Lijepa naša Bugarska
Ne, nisam pogriješio u nazivu države i ovaj puta nema sarkazma u naslovu (majkemi), jer Bugarska stvarno postaje sve ljepšom, ali i uređenijom – barem što se zakonskih inicijativa tiče.
Bugarska – zemlja u kojoj prosječna plaća iznosi nekih petstotinjak eura. Država koja se poput mnogih drugih na brdovitom Balkanu nauživala raznoraznih režima, političara, ratova i inih drugih sukoba ovog ili onog tipa. Uglavnom, Bugarska je u puno toga slična s mnogim drugim zemljama u susjedstvu, pa stoga zapravo čudi kako su se Bugari uspjeli pokrenuti po pitanju nekih stvari dok npr. mi ovdje stojimo već skoro trideset godina. Naime, 2013. godine je smijenjena vlada izglasana nekih četiri godine prije i od tog se momenta nadalje počinju provoditi neki zakoni, te se istovremeno raditi na podizanju opće odgovornosti. Znate, onog pojma koji je iz naših rječnika (očito) izbrisan još početkom devedesetih.
Realno gledano, Bugarska je i dalje u istom s*anju kao i lijepa naša (ili bolje rečeno njihova), te neke nama susjedne zemlje. Bogataša koji su do ogromnih svota novaca na računima došli praktički preko noći i na najpošteniji mogući način (ako zažmirimo na oba oka) u toj zemlji ima podosta. Svojim životnim stilovima podsjećaju na naše tajkune i bogatunčiće koji su toliko jako ratovali početkom devedesetih, da su uz svu tu borbu istovremeno uspjeli završiti i barem dva do tri fakulteta (najčešće u Mostaru), te preuzeti glavnu riječ za preko nekoliko državnih firmi i upropastiti ih preko noći. Stoga Bugari i Hrvati doista imaju hrpetinu toga zajedničkog, a najviše bismo se međusobno trebali razumjeti upravo u domeni omjera bogatih i siromašnih.
E sad…kako za razliku od naših vlasti, one u Bugarskoj (očito) počinju funkcionirati kako treba, prije nekoliko dana se u medijima očitovao kabinet glavnog državnog tužitelja, čija je tajnica, odnosno gđa. Rumyana Arnaudova izjavila da „vlasti kreću s pročešljavanjem onih s dubokim džepovima“. Dakle, za sve naturalizirane bogataše u skupim automobilima moći će se jednostavnim zaustavljanjem od strane policijskih službenika pokrenuti postupak koji podrazumijeva objašnjenje porijekla imovine.
I to je sasvim u redu.
Prema kratkom intervjuu koji je gđa. Arnaudova dala za portal France24, može se zaključiti da (i opet za razliku od naših krajeva) nije riječ ni o kakvom političkom revanšizmu, već o jednostavnom prikupljanju informacija s kojima bi se na jednostavan i transparentan način pokazalo tko je zaradio neku veliku lovu, a tko je jednostavno „jamio“. Realno gledano, to je zapravo sasvim logično. Jer ako netko prosječno zarađuje 500 eura na mjesec (ako uopće ima posao i plaću), onda je u najmanju ruku čudno da dotična osoba u svom vlasništvu ima kuću od pola milijuna eura, zlatni Rolex od 50,000 eura na ruci i zlatnu lančugu nalik onoj na kakvoj stoji sidro prekooceanskog broda. Isto naravno vrijedi i za automobile, pa u tom dijelu priče za nas i stoji srž ove teme.
Naime, najjeftiniji Ferrari danas košta oko 170,000 eura. Samim time je riječ o proizvođaču automobila čije si modele ne mogu baš priuštiti „obični smrtnici“ i to je jasno svima. No usprkos tim cijenama u Bugarskoj se danas nalazi ne samo nekolicina najjeftinijih Ferrarija, već i onih skupljih, a cijeloj se priči priključuje i vesela flota od pedesetak Bentleyja, Maybacha, Lamborghinija i Porschea. Dakle, prema tome vrijedi zaključiti kako u Bugarskoj ipak ima ekipe koja ima love. I to popriličan broj.
Stoga je sasvim logično, ali i potrebno javno postaviti pitanje odakle im.
Na to će pitanje gđa. Arnaudova ispred svog ministra pokušati dati odgovor, te istražiti odakle pojedincima novac za (pre)skupe automobile s kojima se vozikaju na dnevnoj bazi i ekipi oko sebe nabijaju komplekse. Shodno tome je policija dobila uputu da na ulici posebno obraća pozornost na takve automobile, te da vlasnike istih veselo zaustavlja. E sad…nekima će se to činiti kao oblik opresije i „treniranje strogoće“ od strane dečkiju i cura u plavom, ali ako se malo bolje pogledaju stvari, zapravo i nije tako.
Naime, ako priču prebacimo u naše krajeve i samo malo zagrebemo ispod površine, praktički ćemo istog momenta vidjeti tonu ekipe u skupim automobilima koji iz dana u dan muljaju i mešetare s novcem, te izbjegavaju plaćati porez na bilo koji način. No da ne navodim sada o kome se sve radi (jer mi se ne riskiraju tužbe koje bismo kao redakcija u jako kratkom vremenu primili na adresu od našeg krivosudnog sustava), prepustit ću vama na volju da se prisjetite ili ne. Poanta je u tome da takve ekipe na našim prostorima ima poput korova – a tako se i ponašaju. Neki se nazivaju „domoljubima“, neki pak potajice trpaju džepove i račune u bankama izvan Hrvatske, a neki su se već toliko nakrali, da im ni sram više nije ni na kraj pameti, pa svoju imovinsku moć prikazuju gdje i kad god stignu. No kojoj god grupaciji pripadali, skupocjeni automobili u našim se krajevima ne skrivaju u garažama ni pod razno.
Dapače, mislim da smo jedina država na svijetu u kojoj i dan-danas postoji Ferrari 360 Modena s nekih 160,000 prijeđenih kilometara, što već samo po sebi govori dovoljno. A onda su tu i neki naši političari i „poduzetnici“ koji usprkos milijunima na računima i hrpetinom skupih „pila“ ne znaju da ograničenje brzine na autocesti iznosi 130 km/h. Takvih i u Bugarskoj ima popriličan broj i nikome realno nije jasno odakle im novci da si uz generalno nizak državni standard priušte neki Ferrari, Lamborghini, Bentley ili Porsche.
Stoga ova inicijativa ima apsolutnog smisla i sve mi je žao da se neka tome slična ne pojavi u našim krajevima. Možda tada čelnici države ne bi na poreznim karticama prijavljivali Renault 14 ili pokaz, pa bi se ponešto novaca više slijevalo u ionako praznu i pokradenu državnu blagajnu. Stoga nema druge, nego Bugarima čestitati na trudu i nadati se da ćemo i mi od njih preuzeti model koji sam po sebi pojašnjava odakle nekome novac za neko skupo prometalo.
Ne bi li nam život bio ljepši da je taj dio transparentniji?
