TOP 10 – Najružnijih automobila posljednjih godina – 1. dio
A što reći…nemojte se ljutiti ako se vaš automobil nađe na ovoj listi.
10. Aston Martin Lagonda
U današnje vrijeme je tvrtka Aston Martin jedna od vodećih proizvođača snova na četiri kotača. Ako se samo pogledaju modeli poput onih nazivima Vantage, Vanquish i Rapide, mislim da ne treba trošiti puno riječi s kojima bismo opisali najvažnije atribute u smislu dizajna ovih modela. No tijekom osamdesetih i nije bilo baš tako, jer je tu eru za Aston Martin obilježila teška financijska situacija i jedan od najružnijih automobila svih vremena, odnosno model Lagonda.
Sam naziv modela derivat je istoimene tvrtke koju je Aston Martin preuzeo 1947. godine, pa dijelom zapravo ima smisla što je ovaj Aston Martinov model ispao kompletnim neuspjehom, s obzirom na istu sudbinu koju je tvrtka Lagonda doživjela prije kupnje od strane ovog renomiranog proizvođača automobila. Uglavnom, niska silueta, uglat dizajn, jednostavno prevelik broj rasvjetnih tijela na automobilu, te ergonomska svojstva srednjovjekovnog WC-a, od ovog su modela napravili jednu od ikona opće nepoželjnosti u modernom svijetu automobila. Stoga ne čudi da je od 1974. godine, kada je AML predstavljen na salonu automobila u Londonu, pa sve do konačnog odustajanja od ovog doista odvratnog modela tijekom 1990. godine, prodano ukupno 645 primjeraka u nekoliko boja. No dizajn je samo jedan od velikih minusa za ovaj automobil, dok ostatak liste nepoželjnih atributa čine i vrlo upitna kvaliteta, te katastrofalna vozna svojstva.
Naime, nekolicina itekako cijenjenih auto-novinara, senzaciju vožnje ovog automobila je opisalo kao „neopisivo užasnom“, jer ovaj Astonov model navodno ništa nije radio kako treba. Lista minusa je u tom segmentu poprilično velika, a podrazumijeva loš upravljački mehanizam, kočnice napravljene od kravljeg sira, interijer koji je u kombinaciji s vlagom smrdio po ljepilu, te apsolutno nelogično razmještene instrumente koji su kabinu u noćnim satima osvjetljavali poput Betlehema – i to spojenog na lošu gradsku strujnu mrežu. Uglavnom, ovaj Aston Martin je očit dokaz da se i najboljima događaju pogreške.
09. Mitsubishi Colt CZC
09. Mitsubishi Colt CZCDa, znam…Mitsubishi Colt najnovije generacije u suštini zapravo predstavlja automobil namijenjen onima koji proces parkiranja vide kao izuzetno stran pojam, te onima koji žele biti drugačiji od ostalih. No parkirati se uz malo truda može naučiti, dok „biti drugačiji“ u pravilu i ne predstavlja nešto što nužno mora biti dobro i pozitivno.
Mitsubishi Colt je u svijetu malih automobila često bio odličan kompromis, jer iako nikad nije predstavljao najljepši automobil u klasi, pozornost je prvenstveno plijenio odličnim omjerom uloženog i dobivenog u odnosu na konkurenciju. A bile su tu i sporadične performanse zbog kojih je Colt i daleko izvan Japana prijetio nekadašnjim kompaltnim gradskim jurilicama. No reći da posljednja generacija ovog malog japanskog modela „nije najljepša“ bilo bi otprilike isto kao i za Dragana Paravinju reći da je „malo bolestan“ – pogotovo kada se radi o CZC-verziji, odnosno onoj pomičnog krova.
Za dotični model prije svega nikad nisam siguran što je prednji, a što stražnji kraj, no to u pravilu i nije pretjerano bitno, jer s koje god strane da se pristupa, ovaj maleni Mitsubishi izgleda jednostavno odvratno. Doduše prednji i stražnji kraj ovog automobila i nisu baš toliko problematični koliko je užasno CZC-u prilaziti s boka, jer linije ovog automobila zapravo podsjećaju na jedan napola nacrtani automobil koji je dovršen preklapanjem papira i povlačenjem identičnog crteža s prednjeg kraja na onaj stražnji. To se naravno ne bi trebalo raditi na takav način, no mala japanska škola dizajna odlučila je po tko zna koji puta svijetu pokušati predstaviti nešto drugačiji pristup. Time se Mitsubishi Colt CZC pronašao na velikom broju listi najružnijih automobila na svijetu. No s obzirom na činjenicu da je prodanih primjeraka zapravo strahovito malo, nismo ga stavljali na neko više (tj. niže) mjesto na ovoj listi.
08. Suzuki X-90
Realno gledano, ima nešto u malenim Suzukijevim cestovnim prometalima…nešto simpatično, prepoznatljivo, te u nekim slučajevima čak i „kul“. Njihovi K-automobili kojih u Japanu ima strahovito puno često izgledaju super-simpatično. Npr. model Cappuccino stoji kao jedan od apsolutno najsimpatičnijih malih automobila koje sam ikad vidio, a legendarni Swift GTi i dan-danas predstavlja jedan od najluđih i najbeskompromisnijih automobila koje sam ikad imao prilike voziti. Također, u segmentu modela nalik terencima, Samurai i Vitara osvajali su kupce diljem svijeta, što je u današnje vrijeme već opće poznata stvar. Stoga za Suzuki možemo reći sve i svašta, ali afiniteti prema ovoj marki nisu uzaludni i neutemeljeni.
…i tako je Suzuki godinama i godinama proizvodio simpatične male i malo veće automobile, a onda se u jednom momentu dogodilo nešto strašno. I to je nešto strašno Suzuki stavilo među one proizvođače automobila koji su svojim nastojanjima usmjerenim prema vizualnoj fascinaciji jednostavno postali nastrani.
