Evo zašto Bentley neće nikada biti Rolls Royce
U sklopu ovog teksta ne bih pretjerivao s riječima, jer fotografije koje uz njih idu zapravo sve govore same po sebi.
Kada se u svijetu automobila spomene pojam „apsolutnog luksuza“, čovjek sam po sebi pomisli na Rolls Royce. I to je tako već desetljećima.
S druge strane te medalje oduvijek je stajala tvrtka Bentley, koja je izuzev luksuza na tržište nudila i hrpetinu fascinacije u obliku performansi. No ako ćemo realno, dizajnom eksterijera i interijera, te kroz još mali milijun detalja, Bentleyevi su modeli uvijek nekako ispadali poput kopija Rolls Royceovih modela.
Danas, tj. u sklopu vremena kada ni Bentley ni Rolls Royce nisu „svoji“, već jedan potpada pod Volkswagen, dok je drugi sastavni dio BMW-grupacije, stvari se poprilično razlikuju.
Doduše, Rolls Royce i dalje uz najluksuznije limuzine na svijetu ima i model Wraith, koji u svojstvu ultra-luksuznog Gran-Coupéa skuplja svoju publiku dubokog džepa, no u ponudi (još zasad) nema SUV-model.
Bentley s druge strane ima limuzinu, Gran-Coupé i „najbrži SUV na svijetu“ (što je titula koju ni dan-danas ne razumijem), a to u pravilu znači da se Volkswagen potrudio okrenuti nešto većem broju kupaca.
E sad…kako svaka tvrtka u današnje vrijeme ima neku „posebnu“ diviziju koja proizvodi neke usmjerenije varijacije na temu pojedinih modela, takav je slučaj i s Bentleyem i Rolls Royceom. No za razliku od mnogih drugih, ove se dvije tvrtke uvelike razlikuju u smislu ideologije.
Naime, Renaultova Sport-divizija, BMW-ovo „najjače slovo na svijetu“, Mercedesov vječni AMG i sva sila drugih proizvođača automobila i njihovih „posebnih“ modela najčešće se orijentiraju prema nekom sportskom izričaju. To doduše ne isključuje ni „luksuz“, jer svaki od tih proizvođača svojim „posebnim“ modelima barem dijelom pristupa i s te strane, pa na tržištu npr. ne postoji brzi Renault bez klima-uređaja ili BMW “M” bez hrpetine senzora za sve i svašta. Stoga vrijedi zaključiti kako pobrkani pojmovi i univerzalan pristup čak i najusmjerenijih modela pojedinih proizvođača u današnje vrijeme i dalje priču oko performansi provode s rezervom.
Bentley s tom dozom rezerviranosti ne nastupa baš direktno, ali se od te tvrtke uz sam vrh tehnologije i luksuza ipak očekuju i određene performanse. Stoga me ni dan-danas nitko na svijetu ne može uvjeriti da je Bentley Bentayga striktno luksuzan automobil ili pak da je model Continental GT u bilo kojem isključivom smislu podređen performansama.
S druge strane, Rolls Royceovi modeli svojim postojanjem doista jesu apsolutno podređeni luksuzu, a s obzirom na male serije pojmu „unikata“ često dolaze itekako blizu. Samim time Rolls Royce s Bentleyem baš i nema neko zajedničko tlo i svijet je i dalje u balansu.
Spomenom „posebnih“ divizija, te u kontekstu ova dva proizvođača automatizmom dolazimo do one Bentleyeve koja se naziva Mulliner. Dotična je zadužena za dodatno oplemenjivanje pojedinih modela ove tvrtke, što se pak provodi samo po sebi ili prema posebnim željama kupaca.
Samim time je svakom potencijalnom kupcu Bentley u mogućnosti osigurati apsolutnu posebnost gdje god se dotični sa svojim automobilom pojavio.
To možda nama „običnim“ ljudima i ne znači nešto pretjerano puno, no brojke s kojima Mulliner zaključuje kvartale tijekom godine svjedoče da na svijetu postoji oveći broj ljudi koji se pod svaku cijenu moraju istaknuti.
Uglavnom, Mulliner ovih dana užurbano radi na „paketu“ za model Flying Spur, tj. ukupno šest različitih pristupa interijeru ovog modela.
Sam interijer u tvorničkom izdanju (ovisno o kombinaciji boja, dezena i materijala) u pravilu izgleda odlično. No iz Mullinera poručuju kako „nisu iskorištene sve opcije“, pa je tako interijer ponovno završio „na stolu“.
