Radujte se Alfisti – Cuore Sportivo opet kuca
Porsche? Ma che Porsche? Porca miseria.
Talijani – ta genijalna nacija prepuna stilista, glasnih i pričljivih ljudi. Nacija koju definira mnogo toga – od osebujne povijesti, raznoraznih kulturoloških postignuća, pa sve do nogometa, loših strujnih krugova, dvokratnog radnog vremena i Monice Bellucci.
Nacija u kojoj se i dan-danas raznorazne vrijednosti iz nekih minulih vremena isprepliću s vrednotama kojima su skloni milenijalci, te zemlja koja usprkos velikom broju „utega“ suvereno korača dalje.
U svijetu automobila Italija je praktički sinonim za stil i(li) strast na četiri kotača. Samim time ispada praktički nebitnim o kakvom se automobilu radi i kojoj konkretno klasifikaciji na tržištu dotični pripada, jer imati talijanski automobil mnogima znači imati stila ili biti strastvena osoba, a nekad se te dvije sfere i kombiniraju, pa u tim slučajevima nastaju u najmanju ruku zanimljivi automobili.
Uostalom, ako samo pogledamo tko sve od današnjih proizvođača automobila ima talijansku putovnicu i mjesto prebivanja, postaje jasno o čemu se radi i zašto je percepcija takva kakva jest.
E sad…s obzirom na to da je za mnoge od nas Italija i dalje tek strana zemlja, te da živimo u državi gdje je ispijanje kave jedna od najčešćih pojava unutar društvenog života svakog od nas, za pretpostaviti je da većina ima omiljeno mjesto u kojem istovremeno grije dupe i želudac. Za mene takvo mjesto postoji i radi se o jednom najobičnijem kvartovskom bircu.
Razlog spomena dotičnog birca nije sam ambijent, jer za mene je razgledavanje interijera nekog bara, kluba ili lokala ravno iskazivanju interesa prema nekoj sapunici ili reality-show-programu – dakle besmisleno. Razlog nije ni kava (iako je fina), ni standardna ekipa (uključujući i gazdaricu) u čijim se razgovorima i forama svakodnevno može uživati na jednom takvom mjestu.
Razlog je kombinacija svega toga, što na kraju krajeva u praksi skoro svakodnevno donosi sporadične kavice „s nogu“, ali u cijeloj priči ne smijem zaboraviti ni gazdu koji često dođe kao točka na „i“.
Inače vlasnik Toyote i ljubitelj svega što je plavo, dotični je gazda nerijetko mučki provokator – pogotovo kad se pukim slučajem „na tapetu“ dovede priča o automobilima, te skrene u domenu za njega jedne-jedine bitne marke na svijetu: Alfa Romeo.
Tada najčešće i sam postajem mučki provokator, te citiram sve one fore koje za Alfu i vlasnike modela te marke nikad ne prestaju biti aktualne i tada obavezno kreće zezancija bez granica. No kako u svakoj šali uvijek ima pola istine (ili tako barem kažu naši stari), naravno da se jednim dijelom oko postojanja ove marke nimalo ne šalim, već i marku i njene modele smatram itekako ozbiljnim i hvale vrijednim dijelovima svijeta automobila – pogotovo kad se tamošnje male ruke slože i sastave automobil poput Giulije QV.
Stoga ne čudi da je još od najava vezanih uz ovaj automobil uz jutarnju kavicu često bilo itekako puno priče i smijuljenja.
Naime, za one koji su donedavno spavali na kamenju ili u šatoru, te svoje postojanje iz dana u dan provodili bez utjecaja interneta i ostalih civilizacijskih postignuća, evo jedne bitne informacije: Alfa Romeo Giulia QV je izašla u svom finalnom obliku i u praksi pokazuje kako izgleda Alfina vizija ubojice „emtriolikih“ modela (kako to slikovito objašnjava jedan moj kolega) koje danas najčešće nude Nijemci. Dakle ova pomahnitala Giulia za osnovu svog postojanja nema samo podsjetiti svijet na slavnu povijest marke i na sve što Alfa Romeo može i zna, već i pokositi tu i tamo neku njemačku, američku, japansku ili pak britansku glavu u utrci za tron najbrže i najluđe limuzine na svijetu.
