pogledamo Uljanik i njemu slične firme koje su se zbog “sposobnosti” domaćih političara i dužnosnika jednostavno raspale i propale.
Danas smo iz tjedna u tjedan svjedoci ponovnom divljanju cijena goriva i inih drugih naftnih derivata. I sve te nove cijene iz tjedna u tjedan pokušavamo pratiti na portalu, te vas o njima informirati prije nego što na benzinskoj pumpi umjesto COVID-a dobijete infarkt.
Cijene dakle na globalnom planu i dalje rastu i padaju, a u našim je krajevima sve manje i manje novaca, pa se bilježi samo rast. I to iz tjedna u tjedan.
Stoga nema druge nego prihvatiti da bi se ona gore navedena “psihološka granica” i opet mogla probiti. I onda ćemo opet za svoj teško zarađeni novac hraniti državu čiji oci ne mare ni za što drugo izuzev političkih ustupaka i trpanja svojih već ionako prepunih džepova. Litru po litru i uz apsolutnu sigurnost da naši novci ne odlaze u škole, vrtiće i obnovu potresima razrušenih područja, već na račune raznoraznih stranaka i uhljeba koji su u njima pronašli osiguranje za svoju vlastitu i često bijednu egzistenciju. A onda ćemo umjesto samih sebe svoje automobile morati cijepiti, tj. točiti ih na iglu. Jer sve drugo već sada pomalo djeluje kao pretjerano skupa opcija, zar ne?!
ZAKLJUČAK:
Zapravo ga i nema, jer je već sve rečeno u gornjim dijelovima teksta.
No ako je nekome slučajno promaklo, ajmo ih samo ukratko nabrojati:
1. Mi Hrvati smo ovce
2. Vlast u nas Hrvata sastavljena je od likova koji nemaju veze sa stvarnošću
3. Kod nas se Hrvata krade na sve strane
4. Cijene goriva su nerealne i opterećene državnim taksama
5. Navijački rekviziti su super (sarkazam)
6. Cijene općenito (očito) nikome nisu pretjerano bitne
7. Volim te mama, al´ne više od nogometa (opet sarkazam)
8. Kradu nas već skoro tri desetljeća
9. Prosvjedi nemaju smisla
…itd, itb…
ISKRENE ŽELJE I ČESTITKE:
S obzirom na reakcije koje smo za vrijeme trajanja prošlog svjetskog nogometnog prvenstva zbog jedne-jedine objave i kritike vezane uz navijačke rekvizite primali u obliku „komentara“, odnosno prijetnji i uvreda, mogu reći samo jedno: najiskrenije se nadam da se svi oni manijakalni zagovornici zastavica i navijačkih rekvizita na automobilima zbog svega ovog osjećaju kao zadnji moroni.
Nadam se da oni najgori „komentatori“, „Hrvatine“ i ostali marketinški-orijentirani domoljubi danas ispred zgrada i kuća gledaju svoje parkirane automobile, jer nemaju za gorivo.
Nadam se da se svi ti komentatori srame svojih napada i uvreda na račun autora teksta i portala na kojem je isti objavljen. I nadam se da su u svojim bezobzirnim i bezobraznim glavama možda ipak shvatili poantu svega onoga što smo tih dana kroz odgovore na komentare pokušali pojasniti.
Jer ovakav trend zanemarivanja čak i najbitnijih stvari zbog nogometa, košarke, boćanja ili hokeja na travi gdje „igraju naši“ stvarno nije normalan.
A vlastodršci to jako dobro znaju.
Zato se ovako i ponašaju. Zato izglasavaju nebuloze na dnevnoj bazi. Zato suptilno maltretiraju sve nas od kojih žive, a za sve to još dobivaju i glasove na izborima, poigravajući se s terminima poput „poštenja“, „rada“, „poštovanja“, „zakonitosti“ i „odgovornosti“, tj. svim onim koje su iz vlastitih života davnih dana nasilno amputirali.
I ne samo to, već za nagradu svako toliko dobiju novo krdo potpuno opremljenih crnih limuzina, nove mobitele, tablete, povišice plaća i još više pozicija u nadzornim odborima, raznoraznim komorama i vladinim udrugama.
A sve se to odvija pred očima naroda koji spava ili je s vremenom postao slijep.
Stoga kao jedan najobičniji Hrvat s domovnicom i (još uvijek) mjestom prebivanja u Hrvatskoj stvarno ne znam koga bi trebalo okriviti za ovu lakrdiju koju od milja nazivamo pravnom državom, ali za svaki slučaj evo i poruke onima koji bi oko svega toga trebali brinuti i kojih bi se sve ovo trebalo ticati…
PORUKA VLADAJUĆIMA:
Dragi naši izglasani foteljoposjednici.
Svaka vam čast na trudu i radu, ali ako Boga znate, nemojte više – barem ne ovako kao do sada. Prestanite se kleti u „svetinju“ i zazivati pravnu državu koja već odavno na respiratoru i infuziji prima posljednje pomazanje.
Počnite gledati stvari zdravim očima, tj. kakve one doista jesu – krcate prevarantima na pozicijama, lopovima u svim segmentima društva, ljudskim talogom u obliku službenih osoba i ubojicama koji se usprkos svojim navikama i dalje nazivaju poduzetnicima.