Uglavnom, kada sam vidio neke od fotografija ove „oplemenjene“ serije koja očito iskorištava sve opcije, iskreno sam pomislio da je Bentley zaposlio nekolicinu ljudi koji se dizajnerima nazivaju samo u Folk-klubovima dok plaćaju (pre)skupe runde za svoje rasplesane drugarice u mini-suknjama.
Zašto? Zato što sav kič ovog svijeta nije u stanju opisati ono što su dotični dizajneri izmislili za nekolicinu ovih “oplemenjenih” verzija interijera.
No vjerovali ili ne, od kombinacije materijala i boja još je gori popis opreme koji kupcima stoji na raspolaganju.
Realno gledano, u automobilu nam je doista potrebno relativno malo toga. Samim time senzori za parkiranje i kišu te oni za paljenje svjetala samo potpomažu vozaču u misiji ne razmišljanja. Isto vrijedi i za sustave za pomoć kod ostajanja unutar prometne trake, onih pak koji kontroliraju disanje vozača, te onih koji kroz svoje samoupravljačke funkcije sve više zadiru u domenu znanstvene fantastike.
No kome u sklopu automobila realno treba humidor za cigare, frižider ili pak poseban nosač za šampanjac i pripadajuće čaše?
Mislim, ako ćemo čak i prihvatiti totalni hedonizam, takvi su detalji i dalje ne samo nepotrebni, već i smiješni – baš kao i kombinacija boja nekih od predstavljenih interijera.
Dakle ako je „seljačina“ kao pogrdni opis čovjeka kojem je ukus amputiran pri rođenju, onda bi se nekolicina Bentleya Flying Spur iz Mullinerove radionice luksuza doista bez problema mogla okititi epitetom „automobili za seljačine“.
S druge strane pak Rolls Royce u sklopu svoje „Bespoke“ divizije već godinama stvara sve i svašta.
Čak smo i u sklopu našeg malenog internetskog kutka posvećenom svijetu automobila objavili nekolicinu tih uradaka i „posebnih“ varijacija na temu pojedinih Rollsovih modela.
Neki su bili elegantni, a neki pak smiješni (poput onih 30 primjeraka nazvanih „Louis XIII“ koje je svojevremeno za prijevoz svojih (pre)bogatih gostiju naručio jedan hotel). Neki su pak od opreme doista imali svega i svačega, pa se uz sporadična zvjezdana neba ili pak kutije s priborom za lov u sklopu pojedinih „specijalnih“ primjeraka našao i pokoji komad bijele tehnike. No svaka od tih ideja stizala je od kupaca, a ne od zaposlenika unutar Bespoke-odjela, što pak u usporedbi s Bentleyevim Mullinerom govori dovoljno samo po sebi.
Uglavnom, posljednji u nizu tih „posebnijih od posebnih“ Rollsovih automobila predstavljen je u obliku modela Phantom.
Dotični je naručen i plaćen od strane gospodina pod imenom Michael Fux, koji je već prije od ove divizije naručio jedan poseban primjerak modela Wraith.
-odgovor „nemam pojma“ nudim prije nego pitate „tko je taj?“
G. Fux je u svojoj kolekciji automobila poželio imati iskaz apsolutne elegancije na četiri kotača i kao inspiraciju je ponudio žad.
Na to su mu ljudi iz Bespoke divizije odgovorili s tzv. „Jade Pearl“ Phantomom, koji ne samo da izgleda predivno i ultra-elegantno, već predstavlja i apsolutni unikat.
Doduše, žad i zelenkasto-bijela kombinacija u smislu poveznica baš i ne idu jedno s drugim, ali efekt bisera je u toj priči očito prevagnuo i nastao je jedan od najelegantnijih automobila koje sam ikada imao prilike vidjeti.
Detalja vezanih uz opremu u ovom momentu zapravo nema, pa ne znam je li se u sklopu ovog automobila pronašlo mjesta za male kućanske aparate i bijelu tehniku, no ono što znam i bez službenih navoda svodi se na činjenicu koja kaže da je g. Fux sigurno zadovoljan s ovakvim automobilom.
Isto tako sam siguran da “Jade Pearl” Phantom u sklopu interijera nema peglu, fritezu ili pekač kruha, što pak za Bentley i ne bih tvrdio sa stopostotnom sigurnošću.
Uglavnom, moram priznati da mi je nakon pogleda na ovakav Rolls Royce Phantom već unaprijed slabo u želucu kada se sjetim da ću barem još jednom morati pogledati i interijer Bentleyevog Flying Spura s Mullinerovim potpisom.
Zašto?
Prosudite sami.
