Što nas smeta kod posjeta državnika Hrvatskoj?
Iskreno, sve i svašta. No ovaj puta su nekima od nas u maniri najgoreg filma o Draculi iskočili očnjaci – pogotovo uredniku portala i potpisniku ovog teksta koji u ovom momentu izgleda poput tuljana.
Proljeće je. Ptičice cvrkuću, grijanje stanova i ostalih habitata postaje tek sporadična pojava, terase se pune ljudima i haljinice postaju sve kraće. Ukratko, reklo bi se idila samo takva. No kako to u našim krajevima obično biva, svu tu proljetnu uživanciju jednostavno mora prekinuti neka „viša sila“. Najčešće je riječ o nekim lošim vijestima u sklopu kojih je netko nekoga dignuo u zrak ili zaklao sjekirom, a u posljednje vrijeme nije rijedak slučaj i da se pokoja prometnica uruši iz čiste dosade. Isto tako je tu svita domaćih političara koji svoje neznanje i nemar prelijevaju iz šupljeg u prazno, uz sporadične afere, veće ili manje lopovluke i slične nepodopštine, pa se tom proljetnom raspoloženju ponekad doista teško u potpunosti prepustiti.
Iako je posljednjih nekoliko dana unutar Vakuline domene obilježio vjetar zajedno s oblacima i proljeće trenutno ne izgleda baš najljepše, ono što ga dodatno kvari svodi se na posjet horde turskih poslovnjaka predvođenih turskim premijerom Recepom Tayyipom Erdoğanom. Reklo bi se da je to zapravo super, jer izuzev premijera zemlje tepiha, rahat-lokuma i sapunica uz koje bi Rosa Salvaje trebala biti kandidat za Oscara, u cijelu se priču uguralo i čak devedeset poduzetnika koji će u hrvatskoj odsjesti i domaćima prenijeti ne samo svoje znanje, već i otvoriti opcije krađ…ups…ispričavam se…trgovine izvan granica lijepe nam naše. No što to znači nama „običnim smrtnicima“? Ako se mene pita, apsolutno ništa, jer sa svom tom ekipom nemam nikakve veze, a i potencijalno poslovanje će u maniri „dobrih poslovnih običaja“ koji ovdje vladaju najvjerojatnije rezultirati s još većim minusom na računu države, tj. s još većim dugom „per capita“ s kojim se u današnje vrijeme u dužničko ropstvo rađaju klinci kojima čak ni obećanih tisuću eura ne pomaže baš puno.
E sad…kako ne bi bilo krivih zaključaka, reći ću da na g. Erdoğana gledam kao i na svakog drugog političara, što otprilike znači da kao čovjek predstavlja tek figuru koja u stvarnom životu ne zna promijeniti ni žarulju. Samim time mi je isti k… dolazi li u naše krajeve premijer Turske, Uzbekistana, SAD-a ili nezavisne republike „krater-2“ na Marsu. Za mene su svi političari jednostavno suvišna masa preplaćenih oratora koji nerijetko ne znaju ni pričati (što pak neki od domaćih političara itekako zorno pokazuju), a o radu da i ne pričam, pa tako nisam pobornik „volim-mrzim“ krajnosti, već me jednostavno boli ona stvar za sve njih – neovisno o naciji, vjeri, spolu ili bilo čemu drugom. Uglavnom, sad kad sam to razjasnio možemo dalje s temom koja me tjera na hiper-ventilaciju…
Tijekom godina je svako malo netko od stranih „faca“ u našim krajevima i kad god se netko od njih najavi za dolazak, nastaje panika i kaos. Zatvaraju se prometnice, stvaraju se koridori za prolazak od zračne luke do nekog od razvikanih zagrebačkih hotela i crni Audiji i BMW-i sumanuto jure zagrebačkim prometnicama uz obavezno mahanje „lizaljkama“ od strane suvozača. Takvih smo se situacija već nagledali i moram priznati da mi svaka od njih prvo digne živce „u crveno“, da bi se kasnije svemu tome samo cinično smijao, jer smo zapravo kao zemlja toliko mali i jadni da čak i tajnik bivše američke vlade u našim krajevima ispada posebnim i bitnim. Uglavnom, i ovaj puta će se zatvarati ceste i crni će Audiji zajedno s BMW-ima jurcati unaokolo poput ljutih mrava u potrezi za hranom. No ovaj puta ipak postoji jedna bitna razlika, a ta se svodi na naše „dečke u plavom“ iz čijeg je ministarstva došla obavijest koja zorno pokazuje količinu kretenizma i nerazumijevanja prema pojmu „poslovanja“ od strane „službenih osoba“ koje nas „vode“ i pišu „pravila“ kojih se svaki građanin (da se izrazim u maniri lijepe nam predsjednice) mora pridržavati.
