Znam, ovo je pomalo atipičan naslov za nešto vezano uz svijet automobila, no potrebno je samo malo strpljenja da bih elaborirao cijelu priču…

Kao popriličan filmofil, moram priznati da sam kao omiljeni filmski žanr kroz godine odabrao horrore, odnosno filmove strave i užasa. Razlozi su zapravo jednostavni i nemaju veze s krvoprolićima koja u sklopu tog žanra dolaze sama po sebi u raznoraznim varijacijama na temu manje ili više detaljnih kadrova. Dapače, kako nisam sklon besmislenim krvarenjima u stvarnom životu, tako me taj dio priče ni na filmu ne fascinira baš pretjerano, već ono zanimljivo za mene u sklopu dotičnog filmskog smjera ide u smjeru dobre i maštovite priče koja „udara“ u glavu, a ne u želudac.
Zapravo u sklopu horror-filmova često primjećujem strahovitu dozu cinizma i banalizaciju smrti kao jednog od najvećih strahova čovječanstva, pa sam se na neke naslove odgledane tijekom proteklih godina itekako nasmijao. No to je stvar percepcije i u tom smislu mislim da se istomišljenici mogu razumjeti, dok skeptici i oni koji dotični žanr ne podržavaju jednostavno vide samo onu površinsku i ružnu stranu, što je pak također samo ljudski.

Naravno, niti jednom horror-filmu ne pristupam skroz otvorenog uma, pa neke stvari jednostavno smatram bolesnima i samim time zazirem od pojedinih redatelja, scenarista i produkcijskih kuća, a u cijeloj priči postoje i određena pravila.
Naime, ono što ne mogu gledati na filmu u pravilu se svodi na aktove silovanja i kastracije, bilo čega što ima veze s uništavanjem očiju, te ubojstvo djece u bilo kojem obliku. Za svaku od tih stavki imam svoje razloge, no u ovom času ne vidim potrebe za dodatnim objašnjenjima, jer smatram da su navodi tih „pravila“ zapravo sami po sebi dovoljni.

U današnje su vrijeme horror-filmovi često već unaprijed osuđeni od strane javnosti, ponekad zabranjeni i većinom marginalizirani od strane kritičara, te degradirani od strane sociologa i sličnih znanstveno-potkovanih osoba, što u ovom današnjem svijetu upakiranom u polu-proziran celofan laži i obmana pod krinkom „političke i sociološke korektnosti“ i nije neko čudo. No tako svijet danas funkcionira i velik broj ljudi je toga itekako svjestan, pa u tome i nije neka velika tragedija.
Ono što pak jest tragedija svodi se na činjenicu da u određenim momentima javnost ipak biva izložena očajničkim i poprilično odvratnim pokušajima potvrđivanja stavova i ispravnosti pravila nekih dijelova vlasti u pojedinim zemljama, a upravo takav jedan primjer upravo stoji pred vama u obliku video-uratka edukativnog tipa.

Kako ne bih pokvario šok-tretman koji su autori uspjeli postići čak i u mom slučaju, a tijekom godina i godina blejanja u „mali ekran“ sam u sklopu svog omiljenog filmskog žanra već doista vidio svakakvih grozota, vjerujem da će mnogi ostati zaprepašteni viđenim, jer ovo definitivno nije jedna od onih idiotskih i banalnih reklama s „gornjim i donjim Lugom“ ili s „obitelji Adamić“, već se radi o nečem savršeno drugačijem.
Da, možda je poanta reklame i same inicijative irske vlade i resornog ministarstva iznimno plemenita, no doista mi nije jasno koja je budaletina ovakvog što vidjela kao dobru ideju.
Zašto? Jednostavno – tijekom reklame ćete vrlo brzo primijetiti kršenje jednog od mojih gore navedenih pravila zbog kojih automatizmom odustajem od gledanja filma, tako da vjerujem da će dotično pravilo nakon gledanja ove „reklame“ postati i vaše.
Uglavnom, isplati se vidjeti kako to izgleda kada vlasti odobre hvale vrijednu inicijativu i onda zaposle luđake da je uobliče u prikaz javnosti, odnosno snime reklamu.

Vjerujem (odnosno nadam se) da će reakcije mnogih biti upravo poput moje, tj. da ćete ovako nešto istog momenta osuditi i proglasiti nepodobnim i odvratnim.

TEKST: Ivan IGloo Gluhak
FOTOGRAFIJE: SonyMovieChannel.com, IMCDB.org i Google Images
VIDEO: YouTube.com