Iako na tržištu danas postoji jača i skuplja konkurencija, osnovna receptura za Alfu s homicidalnim sklonostima je u svakom slučaju tu: predivan dizajn, agresivan nastup i sva sila brojki koje ostavljaju dojam jednog poprilično „pomaknutog“ automobila.
Performanse su također itekako prisutne, pa se dojam zapravo potvrđuje sam po sebi, a i tvorci samog automobila nisu šutjeli još od samih najava Giulije QV na tržište. Dapače, koristila se svaka prilika da bi se istaknulo „virtualno“ vrijeme automobila od 7 minuta i 39 sekundi, koliko je zabilježeno u sklopu simulatora na legendarnih 23 kilometra „zelenog pakla“. No u praksi je ipak Porsche prvi suvereno zasjeo na vrh tog trona, postigavši vrijeme od 7 minuta i 38 sekundi, pa je Alfa Giulia QV pala u drugi plan.
…no ne zadugo…
Od prije nekoliko dana je Alfa Romeo Giulia QV i u praksi zasjenila Porsche Panameru Turbo nove generacije, postavivši na Nordschleifeu vrijeme od 7 minuta i 32 sekunde, odnosno ukupno šest sekundi brže od Panamere s umjetnim disanjem.
To mnogima neće zvučati kao nešto posebno, ali ako se unutar konteksta cijele priče uz titulu najbrže limuzine na svijetu izuzev nove Panamere Turbo spomenu i Lexus LF-A, Porsche 911 Turbo S i Lamborghini Gallardo LP570-4 Superleggera, ovaj pothvat ipak poprima malo drugačije boje, zar ne?!
Uostalom, ako se samo malo bolje pogleda šira slika, lako je moguće vidjeti da u smislu sirove brzine i performansi ova Alfa doista predstavlja poseban automobil, jer unutar tih segmenata daleko nadilazi konkurenciju, te seli u domenu super-automobila, što pak usprkos tehnologiji i svim drugim obilježjima vremena u kojima živimo baš i nije čest slučaj.
Prema navodima iz Alfa Romea, rekorderski primjerak Giulije QV opremljen je 3-litarskim „šestakom“ snage 503 konja, te izuzev opcionalnog 8-brzinskog mjenjača nije modificiran ni na koji način.
Doduše,za volanom je svoje mjesto tijekom tog rekordnog kruga našao Fabio Francia koji svoj kruh zarađuje vozeći utrke, ali to pak nije ništa čudno, jer i svi drugi proizvođači rentaju nekog takvog lika da odvozi automobil najbrže što zna.
Stoga je ovaj rekord u potpunosti legitiman i zapravo se samo čeka odgovor iz Porschea koji će najvjerojatnije stići vrlo brzo, a još vjerojatnije i u obliku Panamere Turbo S.
Koliko će dotična Panamera biti sposobnija i brža, u ovom momentu možemo samo nagađati, a hoće li se i još pokoja limuzina na steroidima uključiti u ovu utrku (poput npr. novog BMW-a M5 koji je već naveliko u planovima Bavaraca) također je nemoguće znati.
No sve to nije ni toliko važno koliko sama činjenica da Alfa Romeo nakon dugo vremena konačno ima automobil s kojim je moguće ne samo parirati konkurenciji, već je na momente učiniti statičnom.
Stoga ovakva vijest veseli ne samo „Alfiste“ i ostale mučke provokatore iz svijeta automobila, već i sve nas koji tom svijetu istinski pripadamo i znamo što je Alfa nekoć u tom svijetu predstavljala.
…i zato vrijedi zaključiti ovaj tekst uz jednostavnu rečenicu: „Forza Alfa – Cuore Sportivo“.


















