Nissan predstavlja koncept pod nazivom „Teatro for Dayz“
Teatralno, nema što. No već se u samom uvodu ovom tekstu negdje u bespućima sive tvari pitam ne bi li radije vidjeli npr. novi Nissan „Z“ koji nema veze s biciklima, naliv-perima i modernom apstrakcijom?
Činjenično stanje da svi mi dan po dan starimo nikome ne donosi ništa pozitivno. Naravno da se ljudi često uvjeravaju u suprotno, te citiraju stare narodne poslovice u stilu „mladost-ludost“, „s godinama dolazi iskustvo“ i slične mudrosti, no ako pogledamo realno, s godinama se svijet mijenja nekoliko puta brže od nas samih, te je čest slučaj da se neki od nas u svemu tome jednostavno počnu gubiti sami od sebe (tj. bez pomoći stričeka Alzheimera).
S druge strane ne vrijedi proklinjati vrijeme i pokušavati ga usporiti operacijama, kemijskim preparatima i sličnim idiotarijama, već jednostavno pokušati koračati paralelno s vremenom dokle god za to postoji mogućnost ili interes.
*isprika na ovom Dr. Phil momentu – obećajem da neću više*
U današnje se vrijeme sve više čini da se novim „digitalnim generacijama“ nekuda žuri. Svi su povezani na Internet, druže se preko društvenih mreža i o seksu (u teoriji) znaju više od svojih roditelja, čak i bez da su blagodati te radnje ikada probali. Isto tako im tehnologija nije nimalo strana stvar, te se npr. u ranoj životnoj dobi igraju na mobitelima kao veliki, tj. bolje od velikih, jer veliki jednostavno sporije percipiraju o čemu se u igricama radi. Stoga ne čudi da su se odjednom i automobili našli „na meti“ kao arhaični komadi tehnologije koji se nisu promijenili već više od stoljeća.
Da bi se tome doskočilo, naravno da sva ta mlađarija iz dana u dan izmišlja nove tehnologije s kojima bi se automobili malčice odmaknuli od svog klasičnog oblika postojanja. No ako ćemo realno, velika je većina sve te tehnologije jednostavno uludo trošenje vremena.
Da, neki će reći da sam i ja zbog toga dinosaur i da sam već odavno trebao izumrijeti, ali kad se npr. sjetim autonomnih automobila i ideje u sklopu koje ćemo kao vozači svi postati nepotrebni, zapitam se jesu li u pravu oni koji me stavljaju u paleozoik ili možda ipak nisu.
Bilo kako bilo, tehnologija je svuda oko nas i iz dana u dan uzima sve više maha – do momenta kada svom tom ekološkom napretku postanemo suvišni i nepotrebni, nakon čega vjerojatno slijedi realizacija scenarija iz nekog od „Terminatora“.
U Nissanu jako dobro znaju što se u svijetu automobila danas događa, te koliko je informacijska tehnologija pripomogla odmicanju ljudi od samog procesa vožnje. Samim time i unutar zidova tog slavnog proizvođača automobila razmišljaju o redefiniranju pojma „automobil“, te ga pokušavaju približiti tzv. „digitalnoj generaciji“, odnosno mladim naraštajima koji nemaju pojma o danima kada npr. nije postojao ABS-sustav.
Uglavnom, zbog toga je iz Nissana krenula inicijativa vezana uz digitalizaciju i ponovno aktualiziranje automobila kao nečeg relevantnog.
Ideja je nazvana „Teatro for Dayz“ i upakirana u maleni automobilčić iznimno futurističkog izgleda.
Dotični prati razmišljanje gospodina po imenu Hidemi Sasaki, koji u Nissanu ima ulogu glavnog i odgovornog čovjeka ispred odjela za planiranje i plasman proizvoda.
Sasaki-san je izjavio kako „U današnje vrijeme mlađe generacije više nisu toliko zainteresirane za automobile, pa se automatski postavlja pitanje kako da ih privučemo prema njima, odnosno žele li uopće voziti“.
