Brabus 650 kao dokaz da Nijemci ponekad polude
Zapravo svi ponekad imamo „žutu minutu“, no kod ekipe iz Bottropa ona očito traje mjesecima i na kraju rezultira s nečim doista posebnim.
Jeste li se ikada zapitali „koliko je konja zapravo dovoljno“?
Ja jesam i vjerovali ili ne – i to preko nekoliko puta. Ali ni dan-danas do pravog odgovora nisam uspio doći.
Razlozi tome leže u megalomanima koji nastanjuju ama baš svakog auto-entuzijasta i priznali mi to sebi ili ne, najviše nikada nije dovoljno. To nas je svijet automobila već odavno naučio, pa oko toga zapravo nitko ne brine pretjerano puno.
No koliko je zapravo konja doista dovoljno da bi bili zadovoljni na dnevnoj bazi? Stotinu? Dvije? Tri?
Hmmm…
Realno gledano, kao vlasnik automobila s nekih 230 konja, moram reći da mi na dnevnoj bazi sva ta ergela ne znači baš pretjerano puno. Dapače, sve što vidim jest trošak vezan uz hranu za sve te konje, odnosno benzin koji točim poprilično često.
Da sam kojim slučajem normalniji, to bi me vjerojatno smetalo i bio bih ljubomoran na sve one koji se u svojim „čipiranim“ Dieselima mogu voziti brže od mene uz minimalne troškove.
No srećom nisam baš pretjerano normalan, pa oko potrošnje goriva neću roniti suze, već umjesto toga u svom automobilu nalazim polje fascinacije i orijentiram se prema zvuku motora i laganom poskakivanju manje-više krutog ovjesa izbjegavajući pri tome rupe kojih na našim divnim prometnicama nimalo ne nedostaje.
Ukratko, to je svojevrstan zen i samim time bi odgovor na gore postavljeno pitanje bio „230 konja je i više nego dosta“. No da kojim slučajem može biti 330 ili 530, bilo bi još bolje.
Dakle i opet sam s pitanjem na početku…
Bravo ja.
E sad…kako ipak zajedno s većinom cijenjenog čitateljstva preživljavam u Hrvatistanu, tako su mi neke stvari apsolutno nepojmljive. Sa shvaćanjem stvari poput tuninga nekog već u tvorničkom izdanju ultra-jakog automobila čak i u teoriji imam problema. No u Njemačkoj tih problema očito nemaju, jer se s tog područja svako toliko pojavi neki bijesan stroj koji pod haubom nema motor, već fiksni generator ludila.
Uglavnom, ako ludilo na četiri kotača uopće treba slikovito definirati, onda je dovoljno prisjetiti se nekolicine prerađenih Mercedesa koje potpisuje tvrtka Brabus i sve će automatski (ili bolje rečeno 4-Matski) sjesti na svoje mjesto.
Pa eto…nakon hrpetine Mercedesovih modela zaraženih virosom bottropske gripe, eto nam i najnovijeg u nizu tih pokretnih homicidalnih čudovišta za cestovnu upotrebu – automobila koji se kratko, jasno i sažeto naziva Brabus 650.
Dotični je Brabusov uradak u svojoj bazi Mercedes-Benz C63 S AMG i kao takav izuzev interesantnog dizajna i sveg ostalog na što smo navikli nalijetati kod Mercedesa, na tržište donosi i V8-Twin-Turbo motor s ukupno četiri litre zapremine i nekih petstotinjak konjskih snaga.
To ovoj poprilično pomaknutoj limuzini daje snagu s kojom je praktički moguće usporiti vrtnju planete i performanse kakvih se ni super-automobili ne bi posramili. No u Brabusu su na te brojke odmahnuli rukom i samo kratko rekli „Nein!“, te pokupili crteže iz tapecirane ćelije i preselili ih u radni dio pogona.
Tamo se tijekom posljednjih mjeseci uz hrpe kofeinskih pripravaka i sredstva za smirenje malo-pomalo dolazilo do C-klase koja kao rezultatno stanje svojim kupcima (i onima koji bi to žarko željeli biti) nudi isti motor cilindara i ukupnu zapremine čak dvije boce Löwenbräu piva, no s nekih 150 konja viška u odnosu na tvorničko izdanje najjače C-klase.
Samim time je rezultatno stanje cijelih 650 konja s kojima ne samo da je moguće usporiti planetu, već je natjerati i da nakratko stane – barem dok se ne unište gume.
Ta dodatna injekcija snage dobivena je tijekom mjeseci testiranja i igrarija s ECU-om, Turbo-punjačima i usisnim, odnosno ispušnim sustavom, a Brabus životima radnika garantira istinitost brojki koje cijelu tu priču prate.
Uglavnom, za što je tih 650 konja zapravo dovoljno?
Pa recimo za ubrzanje do „stotke“ nekih 1,700 kilograma težak automobil u vremenu od 3,6 sekundi, odnosno 3,8 ukoliko se radi o karavanskoj izvedbi.
Zatim je tu i maksimalna brzina koja iglu brzinomjera zaustavlja na veselih i sretnih 320 kilometara na sat, a tijekom tog divljačkog ubrzavanja vozaču izuzev sila organe razmješta i u suradnji s tvrtkom Bilstein posebno napravljen ovjes.
Dakle govorimo o čudovištu na kotačima koje u slobodno vrijeme najvjerojatnije stoji u garaži i razmišlja o tome kako svog vlasnika oplemeniti s ubojitim dozama adrenalina.
Iz Brabusa kažu kako je uz motor i ovjes napravljena i hrpa zahvata više ili manje vezana uz opremu, ergonomiju i slične stavke koje su nekome očito bitne.
No kako meni nisu, ne bih oko toga trošio riječi.
Dapače, da sam kojim slučajem zadužen za odnose s javnošću ili medijima unutar zidova tvrtke Brabus, mislim da bi moja izjava vezano uz ovaj automobil glasila „Das ist ajn štarke auto. Ahtung-ahtung. Bejbi. Cumbajšpil“.
Time bi sve bitno bilo rečeno, zar ne?!