Shvatite već jednom da nam se država prazni zbog nameta, referenduma, inicijativa i apsolutne letargije, a ne zbog Kmera, Orijunaša, Komunista i inih drugih relikvija. Prazni se upravo zbog vas koji pokušavate vladati.
Jer pronatalitetna politika ne funkcionira. Radnici bježe glavom bez obzira i sa sobom vuku obitelji, te se razdvajaju od svega što su ikada poznavali.
Bolesni klinci nemaju za lijekove dok vi bezobrazno kupujete crne limuzine kao da sutra ne postoji. Obični ljudi bivaju lišeni identiteta. Svojih prava. Vlastitih života i digniteta. Kopaju po smeću i dobivaju otkaze iz tvrtki koje zbog pandemije, poreza i raznoraznih šerifa propadaju dok vi čak niste ni toliko fer da sjedite u toploj crvenoj fotelji, odnosno u saboru za koji ste se zajedno sa stranačkim kolegama kupovali glasove i gurali se u njega.
Sve se to događa pred vašim očima i zbog svega ćemo toga uskoro imati zemlju u kojoj cijene goriva više nisu važne – i to samo zato što se kad-tad po ionako preskupim prometnicama više neće imati tko voziti.
Smanjite malo apetite. Prestanite se zaduživati na naš račun, kupovati gluposti i pogodovati prijateljima, kumovima, suborcima i ostaloj nebitnoj ekipi. Jer mnogi poput mene već odavno razmišljaju pobjeći od svih vas i vaših vječno gladnih usta.
A neki su već odavno i uputili posljednji pozdrav „majci zemlji“ u koju se više ne žele vratiti ni na godišnji odmor.
I to je onaj najžalosniji dio svega.
Možda sve to vama u klimatiziranim stranačkim uredima, ministarstvima i luksuznim automobilima nije toliko važno. Možda o tome ne pričate sa svojim partijskim kolegama putem pametnog telefona s povlaštenom tarifom. Možda nas ne čujete, ne razumijete ili vas jednostavno nije briga.
Ali kada već toliko volite nogomet i ponosite se „vatrenim dečkima“, stvarno bi za promjenu mogli barem tu i tamo „stati na loptu“ i možda ipak tek sporadično obratiti pažnju na nas „male ljude“.
Na nas kojima je cijena goriva pretjerano visoka. Na nas koji si ne možemo priuštiti automobil iznad „prosječne starosne dobi voznog parka u Hrvatskoj“. Na nas koji poštujemo zakone, plaćamo poreze i ne ubijamo nedužne ljude po cesti i moru bez ikakve odgovornosti i kazne.
Na nas kojima amnezija nije stanje uma, odgovornost nije izmišljen pojam u rječniku, a sinkopa ne predstavlja drugi naziv za oralni seks na brodu.
Na nas koji zbog „procurenih pornića“ i ljubavnika u Srbiji ne prodajemo platinaste naklade svojih albuma i na nas koji “u ime obitelji” nismo u stanju mrziti, već upravo suprotno od toga.
Mi smo ti koji vas plaćaju. Mi smo ti na čiju svijest, savjest i domoljublje apelirate prije svakih izbora. Mi smo ti bez kojih ne možete, iako se ponekad čini drugačije.
A vi ste oni koji nas ubijate u pojam i tjerate iz vlastite zemlje u potrazi za jeftinijim gorivom, malo ponosa i boljim sutra – polako, ali sigurno i još k tome konstantno.
Stoga stanite na trenutak i razmislite o svemu prije nego li nam se ceste pretvore u pustoš i država nam počne nalikovati scenografiji iz “Mad Maxa”.
Dragi „naši“ vladajući, ovaj tekst nije nastao zbog jeftinih strasti i još jeftinijeg senzacionalizma, već zbog konstantnog osjećaja otuđenosti.
Otuđenja nas malih ljudi od ove male i lijepe nakupine zemlje na karti Europe u kojoj smo rođeni i odgajani. Od prelijepe zemlje zvane Hrvatska – prepolovljene zbog vas na vlasti i polarizirane prema totalno nebitnim stvarima koje nam konstantno serviraju priglupi, nakaradni, dvolični i zli ljudi kojima je jučer važnije od sutra. Nepismeni prevaranti koji nas sve zajedno iskazivanjem svojih uvjerenja u javnosti i pod reflektorima čine nacionalistima, ksenofobima i vječnim seljačinama koje dalje od vlastitih animoziteta ne vide. Lopovi koji pod krinkom “rada” , “poštenja” i inih tome sličnih floskula ne vide dalje od vlastitog džepa, te bivaju povlaštenima u svakom pogledu iako nisu zaslužili niti kantu po kojoj bi kopali tražeći plastičnu bocu viška.
Pokušajte barem na pet minuta u danu biti ljudi u punom smislu tog opisa i učinite nešto dok još nije kasno. Jer za razliku od vas na pozicijama, mi „mali ljudi“ svakim danom gubimo čak i ono malo razloga za ostanak u zemlji koju na ovaj ili onaj način usprkos svemu svi zajedno obožavamo i pripadamo.
Probudite se, jer ovi vaši mirni i lijepi snovi za nas ostale predstavljaju noćnu moru iz koje se nažalost sami ne možemo probuditi. Jer cijene goriva predstavljaju tek kap u moru kaosa u koji ste nas doveli.
Stoga učinite nešto dok još nije kasno.
Možete li? Ha?
Ili za to niste dovoljno plaćeni?