Uglavnom, govorimo o Suzukijevom modelu XC-90. Dotični automobil bio je nalik na spoj između Cappuccina i Vitare, odnosno dvosjed nalik terencu, što u teoriji zapravo i ne zvuči loše. Ali… Suzuki XC-90 u svojoj je svijetu predstavljenoj formi ispao automobilom za koji bi bilo bolje da se nikad nije pojavio. Gabaritima malen, previsok i čudan spoj dva dijametralno suprotna modela, XC-90 ispao je poput kondoma – većini nepotreban, bez ikakvog usmjerenja prema uživanju bez granica, te je većini štovatelja ove marke i njenih modela jednostavno išao na k…ups…cenzura.
07. Chrysler LeBaron (+ Continental kit)
Wow! Američki automobil bez krova, u kombinaciji s plemenitim drvom i četiri mjesta za sjedenje… Zvuči idilično, zar ne?! E pa baš i nije kada se pogledaju fotografije. Jer iako Chrysler LeBaron doista jest američki automobil, ništa se od onih „pravih stvari“ ne nalazi u kompletu s njime. Pri tome prvenstveno podrazumijevam izostanak nekog V8-motora oveće zapremine, pogona na stražnje kotače i ogromnu količinu okretnog momenta (buraz) koji se manifestira uvijanjem šasije pri kretanju s mjesta. Dakle, nema onog dima iz stražnjih kotača i urlanja iz ispušnog sustava s kojim bi se naglasilo porijeklo samog automobila i „američkog sna“ u smislu četiri kotača i volana. Jer LeBaron u suštini niti nije američki automobil, već prikaz europeizirane ideje pomicanja tržišnih granica od strane ovog proizvođača automobila.
Dakle Chrysler LeBaron sa svojih je nekoliko cilindara i „štedljivim“ motorom bio sušta suprotnost svemu onome što je Ameriku tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća zapravo učinilo slavnom u svijetu automobila. No fascinantnim ispada onaj moment do kojeg zapravo seže američka čudnovata filozofija sklapanja jednog ovakvog automobila za mase. Jer usprkos pomičnom krovu i ideji „otvorenog neba“ nitko nikada nije uspio shvatiti zašto se pobogu više drveta nalazi s vanjske strane automobila, nego s one unutarnje. Stvarno nije razumljivo čemu je bilo potrebno jedan potencijalno sasvim normalan automobil unakaziti dijelovima iverice i odbačenog parketa? Zna li itko odgovor na to pitanje?
…naravno da ne. Ono što je još manje jasno vezano uz ovaj automobil, svodi se na činjenicu da je uz tu savršeno nepotrebnu količinu drveta zalijepljenog na bokove LeBarona, nekome palo napamet ponuditi i doplatu za tzv. „Continental kita“. Za one koji ne znaju o čemu se radi, recimo to ovako: „Continental kit“ je ni manje ni više nego još jedan stražnji branik montiran na onaj već postojeći. A pazite sad: dotični je već od same ideje trebao poslužiti kao stalak za u kožu obloženu rezervnu gumu i kromirani žbičani poklopac felge. Ajme majko… Uglavnom, iako je Chrysler LeBaron kao automobil zapravo više bezličan i smiješan nego zapravo ružan, u ovoj verziji i s ovom doplatom ispada smiješan i gadan do samih granica tih pojmova. I zapravo je pitanje zašto na ovoj listii nije pomaknut za još koje mjesto prema vrhu.
06. BMW serije 5 Gran Turismo
Kada pročitamo službene press-materijale i hvalospjeve u obliku opisa ovog BMW-ovog modela, zamišljamo nešto stvarno posebno. Dinamično. Zanimljivo. Lijepo. Zatim počinjemo zamišljati čovjeka koji je jednog lijepog jutra ušetao na sastanak glavnog odbora u BMW-u s idejom i predložio da se karoserija tada aktualne „petice“ malo produlji i povisi. Nakon tog procesa ideja ide dalje, te se na stražnji kraj novonastale karoserije montiraju peta vrata, a onda bi se kompletna karoserija montirala na platformu „sedmice“. I u teoriji sve te stavke unutar ove priče ne zvuče toliko loše. Ali pogledom na fotografije BMW-a serije 5 GT cijela ta zamisao pada u vodu i slijedi pretpostavka da je tog dana na sastanak upravnog odbora slučajno ušetao netko drugi – i to bez ideje. Možda čistačica iz jutarnje smjene. Možda domar ili pak gluhonijema osoba punog mjehura tražeći WC, čije su gestikulacije ostali sudionici sastanka jednostavno krivo „pohvatali“, pa je BMW serije 5 GT zapravo tako i nastao. No to su i dalje zamisli, tj. produkti inspiracije i svojevrsnog cinizma u mojoj glavi, ali tu pomoći nema. Iskreno govoreći, skoro je nemoguće zamisliti kako tipični kupac ovog čudovišta s grbom prilazi prodavaču u salonu. S kojim riječima dotičnom prodavaču objašnjava kakav automobil zapravo želi?
Za pretpostaviti je kako to obraćanje nasmijanom prodavaču glasi kao nešto u stilu „Dobar dan. Koji je najružniji model koji trenutno imate u ponudi? E, super…dajte mi jedan srebrni.“. No bilo kako bilo, ovo je jedan od onih modela za koje čak i sam proizvođač na neki način priznaje da se nikada nije trebao dogoditi, odnosno barem ne u obliku u kojem se dogodio. Jer BMW serije 5 sa sufiksom GT jedan je od apsolutno najvećih užasa koji su od strane ove bavarske marke ikad stigli na tržište.