Nadalje Sasaki-san kaže da mu je jasno da „Mlađe generacije oduvijek osjećaju povezanost s digitalnim uređajima poput pametnih telefona, tableta i igraćih konzola. Također ne treba zaboraviti ni količinu i protok informacija na koje se mladi ljudi u današnje vrijeme oslanjaju.
Samim time smo u sklopu ove ideje pokušali spojiti dva danas već pomalo suprotna svijeta, te time pokušati privući pripadnike „digitalne generacije“ prema svijetu automobila i mogućnostima koje nam tehnologija danas pruža“.
Uglavnom, koliko sam uspio shvatiti iz nekoliko stranica teksta i fotografija koje su se u privitku tom tekstu našle, riječ je o automobilu koji se te klasifikacije ne drži pretjerano čvrsto. Dapače, kao automobil „Teatro for Dayz“ nema baš pretjerano puno poveznica s današnjim primjerima cestovnih prometala, već je pristup ovoj ideji prije moguće usporediti s nekim pametnim telefonom.
Razlozi tome prvenstveno leže u činjenici da s ovim automobilom ne upravlja ljudska ruka, već putnici unutar interijera mogu sjediti i odmarati, odnosno gledati u neki od više ekrana i igrati se, surfati bespućima Interneta ili jednostavno tražiti nove „prijatelje“ na nekoj od društvenih mreža.
Samim time se s jedne strane ispunjava ljudska potreba za transportom, dok se s druge kontrola vezana uz sam čin kretanja na perfidan način i pod paskom tehnologije u kombinaciji s navikama miče iz ruku putnika unutar kabine.
Hm…
Naravno da Japanci ne bi bili Japanci kada se ne bi sjetili neke totalno čudnovate ideje, pa u toj maniri ni ova konceptualna ideja ne odlazi daleko od tog pravila. Naime, između ostalog se u sklopu interijera nalazi nekolicina apsolutno podesivih ekrana s kojima je moguće interaktivno „surađivati“. Zatim su tu samo osnovne kontrole koje podrazumijevaju korištenje klimatizacijskih kontrola, te onih vezanih uz napredni infotainment-sustav.
No ono najluđe se ipak nalazi s vanjske strane „automobila“, gdje će vlasnicima (s obzirom na to da je pojam „vozač“ otpao u samom startu) na raspolaganju biti nekolicina eksternih ekrana na kojima će se moći ispisivati statusi vezani uz raspoloženje i(li) neko fizičko stanje, kako bi i ostali sudionici u prometu mogli znati što vam je na pameti.
Samim time već vidim kako na neki od tih ekrana ispisujem neku prostotu ili parolu „Smrt fašizmu…“ tijekom prolaska kraj šatora u Savskoj, pa moram priznati da mi cijela ova „teatralna“ priča zapravo zvuči zabavno.
No kad zabava u glavi prođe, te kada se vratim u realnost, jednostavno se pitam za kog vraga u Nissanu nisu svoje ideje usmjerili prema nekom novom predmetu fascinacije za nas „starije“ zaljubljenike u automobile, te osmislili neku novu generaciju Nissana „Z“.
Zar je moguće da „na mladima svijet ostaje“ pod svaku cijenu i da li je doista moguće da u današnje vrijeme više nitko ne brine o ljudima kojima je vožnja doista strast i nešto u čemu uživaju usprkos granicama i ograničenjima?
Ne znam koji bi točno bio odgovor na ta pitanja, no izuzev tu i tamo pokojeg „plusa“, moram priznati da mi se budućnost u okruženju ekrana i samoupravljačkih automobila nimalo ne sviđa.
Dapače, podsjeća na najgori zatvor na svijetu – onaj u sklopu kojeg um ovisi o digitalnim inputima, dok tijelo jednostavno spava.
Samim time na momente osjećam ponos na svoje paleozojsko porijeklo, te se istovremeno pomalo bojim budućnosti za koju nitko unutar moje generacije zapravo nije spreman.
A vi?
