Zemlja s najskupljim automobilima na svijetu je…?
…ne, ako ste pomislilida je Hrvatska zemlja s najskupljim automobilima, probajte ponovo. Naime, radi se o Kubi.
Kada bi me netko npr. postavio na kviz i postavio mi ovo pitanje, vjerujem da bih izgubio svih do tada osvojenih dvadeset kuna, jer mi nikad ne bi palo napamet Kubu spomenuti u kontekstu ičeg što ima veze s automobilima i novcem.
Kuba je jedna jako siromašna zemlja, no većini nas to zapravo i nije bitno, jer dotičnu fleku na karti svijeta posjećujemo kao turisti, divimo se plažama i zalascima sunca, te se po završetku odmora vraćamo u vlastite domove i kolotečinu koja sadrži sve ono što nam zapravo treba.
No za Kubance to nije tako, jer ako već ništa drugo, njihova je kolotečina uvelike drugačija u smislu automobila koje voze i iz godine u godinu sve teže i teže održavaju na životu.
Naime, već desetljećima na snazi stoji zakon da automobil na Kubi ne smiju biti mlađi od 1959. godine, jer poput mnogih detalja u smislu ove zemlje trebaju asocirati na revoluciju koja je u tom vremenu bila aktualna. Iskreno, to ne zvuči ni najmanje primamljivo, jer u pravilu znači da tamošnje stanovništvo po cesti vozi automobile kakve bi mi već odavno deponirali na otpad.
Samim time je na dnevnoj bazi upitno koliko će i hoće li uopće velik broj tih (najčešće američkih) krntija uopće izaći na cestu, a to je tek početak problematike, jer nema dijelova, uvoz istih je praktički nemoguć i ti su automobili zapravo osuđeni na sporo umiranje i definitivnu propast.
Da bi se tome ipak doskočilo na neki način, kubanska je vlada početkom ove godine izmijenila zakone oko uvoza novih automobila na područje Kube, no svi oni koji su mislili da je to dobar potez ubrzo su bili razuvjereni, jer je zakon bio toliko idiotski sastavljen, da se već u samom početku primjene istog pojavio mali milijun problema.
Za početak je taj novi i „liberalniji“ zakon na snagu donio par pravila koja podrazumijevaju traženje specijalnih dozvola za sve one koji žele voziti nešto novije od 1959. godine, pa se time zatrpala državna uprava. Samim time su zahtjevi podložni iščekivanju odluke koja je većinom implementirana u sustav dvostrukih mjerila, što u prijevodu znači da će samo oni „podobniji“ moći dobiti pozitivno rješenje.
Druga je stavka svedena na činjenicu da u zakonu stoji kako je novije automobile moguće kupovati samo unutar granica Kube, tj. od ovlaštenih prodavača novih i polovnih automobila, što izuzev dvostrukih mjerila podrazumijeva i ogromnu marginu za prevare raznih vrsta.
Treći dio ove itekako „klimave“ priče o zakonskim okvirima navodi da 75% zarade od prodaje novi(ji)h automobila na Kubi ima za cilj investiciju u bolji javni prijevoz, što je pak šamar za sve one koji misle uvelike preplatiti svoje buduće automobile, jer je poruka zapravo „naš transportni sustav ne valja ništa, a nemamo novaca, jer smo sve pokrali, pa vi sad kupite automobile umjesto da se vozite autobusima i na taj način pomognite nama da uzmemo još malo novaca od vas“. Zbrkano, zar ne?!
No najveći problem u cijeloj priči zapravo je dijelom „naslonjen“ na ovu treću stavku u sklopu koje se s jedne strane prodaje još jedna mini-revolucija, dok se s druge strane zapravo indirektno priznaju krađe i malverzacije. Dotični problem se svodi na cijenu automobila, koja npr. za jedan najobičniji Peugeot 208 iznosi oko 90,000 dolara, a za Peugeot 508 oko 260,000 dolara.
Samim time je kupnja novi(ji)h automobila za Kubancejednostavno nemoguća, jer prosječna plaća radnika u državnim službama i dalje iznosi oko dvadesetak dolara na mjesec, te bi bilo potrebno nekoliko generacija radnika unutar njihovih obitelji da bi se mogao kupiti samo jedan kotač ili volan, dok je cijeli automobil za nas niže klase, za prosječnog Kubancajednostavno nedosanjani san.
Pa eto…u moru loših vijesti s domaćeg terena, gluposti, nerada i idiotizma naših vladajućih partija i njihovih predstavnika u saboru, te sto i jedne drame koju na dnevnoj bazi svi mi zajedno proživljavamo, primjer Kubezapravo može poslužiti kao usporedba u sklopu koje je zorno prikazano da uvijek može biti još gore.
Nije li to apsolutni optimizam u praksi?
