Želite li živjeti u Francuskoj?
Želite? Odlično! Onda za početak brzo steknite afinitete prema benzinskim i električnim motorima, te hibridima ukoliko ste skloni kompromisima.
Iako moram priznati da u Francuskoj nikad nisam bio, istovremeno moram reći i da razlog tome prvenstveno leži u tome što me nikad nije zanimala kao turistička destinacija.
Realno gledano, Pariz već odavno nije ono što je na fotografijama i u sklopu romantičnih razglednica, jer koliko znam iz iskustava drugih, stanovništvo više nema veze s onim koje je nekad popunjavalo taj grad, te svakih pet metara nekome treba dati milostinju ili kupiti „originalni“ Rolex iz Kine, što me izuzetno živcira. S druge strane postoji francuska rivijera, no što se mene tiče nek si je uzmu, jer je za početak sve ultra-skupo, pa samim time već u samoj zamisli oko posjete ispada neisplativim. No s obzirom na to da nisam posjetio Francusku i da nemam iskustva iz prve ruke, dozvoljavam samom sebi da griješim, pa ako je tome tako i ukoliko se netko zbog toga smatra uvrijeđenim, ovo je redak namijenjen za ispriku.
No vratimo se Parizu…
Naime, prije nekoliko mjeseci je pariški gradonačelnik donio odluku o tome da je jako loše za imidž grada bude ukomponirana hrpa starih automobila, te je u sklopu te odluke svaki automobil s datumom proizvodnje starijim od trideset godina stavljen izvan okvira zakona.
Naravno da su se istog momenta počeli okupljati štovatelji raritetnih automobila i oldtimera, te su se tijekom mjeseci i mjeseci pisale peticije, pa su određene iznimke ipak napravljene. Samim time nitko od vlasnika Ferrarija, Jaguara ili neke druge legendarne marke i sportskih automobila kakve su dotične proizvodile još od davnina ne mora svoj raritetni automobil starijeg datuma prisilno odložiti u francusku izvedenicu CIOS-a, što je definitivno hvale vrijedan presedan.
E sad bi možda vrijedilo ukazati pojedinim „javnim“ osobama i udrugama da trošenje novaca na referendume i slične gluposti nije prijeko potrebno, već je stvar moguće riješiti i bez medijske pompe, te milijune utrošenih kuna, no pretpostavljam da me dotični pojedinci i pojedinke ionako neće shvatiti, pa je možda bolje da ne odlazim u detalje… Čisto zato što mi se nakon više od stoljeća proizvodnje automobila jednostavno ne da ispočetka objašnjavati što definira jedan auto.
No vratimo se Parizu…
Kako se Pariz uporno na sve moguće i nemoguće načine bori s pošasti zvanom automobil, tako nimalo ne čudi da se ta borba preselila i izvan granica te francuske metropole.
Doduše mislim nije da stvar u tome da nekome od vlastodržaca sva ta sila automobila zapravo smeta, s obzirom na to da ih ionako voze u službenim automobilima, pa prometne gužve i ostale svakodnevne probleme u prometu zapravo ni ne osjećaju, već je oporezivanje i dalje najjednostavniji način punjenja gradskog i državnog proračuna. To kažem zato što npr. vlasnici sportskih automobila (tj. onih koji prema nekim zakonskim regulativama odgovaraju takvom opisu) svake godine plaćaju poseban porez na njih, s time da pri kupnji 8,000 eura odlazi na jednokratno davanje koje ide direktno u državni proračun, što je pak ne samo nepotrebno, već i pomalo bezobrazno. No svako se toliko iz klupa francuske političke škole pojavi neka takva regulativa vezana uz automobile i promet, pa čak ni mene koji u Francuskoj nikad nisam bio više ništa u tom smislu ne iznenađuje.
Posljednja u nizu eskapada dolazi iz najviših redova Francuske države, tj. od njenog premijera pod imenom Manuel Valls, koji je prije nekoliko dana najavio kako će stanovnici Francuske uskoro morati odustati od Diesel-motora u svojim automobilima. Izjava premijera ukratko „Mi smo u Francuskoj dugi niz godina bili pobornici Diesela, no ispostavilo se kako je to jednostavno pogreška. Pogreška kojoj ćemo doskočiti brzo, stručno i s velikom dozom pragmatizma, te je ispraviti na najlakši i najbezbolniji mogući način“, a u prijevodu znači da do 2020. godine Diesel-motori više ne bi trebali zauzimati mjesto na francuskim ulicama i cestama.
Iako daljnjih objašnjenja takvog stava zapravo nema, ono što se nudi kao alternativa izrečeno je u obliku informacija koje kažu kako će u budućnosti Francuzi morati koristiti „benzinske motore smanjenog obujma i povećanih ekoloških normi u sklopu kojih će svoje mjesto prvenstveno pronaći električni motori hibridnim pogonima opremljeni automobili“. Dakle predivno, zar ne?!
No ima još…
Naime, iz usta tog istog čovjeka izašla je vijest kako se uskoro ukida posebna porezna olakšica u kojoj su tijekom točenja goriva jeftinijeg za oko 2 centa donedavno uživali vlasnici automobila pogonjenih Diesel-motorima, što bi u vrlo kratkom vremenu u državnu blagajnu trebalo donijeti oko 800 milijuna eura, no što bi s druge strane trebalo otvoriti mogućnost subvencioniranja onih koji istog momenta mogu i žele prijeći s Diesela na struju.
Dotična subvencija bi prema inicijalnoj ideji trebala iznositi do maksimalno 10,000 eura, te bi trebala ovisiti o klasi automobila koji se kupuje, tako da ekipa koja je u planu imala kupiti McLaren P1 ili Porsche 918 Spyder ipak plaća punu cijenu, dok s druge strane ljudi u Priusima imaju barem koju sekundu gušta u sklopu koje se osjećaju posebno i povlašteno, za razliku od inače.
Naravno da će cijela priča krenuti što je prije moguće, te da će uz subvenciju države u smislu popusta pri kupnji novih automobila odgovarajućeg tipa i vrste vlasnicima biti financijski lakše podnijeti to opterećenje, no pretpostavka je da će takav potez Francusku odnijeti u jednu „sretniju budućnost“, pa mislim da tu i ne treba nešto posebno dodavati.
No svejedno si mislim u kakvom to danas svijetu živimo… Kakav je to svijet koji dozvoljava kreaturama koje (često) ni žarulju ne znaju promijeniti sami, te koje u sklopu „političke scene“ rade što god ih je volja i to uvijek opravdaju „radom za bolju budućnosti“ ili nekom još glupljom floskulom…
Tko su ti ljudi koji pod paskom zakona (koje sami pišu) sebi uzimaju pravo ulaziti u apsolutno sve pore ljudskog društva, što nerijetko podrazumijeva obitelj i navike koje nas na individualnoj bazi definiraju, i tko im uopće daje takvo pravo? Mislim, nisam anarhist i vjerujem da nekih zakona jednostavno treba biti, no s obzirom na ovakve ideje i razmišljanja ponekad doista pomislim da ih definitivno pišu krivi ljudi…da ne kažem neki gori opis.
Sreća u nesreći jest da je ovo jedan primjer koji s našom političkom estradom nema nikakve veze, te se iskreno nadam da nitko od naših moralnih vertikala iz političkog svijeta neće saznati za ovu informaciju iz Francuske, jer u protivnom i nas ovdje čekaju nepostojeće subvencije za odustajanje od ono malo „luksuza“ koje u našim krajevima jedan prosječan čovjek može uživati.
…i onda kažu da neznanje nije blagost…