Između redaka koji popunjavaju nekih šest stranica, izdvojit ću tek dva koji su me izbacili iz takta poput najgoreg pjesmuljka iz opusa Turbo-folka:
„PREPORUČAMO GRAĐANIMA:
da odlazak s posla u utorak 26. travnja obave do 15.30 sati,
da u srijedu 27. travnja odlazak s posla planiraju između 16.15 i 17.30 sati“
Hmmm…jesam li jedini koji u ovako nečemu vidim problem?
Naime, za one koji rade u državnim službama ovakvog što ne predstavlja baš neki veliki problem, jer su dotični ionako većinu radnog dana na pauzama i ne ubijaju se od posla, te im nije problem organizirati raniji odlazak kućama. No što s ljudima zaposlenim u našem jadnom privatnom sektoru? Kako će npr. jedan skladištar u privatnoj firmi objasniti svom gazdi da u pola četiri mora otići s posla, kako ne bi zapeo u gužvetini? Kako će npr. jedan djelatnik iz odjela marketinga objasniti svom šefu da ne stigne odraditi posao za klijenta, jer mora skratiti radno vrijeme? Kako će jedan djelatnik IT-odjela unutar neke tvrtke objasniti svom „gazdi“ da server ne radi, jer je policija rekla da krene kući prije naznačenog vremena, kako ne bi zapeo u prometu? Hmmm…jesam li doista jedini koji u tim stvarima vidi problem? Naravno da nisam, jer usprkos činjenici da nas vladajući konstantno trpaju u obore, neki od nas ipak nisu ovce, pa vide što se događa i živciraju se zbog toga.
Mislim, da je cijela ta priča od strane policije stigla kao naputak u državi koja svojim prosperitetom odražava radne navike i pametno posložen svijet poslovanja, ne bih ništa rekao. No u državi u kojoj se iz dana u dan bilježi hrpa gubitaka i u kojoj vlada besparica u kombinaciji s nezaposlenošću i problemima koji iz svega toga proizlaze, mogu reći samo da je ovo još jedan primjer zašto je sve to tako. Srž problema nije u zatvaranju prometnica i posjetu nekog vladinog dužnosnika druge zemlje. Problem nije ni u obavijesti za građane Zagreba koji će svoje vrijeme trošiti na gužve, umjesto na obitelji i odmor. Problem je jednostavno u nepoznavanju i nerazumijevanju tematike „poslovanja“, jer u maniri stare narodne poslovice koja glasi „sit gladnom ne vjeruje“ s jedne strane stoje zaposlenici (prevelikog) državnog aparata, dok s one druge strane stoje ljudi zaposleni u privatnom sektoru, tj. oni kojima se na dnevnoj bazi broje minute i koji iz mjeseca u mjesec primaju sve manje plaće zbog davanja toj istoj državi koja sad odjednom „savjetuje“ bježanje s posla zbog gužvi za koje je vrh te iste države kriv. Nije li to tragikomično?
U pravilu bih mogao o svemu tome pisati još satima i u cijelu priču gurnuti netoleranciju, dvostruka mjerila, lopovluk, promicanje vrijednosti iz najgore ere novije hrvatske povijesti, vjersku opresiju i tko zna što još sve ne. No suzdržat ću se od svega toga, jer nije u sferi svijeta automobila. Stoga je možda najbolje sjesti na ruke i jednostavno kopirati sve ono što će tijekom sljedeća dva dana biti zatvoreno u Zagrebu.
U NASTAVKU POGLEDAJTE GDJE JE SVE ZABRANJENO PROMETOVANJE VOZILIMA, GDJE JE NA SNAZI ZABRANA PARKIRANJA, I KOJE SU ALTERNATIVNE TRASE OTVORENE:
